01.

Kad je Petra upoznala Mraja, govorio je isto što i toliki drugi, isto što će ponavljati do kraja:
“Ja ovdje neću još dugo biti. Roditelji dolaze po mene.”

Nosio je flaster iznad oka, na mjestu gdje mu je Niko Batur – kojeg je Petra također tog dana upoznala – bio otvorio arkadu.

“Jeste vidjeli šta piše dole na onoj kućici?” upitao ju je. (Zid odavno napuštene videoteke, neko vrijeme i trgovine, na autobusnoj stanici preko puta Centra, bio je išaran s toliko grafita da su se svi slivali u jedinstvenu tapiseriju, koju nije bilo lako dešifrirati.)

“Nisam”, rekla je Petra. “Mislim, možda jesam, ali svašta piše – ne sjećam se.”

“A da, možda ne znate pročitati. Nije na ovom jeziku.”

“Nego na kojem?”

“Na našem. Na pravom jeziku.”

Naravno, bila je čula za Mraja, nije moguće da glas o takvom djetetu ne dođe do nekoga tko je u poziciji da ga po službenoj dužnosti upozna. Pa ipak, sad kad je sjedio pred njom, ozbiljna, gotovo svečanog izraza lica, izraza koji nije mogao narušiti ni flaster nakeljen do pola oka – Petra nije mogla ostati hladnokrvna.

“Piše da moji roditelji uskoro dolaze. Samo se trebam malo strpjeti, i učiti i biti dobar.”

“Super, znači više neće biti situacija kao ono jučer?”

“Nisam htio.” Obrazi su mu se ovjesili, kao da se doista rastužio. “Napao me, a ovdje se moram braniti.”

Sudeći po svim dokazima, Mraj jest bio žrtva, i to nakon što ga je Batur danima izazivao. Na kraju mu je za ručkom izlio juhu u krilo; Mraj je planuo, i izbila je tuča, koja je umalo i prerasla u masovku.

Ja neću ovdje još dugo biti. Roditelji dolaze po mene. Kasnije je toliko puta vrtila u glavi njegove riječi, prizivala njegov izraz lica, raščlanjivala grimase i geste. Trebala sam znati, nisam mogla znati. Dva od tri djeteta bez roditeljske skrbi u većoj ili manjoj mjeri iznose takve fantazije, neki i dobrano do u pubertetsku dob. Da, ali s Mrajom je nešto sve vrijeme bilo drugačije: ne samo u sadržaju onoga što je govorio, nego i u mirnoći i rječitosti s kojom je to iznosio. Da, ali svi su oni drugačiji: svako domsko dijete nesretno je na vlastiti način. I tako bi sama sebi razvlačila pamet, na ping-pong, sve dok si ne raskrvari zanoktice, dok joj se usne ne osuše, dok joj se prsni koš ne krene nadimati dotle da joj se učini da će se iz nje izleći još jedna Petra, izleći se i pobjeći u nepoznatom pravcu, možda baš za Mrajem.

02.

I kakvo je to, dođavola, ime – Mraj Erevan? U četiri godine rada kao suradnica triju različitih centara za skrb, Petra je među ostalim upoznala i Edipa, Gazelu, Cezara, dvojicu Ronalda, tri Esmeralde, Komodu, Slavoljupku, Hrastana, Lavorku i Diora. Mraj joj je djelovalo kao pravopisna pogreška, a Erevan kao junak nekog od serijala romantične fantastike kojima je bila opsjednuta njena četrnaestogodišnja sestrična.

“Kad je došao kod nas već je bio zaveden u sustavu”, objasnila joj je sestra Lucija. “Čak i da je greška, ne možemo mijenjati ime djetetu koje je već u sustavu, a još je i dovoljno staro...”

“Pa ko ga je unio?” pitala je Petra.

“Ne zna se. Znate kakva je zbrka u bazi podataka, za dosta djece fale podaci, za neke cijela putanja – pišemo, zovemo na sve strane, ali nikako da nam se smiluju.”

“Ali je napušten?”

“Vjerojatno. Imao je oko šest godina kad je došao k nama, a prije toga je boravio u još nekim centrima. Ali opet, nemamo ni osnovne podatke, a kamoli putanje.”

“Nama su javili da su baze podataka od ove godine usklađene i revidirane.”

“Kao što vidite, nisu do kraja. Sad nam ova nova garnitura u Ministarstvu obećava da će im to biti prioritet, ali... ne nadamo se previše”.

Ime mu nije poznavao ni Internet. (Možda ste mislili na Miran, Mir’aj ili Miraž (Mirage)? Ili ste osjećate hrabro i avanturistički, pa biste dali nekome baš ime Mraj? Zvuči neobično, s mrvom egzotike!) A sam ga je Mraj izgovarao na način koji nitko nije bio u stanju imitirati. Sama ga je Petra više puta tjerala da joj ga ponavlja, raščlanjuje na slogove, usporava, uzalud: čas bi joj zvučalo kao Mrai, čas kao Mrađ ili Mrać, a ponekad i kao Mra.

“Ja bih voljela imati tako neobično ime”, govorila mu je. “Petra je baš dosadno.”

On je slijegao ramenima, uz uljudan poluosmijeh.

“To vam nije baš skroz moje ime”, napokon joj je saopćio jednom prilikom. “Ustvari, jé, ali se kod nas izgovara drugačije i izgleda drugačije i sve je drugačije.”
“Kod vas?”

“U pravom svijetu.”

“A kako se zoveš u pravom svijetu?”

Uozbiljio se. “Ne mogu vam reći.”

“Zašto? Neću nikome reći.”

“To se ne smije. Sve bi se moglo zbrkati. Sve ovo što pričamo, i što smo pričali… čitav jezik.”

“Jezik bi se pobrkao?”

“I svijet.”

“Moraš mi to objasniti. Ti misliš da smo sad u lažnom svijetu?”

“Ne znam. Meni je vaš svijet okej. Samo nije toliko... pravi kao naš.”

Gledao je ispred sebe, odmjereno, stoički, kao da zna da ga Petra ne može razumjeti, ali je ipak odlučan da ustraje u svom tumačenju.

“Dok sam ovdje, zovem se Mraj”, ponovio je, uz onaj izgovor koji Petra nije uspijevala skinuti. “Ne brinite, neću još dugo.”

03.

Kad je u Centar stiglo nekoliko ogromnih poklon-paketa s novom varijantom Cockte, Mraj je bio jedan od prvih štićenika koji ju je degustirao.

“Dobra je. Ali se osjeti da nije prava”, zaključio je.

“Ima li išta dovoljno pravo za vas, o, visosti?” upita je Petra, koja se tog jutra zatekla s njim. Već su se malo bolje poznavali, pa si je dopuštala i da ga povremeno zadirkuje.

“Voda je jako dobra. Ima svjetova gdje se ne može ni piti”, odvratio je Mraj ozbiljno.

Govor mu je bio smjesa Zagreba, Bosne, Srbije, Slavonije, i tko zna još kakvih zemalja i regija. Petri bi na trenutke zazvučao kao da i nema istinski vlastitog govora, nego se od prilike do prilike, po nekom unutarnjem kompasu kojeg možda nije ni svjestan, šalta između narječjâ i naglasaka.

“U pravom svijetu je sve veće, lakše, bolje”, rekao je kasnije.

“Ja to nisam mogla vjerovati kad sam bila u Americi. Čovječe, sve je barem duplo veće nego kod nas. Porcije hrane, auti, sobe, kafići...” Petra je s hinjenom naivnošću pokušala vratiti razgovor na kolosijeke ovoga svijeta.
“Ma, ne porcije i auti. Nego ovak... u životu.”

“Ne kužim.”

“Pa, ovdje se ljudi rode i odrastu i ostare i umru. Sve jako brzo, ništa drugo ne stignu.”

Petra je uzdahnula. “Istina.”

“E vidite, kod nas je malo drugačije.”

“Kod vas se to ne mora?”

“Ne znam kako bih vam objasnio... obično svi odrastu ili umru, ali ima više vremena. Više se može, shvaćate. I možeš se predomisliti.”

“Predomisliti se! Da je meni malo živjeti u takvom svijetu...”

“Ne znam baš da bi mogli”, rekao je Mraj malodušno. “To je pravi svijet, nije lako ako niste od tamo.”

“Kako si onda ti zalutao u ovaj naš kineski lažnjak?”

Namrštio se. “Kineski?”

“Zaboravi. Kako si zapeo ovdje?”

“Bio sam s roditeljima u lunaparku. I onda sam malo otišao vidjet šta još ima, i onda sam se izgubio, i pojavila se granica…”

“Granica među svjetovima?”
“Među pravim svijetom i svim ostalima. Ponekad se tako pojavi i treba je prelaziti. To se nekad može u sekundi, a nekad dugo traje, i onda je opasno. Ima divljih pasa i crnih konja, naprimjer. Mogu vam odgrist ruke, ili još gore, usta, i onda tak hodate među svjetovima bez usta, nemate jezika –”

Spustio je pogled na svoje šake, koje su gužvale tkaninu hlača.

“Ja nisam uspio. I zato sad moram čekati roditelje, da me pokupe.”

Petra si nije mogla pomoći da ne bude impresionirana.

“Može li to stvarno biti samo mašta?” pitala je u više navrata psihijatricu Janu.

“Nema indicija psihopatologije. Radio je sve testove, više puta, i sa mnom i s kolegama.”

“Ali tako razvijene sumanute ideje...”

Jana bi je pogledala ispod oka. “To je vaš zaključak. U njegovoj dobi nije lako procijeniti.”

“Ne miješam vam se u struku, naravno.” Petra bi se brecnula. “Ali morate priznati da djeluje jako...neobično.”

“Sigurno”, rekla bi Jana.

“Zato mislim da postoje razlozi zašto je razvio takve fantazije. Nešto što se dogodilo...”

“Razlozi mogu biti razni. A treba i razlikovati razloge i povode. Zasad ne znamo ni jedno ni drugo… i ne bih unaprijed patologizarala dječaka.”

04.

Kad je prvi put nestao, sestra Lucija je osobno nazvala Petru.

“Ne bih vas smjela kontaktirati ovako na svoju ruku, ali znam da imate poseban odnos”, rekla je.

“Kako mislite nestao?” upitala je Petra umjesto odgovora.

“Od jučer ga nema. Izgleda da je šmugnuo u pauzi za ručak.”

“Šmugnuo? Pa jel ga tražite? Jeste kontaktirali –”

“Petra, naravno. Ali ne ide sve trenutačno, znate proceduru.”

“Šmugnuo. Šmugnuo gdje?”

“Ja sam se nadala da ćete vi možda znati.”

Došli roditelji.

Petra je energično udahnula i izdahnula, kao da pokušava otpuhnuti misao koja joj se prikrala.

“Razmislit ću. A imamo li išta… u sustavu?”

“Molim vas. A u sustavu – kolega Bogdanić istražuje, čekamo da javi. Da imamo novi program i uvezane baze, bilo bi lakše...”

Kad je Petrin zaručnik Mirza ušao u sobu, s kezom na licu i telefonom u ruci, u toj se pozi i zaledio. Zadnji put kad ga je dočekala tako izbezumljenim pogledom bilo je kad je umro pas Garo s kojim je odrasla.

“Ja sam kriva”, zaključila je čim se dovoljno pribrala.

“Samo si jednom to ponovi, preslušaj kaj si govoriš, polako. Pa ćeš shvatiti da nema nikakvog smisla. Nikakvog”, govorio joj je Mirza.

No Petra je ostajala pri svome. “Dolijevala sam ulje na vatru. I sad je uradio neko sranje u skladu sa svojim budalastim fantazijama.”

Međutim, Mraj se pojavio kao što je i nestao – i to iste večeri. Došetao je do Centra i javio se na recepciji, kao da su i njegovo odsustvo i povratak bili savršeno očekivani.

“Mislio sam da ću moći doma”, govorio je. “Zvali su me da pređem.”

“Tko te zvao? Gdje si bio?” ispitivale su sestre, socijalne radnice, domar Deevis, doktorica Jana i mršavi, promukli policajac Zukić.

“Niz rijeku. Tamo je bila granica. Ali nisam uspio preći, a onda sam se izgubio i nisam znao koliko je sati.“

Odveo ih je na lice mjesta, u šikaru podno nasipa. Tamo su našli samo mulj, muhe i pokojeg guštera, bez tragova ljudskih bića.

“Sigurno sam bio s one strane”, tad je zaključio.

Imao je dvije sitne ogrebotine na vratu i jedno razderano koljeno. Pregledi nisu pokazali tragove nasilja; veće je ozljede nakupljao samim boravkom u Centru.
Upućen je u dječju psihijatrijsku bolnicu na rubu grada, na četrdesetosmosatno promatranje.

“Nisam stručna, ali meni to izgleda kao da se pokušava zaštititi od neke traume”, rekla je Petra Jani, u još jednom pokušaju da je pridobije za saveznicu. “Da je zbog toga razradio cijelu priču sa svjetovima, granicama, roditeljima...”

“To je uvijek moguće”, rekla je Jana, i ne zastavši nakon što joj se Petra pridružila u hodu, na hodniku Centra. “Zasad testovi...”

“...ne pokazuju indicije psihopatologije, razumijem. Ali mora postojati razlog zašto je sve to iskonstruirao, zar ne?”

“Treba razlikovati razloge i povode. Sve ćemo vidjeti – tome služi promatranje.”

“Nadam se da vaši kolege mogu jamčiti da neće napraviti još veću glupost.”

“Prvo moramo shvatiti zašto je napravio ovu prošlu. A to nećemo postići tako što patologiziramo svaku njegovu riječ i radnju. Treba takta. I suradnje – od svih.”

Zastala je kod izlaza u mali atrij za zaposlenika. Iz džepa kute izvukla je električnu cigaretu; pogledala je u nju, pa u Petru, pa u vrata. Petri je bilo jasno da nema namjeru dalje raspravljati.

05.

“Taj mali je hodajući rebus”, rekla je Petra.

“To je dobro”, uzvratio je Mirza. “Rebus po definiciji sadrži i vlastito rješenje.”
Zamišljeno je zabacila glavu. “Tako je bistar i elokventan... i užasno starmali, ali nije smor. Starmali je na neki način koji nikad nisam vidjela. Kao da stvarno zna nešto što mi ne znamo.”

“Napokon imamo dan za sebe, zajedno, doma, i ti o tom Cigiću?” Mirza je hinio kiseli osmijeh dok su mu šake klizile niz Petrine kukove.

“Nije on Cigić –”

“Šala mala, obustavi vatru.”

“Baš zato što imamo slobodan dan, razmišljam više nego inače. Mozak mi ima lufta”, rekla je i pomogla mu da joj raskopča haljinu.

Kasnije, dok je on s jednom nogom na stoliću a drugom na krevetu petljao oko klima-uređaja, a ona acetonom trljala nokte, upitala ga je:
“Šta misliš, postoje li drugi svjetovi oko nas? Koje ne vidimo, ne čujemo , ali su isto ovako stvarni?”

“Kao, multiverzum?” promrmljao je Mirza. “Baš sam neki dan gledao video o tome, od onog Srbina što radi na CERN-u...”

“Ili kao neke više dimenzije, ili cijeli svjetovi u tim dimenzijama, bolji, bogatiji, slobodniji...”

“Ovaj lik – kako mu je ono ime? – objašnjavao je kako su ‘više dimenzije’ samo način da se matematički predstavi ponašanje čestica. Ne postoje doslovno.”

“On tvrdi da je iz pravog svijeta, a da je ovaj naš nešto kao lošija kopija.”

Osjetila je Mirzin sumnjičavi pogled kako joj pada za vrat.

“On?”

“Mraj.”

“Isuse Kriste! Taj klinac baš tripuje.”

“Da. Ali zamišljam kako bi bilo da je istina. Evo, zamisli da si dijete, i da si zalutao iz svog svijeta, gdje najnormalnije živiš, u neki drugi, opasniji, gori, s puno više prepreka… i zapeo si tamo bez igdje ikoga. Zamisli horora. A on tako smireno sve to priča, i strpljivo čeka roditelje da ga dođu pokupiti.”

“Za neki horor, vrhunska priča. Ali u stvarnosti – zvuči kao da treba ozbiljnu pomoć.”

“Istina je da je jako funkcionalan. Ne mislim da ga treba, što bi rekla ona ljigava psihijatrica, unaprijed patologizirati.”

“Jel te moram podsjećati kaj se desilo neki dan? Bojao sam se da ćeš počiniti harakiri.”

“...istina.”

“Velim, za film ili knjigu, vrhunska priča. Ali takvi likovi često dobiju krila kad ih previše uvažavaš, i onda naprave sranje. A ti si se baš upecala na te njegove maštarije.”

Petra se uspravila na krevetu. “I ti bi se mogao malo više upecati. Zar nisi rekao da i ti želiš jedno takvo? Ne, oprosti – barem jedno. Trebamo vježbati.”
Mirza je zblanuto zinuo, a ona se, tobože naivno, osmjehnula.

06.

Nedugo nakon što se Mraj vratio u Centar, otišla ga je vidjeti, mimo rasporeda.

“Pravi svijet, ne-pravi svijet, ne zanima me. Mogao si se ozlijediti, mogao ti je netko nešto napraviti... nije zafrkancija! Znam da to znaš.”

“Znam. Mislio sam da mogu preći.” Ton mu je bio isti kao i uvijek, uz možda tek sjenu tugaljivosti.

“Hoćeš li mi obećati da više nećeš pokušavati takve stvari?”

“Nekad se granica tako pojavi. Ustvari, granica je uvijek tu, ali se pojavi prelaz. Moram probati, ne želim zauvijek ostati ovdje.”

U pokušaju da se othrve hipnotičkoj sili njegove besjede, Petra je odvratila pogled. Ali, Mraj je nastavio po svome:

“Jedan... kako se ono to zove, kao gušter... daždevnjak! Da, jedan lijepi, srebrni daždevnjak – on mi je rekao za prolaz.”

Refleksno ga je opet pogledala. “Razgovarao si s daždevnjakom?”
“Da, došao je u Centar s rijeke.”

“I govorio je tvoj jezik?”

Mraj je iznenađeno odmahnuo glavom. “Ne, otkud bi znao? Govori svoj jezik,

ko i sve životinje.” Nasmijao se, kroz nos, frktavo. “Znate, ima još ovdje djece koja razgovaraju sa životinjama.”

“Ali samo ti si pokušao pobjeći!”

“Rekao mi je da je tamo granica, i da se možda može preći. Dao sam mu četiri novčića. Ali kad smo stigli, nije mi htio biti vodič.”

“Mogao si stradati. Da te nikad ne nađemo.”

“Znam. Put je opasan.”

Kratko je oklijevala prije nego što je rekla:

“Misliš da tvoji roditelji to žele?”

Na to je Mraj, kao od iznenadnog naleta bure, zadrhtao. Otvorio je usta, no nikakav zvuk nije dopro do Petre; samo je vidjela da su mu se usne pomakle. Zatim je brzo podigao dlan ispred sebe, kao da želi zaustaviti nju, ili sebe, u misli i pokretu. Šaka mu je nekoliko trenutaka ostala stajati tako u zraku, a onda se, kao vlastitom voljom, polako povukla.

Iznenađena neuobičajenom učinkovitošću vlastitih riječi, Petra se nije odmah snašla. Potom je shvatila da se događa nešto neobično.

Kao da je kroz sve oko njih – i velike jastuke na kojima su sjedili, i laminat ispod jastuka, i stolić i zeleni trosjed, pa i vrata i strop i zidove – prostrujao snažan električni impuls: sve je na trenutak zadrhtalo, izgubilo postojanost, poput dekora sna koji samo što se nije rasuo. Petra je osjetila propadanje, kao od pokvarene hrane ili blagoga paničnog napada; međutim, ništa nije propadalo u njoj, u grudima ili želucu, već je propadala ona, koliko je duga i široka. Pa ipak, u osjećaju nije bilo ničega mučnog ili tjeskobnog. Naprotiv: najprije je stiglo čuđenje, na velikom toplom valu, zatim radoznalost –

Trenutak kasnije ugledala je Mrajovo lice, izvan fokusa, na jedva koji centimetar od svojega. Obrazi su mu bili crveni, kao da je izgorio na suncu, a oči razrogačene; niz bradu mu je, dok je govorio, curila pljuvačka.

“Izvinite, nisam namjerno! Nisam htio, izvinite...”

“Šta si…šta se dogodilo?”

“Slučajno sam nešto rekao. Naglas! I nisam mogao povući”.

“Nije do tebe, Mraj. Meni je nešto… došlo.”

“Ne razumijete. Počeo sam govoriti na pravom jeziku, a to se ne smije kad nismo u pravom svijetu!”

Malo-pomalo postajala je svjesna da joj ruke podrhtavaju, da joj srce tutnji, da se preznojava. S druge strane, onaj ugodni, gotovo uljuljkujući osjećaj – sličan onome kad je na festivalu na trećoj godini studija, jedini put u životu, probala MDMA – i dalje joj je strujao rukama, nogama, prsima, licem.

Inače, u Centar je u paketu s Mrajom bio pristigao i nalaz s promatranja. Bio je podjednako neodlučan i nedorečen kao i oni Janini: sumanute ideje, ali u vakuumu, bez jasne kliničke slike i nedvosmislenih indicija psihopatalogije. Preporučivali su nastavak promatranja i redovne kontrole.

Petra se, međutim, tog poslijepodneva počela plašiti Mraja. Dovijala se kako da ga na neko vrijeme izbjegne, no pokazalo se da za tim neće biti potrebe. Bio je to, naime, njihov posljednji susret.

07.

Većina štićenika Centra zapravo je voljela Mraja; neki su bili i očigledno fascinirani njegovim držanjem drevnog mudraca u tijelu svojeg vršnjaka. Ni sâm Mraj, i pored svih posebnosti koje je nosio kao bedževe, nije zazirao od druženja s njima. Ondje, međutim, gdje se ne bi uklopio, to bi smjesta postajalo bolno upadljivim: reagirali bi na njega s netrpeljivošću, čak i mržnjom, i hrlili da započnu sukob. A Mraj, u suprotnosti s prvim dojmom koji je dostavljao, nije bio stidljiv ili uplašen kad je trebalo uzvratiti.

Niki Baturu od Mraja je padao mrak na oči. Petra je imala jasnu predodžbu i zašto: i Batur je, poput Mraja, uskoro išao doma, na sva zvona je razglašavao da je pitanje dana kad će otac doći po njega u novom Outlanderu – samo što je, za razliku od Mraja, on u svoje tvrdnje već dobrano sumnjao. Barem u nekom zakutku mozga bilo mu je jasno da otac, koji je provodio vrijeme između zatvora, rada na kruzerima i mutnih poslova po Njemačkoj, očito ima drugih prioriteta; ova se svijest sve češće ispoljavala kroz nervozu, kompulzije, tikove. Mraj je, s druge strane, i dalje djelovao nepokolebljivo uvjeren u svoj skorašnji odlazak, kao što su drugi uvjereni da će sutradan sunce ponovo izaći. Iz vizure Petrine amaterske psihologije, kako je to sama nazivala, za Niku Batura nije bilo goreg okidača.

Nakon tuče na samom početku Petrinog poznanstva s Mrajom, nikakva interakcija između dvojice dječaka nije zabilježena. Petra nije individualno radila s Baturom, ali opće mišljenje bilo je da je našao nove zanimacije, ili barem nove mete.

Kad je došlo do drugoga incidenta, prvi je već bio gotovo zaboravljen: bilo je prošlo devet mjeseci. Dogodilo se na igralištu, za vrijeme rekreacije (da, Mraj je volio igrati košarku). Po riječima svjedokâ – Fahda, Armanda i Galešića – Niko Batur u napad je opet najprije krenuo riječima.

“Pazi ovo’ malog kopilana. Stari ti je peder, mama ti je kurva, zato neće doć po tebe. Ne može stiiić od jeebaaanja.” Tako su, nakon dugog uvjeravanja da zbog ružnih riječi neće trpjeti sankcije, svjedoci rekonstruirali ono što je govorio, odnosno “mrmljao” (i Fahd, i Armando i Galešić vidno su se trudili s oponašanjem Baturovog naglaska i nazalnog govora).
Zatim je gađao Mraja loptom, podmetnuo mu je nogu, pljunuo ga –

“Nisam se htio miješat. Kaj ja znam kaj oni imaju”, odgovarao je jedva čujno Armando na pitanje zašto je sve samo mirno promatrao.

“Trudim se sve pratiti, ali igralište vam može postati minsko polje. Nažalost, bio sam sâm, a niko od nas nema, što se kaže, četiri para očiju... kad bi se uvaženo Ministarstvo udostojilo zaposliti još nekoga...” tumačio je odgajatelj Kršić, koji je tog dana vodio aktivnosti na igralištu.

Sjećanja svjedokâ razilazila su se po pitanju točne kronologije, ali su sva trojica isticala da je Mraj Baturu nešto rekao. Nešto što nitko od njih trojice nije baš razumio – ali je Niko Batur od toga zastao i problijedio.

To je Mraj iskoristio da se baci na njega

“Kao hijena... kad se baci na životinju i krene je trgat... znate, u onim dokumentarcima...“ razvlačio je Fahd, gotovo šapćući.

“Ja vam se kunem... vidite da me ima, a nisam ni u lošoj formi... ali sam istegnuo tri mišića dok sam tog malog odvukao. I da mi kolege nisu stigle u pomoć, ne znam ni da li bih uspio”, svjedočio je odgajatelj Kršić.

Petra se umalo izbljuvala kad je vidjela sliku. Niki Baturu nedostajao je komad obraza.
“I ja sam to baš morala vidjeti”, žalila se. Nitko se nije obazirao.

Batur je po hitnom postupku upućen na Traumu, a Mraj – kojem su navodno i satima kasnije sa zuba skidali komadiće mesa i kože – opet u dječju psihijatrijsku. Procjena je, za razliku od prethodne, bila sadržajna i nedvosmislena: očitovanje psihotičnih simptoma, odsustvo kontakta s realitetom, prijetnja po okolinu. Zadržan je na zatvorenom odjelu.

08.

Petra si to nije ni mogla, ni željela objašnjavati, ali je u danima koji su uslijedili osjećala ogromno olakšanje. Rezolutno je odbila savjetovanje (uostalom, s kim da se savjetuje – s Janom!?) i uzela slobodno do kraja tjedna. Mirza, koji je upravo privodio kraju pripreme za lansiranje vlastitog startupa – tvrtke za uređivanje i čišćenje poslovnih prostora – pridružio joj se bez previše pitanja.

Sjedili su, zapravo napola ležali u dnevnom boravku, blago prejedeni, pred televizorom koji su više slušali nego gledali, svako i nad vlastitim ekranom – kad joj je stigao poziv. Nepoznati broj, izvan radnog vremena; kako još nije bila razdvojila službeni i privatni telefon, moglo je biti svašta.

Ipak se javila.

“Gospođa Puljić? Zovem iz Bolnice svetog Kuzme. Imate poziv od Mraša... Mraija... Mradža...”

“Mraja?” Mahinalno je ustala; Mirza ju je pogledao krajičkom oka.

“Da. Od mladog gospodina Erevana”.
“Dobro.”

Zapekla ju je savjest. Pokušala se pripremiti da će Mraj zvučati izmoreno, ako ne i slomljeno.

On, međutim, kao da je prštao od energije.

“Htio sam vam reći da ću večeras preći”, rekao joj je odmah nakon pozdrava.

“Mraj, jesi dobro?”

“Ja sam super. A vi?”

“Jedan dan ću te doći vidjeti...”

“Ne možete me vidjeti jer ću preći. Zovem da se pozdravim.”

“Jesi to rekao tamo? Doktorima.”

“Kažem vama. Vi ste me sve pitali, pa evo, da znate.”

“Mraj, slušaj šta ti govorim. Moraš odmoriti. Sve možemo pričati kad se vidimo, ali sad –”
“Odmorit ću kad stignem kući. To će biti brzo, vidim po zidovima.”

Smiri se, nema kako otići. To je zatvoreni odjel.

Kao da joj čita misli, Mraj je dodao:

“Zidovi su preko dana tvrdi, ali noću su mekani ko žele. Sve je već dogovoreno. Šteta što ne možete sa mnom.”

Ostatak razgovora, ako ga je bilo, Petri je ostao u izmaglici. Jer Mraj je opet rekao nešto posebno. Učinio je to nerazgovijetno, gotovo sebi u bradu – ali ju je to što rekao pogodilo više od svih riječi i rečenica koje je savršeno razumjela, ili mislila da razumije.

Svijet se opet zatalasao. Petra je propala, kliznula kao niz tobogan: i stan usred kojeg je stajala, i Mirza koji se poluzainteresirano meškoljio po kauču, i Mraj s druge strane slušalice, odjednom su bili daleko, nedokučivo daleko, nedohvatljivi i strani. Kao onog dana u Centru, preplavio ju je val: topao, gust, pun čuđenja. No, za razliku od prethodnog puta, raspoloženje koje je stvarao bilo je tiše, obuzdanije, bliže melankoliji.

Ostala je stajati na mjestu i nakon što je shvatila da se veza prekinula, a onda i nakon što je postala svjesna Mirzinih ruku oko svog struka i njegova pepermintiziranog daha.

“Opet radi sranja?” pitao je.

Bez jecaja, bez riječi, suze su joj tekle niz lice.

09.

Razuman odgovor bio bi taj da se zabrinula da bi Mraj mogao opet učiniti neku glupost: pokušati pobjeći, nauditi nekome, možda i sebi. Drugi mogući odgovor glasio bi da se zabrinula za Mraja zato što je znala da je prelazak težak i rizičan.

Kako god bilo, kad je čuvar iste noći oko jedan sat zavirio u Mrajovu sobu, nije ga tamo zatekao – premda je u vrijeme gašenja svjetla bio uredno evidentiran. Mrajov cimer, dvanaestogodišnji tabletoman koji je na odjelu završio tako što je prebio vlastitu majku, bio je budan i dezorijentiran, kao da je konzumirao (testovi su pokazali da je bio čist).

“Proša je kroz zid, ka fantom! Ili ovdi ima tajni prolaz ili taj mali ima supermoći! Ja san stiska i upira, ali neće, jebemu!” govorio je.

Kleo se da su se, taman dok je tonuo u san, u sobi pojavile dvije ljudske prilike. Najprije je pomislio da su to doktori; doduše, prilike su mu se činile abnormalno visokima, možda čak i do stropa. Mraj je iskočio iz kreveta i pohrlio u susret. Posjetitelji su ga primili, svako pod jednu mišicu, i poveli sa sobom. No umjesto prema izlazu, krenuli su ka zidu.

Cimer je zatim najprije vidio kako su ogromne prilike utonule u zid kao u vodu. Mraj je isprva ostao s ove strane, ali njihove ruke, koje su stršale iz zida, i dalje su ga vukle za sobom. Jedan, drugi, treći trzaj – i Mraj se i sâm počeo stapati sa zidom. Nakon još nekoliko pokušaja, i on je nestao za neobičnim posjetiocima.

Cimer je već bio uvjeren da sanja otvorenih očiju, “ka ono kad ste napola budni i svašta vam se priviđa”. Ali nakon što se razbudio, shvatio je da Mraja doista nema.

Petra je svima ispričala za poziv. Policajac Zukić i njegov kolega kojem nije zapamtila ime tjerali su je da se prisjeti svakog slova koje su te večeri izgovorili. Ona je, doista, rekonstruirala razgovor najbolje što je mogla; prešutjela je samo riječi od kojih se stvarnost zatresla. Njih ionako ne bi ni znala ponoviti, a dopuštala je mogućnost i da ih je umislila.

Tad se sjetila još nečega.

“Ne razumijem zašto vam treba da vam ja ponavljam od riječi do riječi. Svi im se pozivi snimaju, zar ne? Zašto ne preslušate snimku?” pitala je policajce.

Stariji inspektor, koji je cijeli proces Petrinog davanja izjave odstajao u kutu, između daktilografa i Zukića, dugo ju je gledao prije nego što je odgovorio.

“Snimka vam je neupotrebljiva. Nešto im se desilo u sustavu i sve su snimke od te večeri samo krčanje i struganje.”

“I ne možete to riješiti? Ovim modernim softverima?”

“Kolege tehničari rade na tome, ali…”

Snimku nikad nisu popravili, ili o tome Petru nitko nije obavijestio.

Nakon što je mjesecima služio kao zlatna žila sadržaja za portale i društvene mreže, nakon što su se političari, liječnici, socijalni radnici i odgajatelji u javnosti više puta izvrtili u ulogama optužbe, svjedoka i obrane, slučaj dječaka Mraja Erevana počeo je tonuti u zaborav. Nikad nije pronađen valjan dokaz da mu se uopće dogodilo nešto loše, a jedini svjedok bio je mali cimer-tabletoman, koji i u tinejdžerskoj dobi provodi više vremena po zatvorenim odjelima nego na slobodi. Petru više nitko nikad nije zvao ili tražio: bila je sklona misliti da su policija i bolnica epizodu s pozivom zajednički zataškali, budući da je otvarala toliko pitanja na koja nisu bili spremni tražiti odgovor.

Sljedeće godine, pod pritiskom Grada i Europske unije, pušten je u pogon i novi sustav, s objedinjenom bazom podataka: informatičar Bogdanić jednog ga je poslijepodnevno slavodobitno predstavio kolektivu Centra, uključno s vanjskim suradnicima.

Petra je do danas samo dvaput – od toga jednom u pomućenom stanju svijesti, jutro poslije vlastite djevojačke večeri – konzultirala Mrajov dosje. Protivno onome što je dotad pretpostavljala, podaci su postojali. Dječak je bio usvojen negdje sa granice s Bosnom: postupak je bio anoniman ali uredan, po proceduri.

10.

Dugo ju je izjedala krivnja, ali i njena ljepša, premda podjednako napadna blizanka: radoznalost. Dugo se tako trgala – a onda je, jednog dana, došla trudnoća. Hormoni, misli, osjećaji zastrujali su neslućenom silinom, prioriteti su se preokrenuli i ponovno posložili po nekom redu koji ni njoj samoj nije bio jasan.

Jedva da se bila stigla upoznati sa svojim novim poslom, u Ministarstvu, kad se dogodilo. Ništa zato: svakako su to željeli i – kako su to govorile njene poznanice s joge – radili na tome. Mirzu je baš u vrijeme kad je zatrudnila (kad su zatrudnili) krenulo s poduzetništvom, pa je napustio niz honorarnih poslića kojima su punili mjesečni budžet i posvetio se vlastitoj tvrtki. Odluka je bila riskantna, ali se pokazala ispravnom: posao je nastavio rasti, i ubrzo je zaposlio još dvoje ljudi.

Miran je došao na svjetlo dana lakše nego što je Petra očekivala. Četiri mjeseca kasnije, jača i raste i brže no što su mu prognozirali. Mirza radi kombinirano – dio vremena od kuće, a dio iz ureda – a Petra boravi kod kuće s Miranom. Svakodnevno s njim razgovara: pripovijeda mu sve što joj pada na pamet, prepričava mu događaje, susrete, razgovore i cijele ljude, razmišlja naglas njemu na uho. Mirza je zadirkuje, kaže da je malome zajamčena budućnost ili profesora ili političara.

Ponekad joj se s usana skotrlja i nekoliko slogova koje je čula, ili misli da ih je čula od Mraja, poput verbalnih fosila koji su za njim ostali, i iz kojih još uvijek, barem u tragovima, izbija neka nezemaljska energija. O tome Petra nikome – pa ni Mirzi – nije pričala. Pa ipak, baš tako zamišlja da u religioznim ljudima sjaji vjerski doživljaj, molitva ili mantra, i dugo nakon konkretnog trenutka u kojem su oblikovani u svijesti. Ponekad, kad tako spontano zaluta u Mrajov jezik, sve joj se učini čudesno nestalnim, podložnim njezinoj volji: kao da bi se i zidovi sobe, LCD ekran razapet na zidu, kauč pod njom, pa i nebo onkraj prozorskog okna, uz mali napor dali saviti i preoblikovati iz temelja.

Ipak, to su tek sićušni intervali, mjerljivi jedva sekundama. Većinu vremena govori hrvatski, a Miran je, tako joj djeluje, sluša. Lik mu se tek oblikuje, kao da se crte lica iz čorbe piksela izoštravaju u višu rezoluciju; ipak, Petri se čini da svakim danom lepeza njegovih izraza lica i tjelesnih reakcija sa svakim danom raste i dozrijeva. Njegovo je držanje sve uspravnije, pogled sve dublji – uskoro bi se mogao početi i smiješiti. Dok gleda kako se kut njegovih usta nadiže, kako mu zjenice sjaje, kako mu pogled zahvata u daljinu, Petri se ponekad čini da gleda u Mraja.

Sluša Miranovo piskanje i mrmljanje i zamišlja kako, u bliskoj budućnosti, iz njih počinje oblikovati riječi. Pita se kako će zvučati: hoće li ovaj svijet od njih bar zatitrati?