U iščekivanju trećeg albuma izvrsnih Be Good Tanyas (čija je kreativna pauza uvjetovana majčinstvom Frazey Ford, jedne od članica) ljubitelji akustičnog old-timey zvuka imaju prilike slušati drugi po redu album Po' Girl. Po' Girl su Trish Klein (Be Good Tanyas), Allison Russell (Fear Of Drinking) i od ovog albuma Diona Davies (klasično obrazovana pijanistica koja se okušala i u soundtracku). Sve tri su vrlo dobre instrumentalistice tako da nijednoj nije problem uzeti u ruke jedan od raznovrsnih akustičnih glazbala te tako njime stvoriti lepršavi, akustični, nježni tradicionalistički zvuk (blues+folk+country+jazz) protkan njihovim milozvučnim glasićima. Ovaj specifični zvuk kojeg su najviše promovirali u zadnje vrijeme Be Good Tanyas, Jolie Holland (njihova bivša članica) i naravno Po' Girl mogao bi se nazvati kanadskom izmišljotinom jer baš nemaju sličnih istoglazbenomišljenika u donjem dijelu sjeverno američkog kontinenta (osim donekle Adrienne Young). Najviše privlače svojim usporenim, lijenim melodijama i harmoničnim pjevušenjem. Album sadrži trinaest pjesama i pedesetak minuta glazbe. Pršti akustičnim bravuricama, zanimljivim tekstovima koji (možda bi neki rekli ) nisu ponekad u skladu sa glazbenom podlogom (jer su dovoljno urbani). No, upravo ta distinkcija obilježava cijelu americana scenu zadnjih desetak godina. Postoje neograničene mogućnosti miješanja stilova, instrumenata, glasova i još koječega uzetog iz tradicionalne i ''moderne'' škrinje američke glazbe (ako uzmemo u obzir da su Ameri još davno sve te utjecaje donijeli sa svih strana svijeta). Ovdje to djeluje lagano, lelujavo, letargično i pospano ali dobro. Na albumu učestvuje i sva sila raznih glazbenika koji su pomogli u snimanju ovog albuma (pa i obje preostale članice Be Good Tanyas, tako da se može zaključiti da Frazey Ford ima sve više vremena i nadam se da će uskoro i one u studio) i bilo bi prenaporno sve ih nabrajati. Treba samo izdvojiti pjesnika C.R. Averyja koji je svoj recitativ pridodao u pjesmama Take The Long Way i Driving, koje djeluju kao mješavina Be Good Tanyas i nekog od rap autora. Folk buntovnica Ani Difranco sudjeluje u posljednjoj Walk On And Sing. Na albumu je manje (što mi je žao) klarinetskih dionica Allison Russell i više usne harmonike. Prvi album je nekako više naginjao jazzy atmosferi dok je ovaj više u country smjeru. Bez obzira na to i dalje u njihovoj glazbi ima nečega tako divno privlačnog, moglo bi se reći hipnotičkog. Osim već spomenutih pjesama treba izdvojiti I've Got Time (s interesantnim zvukom frulice!), pastoralnu Mercy, Prairie Girl Gone prispodobljuje svojim zanimljivim tekstom (na nju se nadovezuje i završetak albuma na kojemu je zanimljiv intervju), dvije manifestne Poor Girl i dobrano začinjena klarinetom Part Time Poppa. Ugodno za slušanje u topla ljetna predvečerja. Sjednete u ganjak i uživate!