Svojevremeno zamišljen kao odmak od aktivnosti u matičnom bandu, Portastatic Maca McCaughana je u više od 10 godina natukao gomilu izdanja sa vlastitim klasama i urudžbenim brojevima i tako povukao jasnu crtu od rada u indie vedetama Superchunk. Zvuk Portastatic je uvijek imao neku dozu nemarnosti i neobaveznosti te po tome savršeno korespondirao sa sredinom devedesetih u kojem je nastajao. Mac se tada zajedno sa svim svojim sudruzima povukao u četiri zida i četiri-do-osam kanala te tako u doba napadne i naporne konfekcije post-grungea prkosnom skromnošću i opuštenošću obranio dostojanstvo klasične pop pjesme. Danas Portastatic ne zvuči ništa manje toplo i osobno, no njegova tradicionalna «optimistična sjeta» ozvučena je mnogo ozbiljnije. Tako «Bright Ideas» zvuči podjednako kompaktno kao i neki album ugaslih Superchunk. U fino kalibriranim «I Wanna Know Girls» ili «Truckstop Cassettes» musavost lo-fi korijena se može samo nazrijeti. Mnogo bolje se čuju The Go-Betweens, rockerski dijelovi opusa American Music Club, stari bandovi s Flying Nuna pa i odjeci kasnih Superchunk. Mac kao da je svjestan kako su najvažnije bitke iza njega i sada bez ikakve nostalgije ide dalje. On nije zaboravio napisati sjajnu pjesmu, pa iako je «nježni rock» jedne «Through With People» ili «White Wave» tvrđi i jače teksture od materijala sa «The Nature Of Sap», Portastatic nije izgubio ništa na poletu. Dapače, čini mi se kako je ovo prvi album Portastatic koji ne skreće u rukavce. Bez gubljenja intenziteta, s ugrađenim poznatim ugođajem blagog no iskrenog osmijeha te primjereno realiziran, ovo je album na kojeg već pomalo zaboravljeni Mac može biti ponosan i koji bi u idealnom svijetu jednostavno morao biti dio fonoteke prosječne radio stanice. U svakom slučaju: Mac, stari prijatelju, drago nam je da si ostao s nama.