Radar Bros su zatajni i tajnoviti slow-motion fundamentalisti iz prve generacije novomilenijskih tugaljivaca. Karijeru su počeli još daleke 1993. u društvu sastava Fuck, Acetone, Palace Brothersa i Smoga. Dakle, Jim Putnam i njegov trio valjali su svoj «pop u leru» (nazovimo ga tako, radi lakšeg poimanja njihova svjetonazora) u vrijeme dok su neki od današnjih prvaka «sporog zvuka» pišali po prašini. No bit ću iskren i priznat ću da Radar Bros nikada nisam držao igračima iz prve lige žanra koji ima respektabilnu produkciju i publiku. Na svojem četvrtom albumu «The Fallen Leaf Pages» Putnam i društvo iznova mi daju za pravo. Iznova nude pjesme koje su manje, hm, pjesme, a više mutni tragovi postojanja. U te su krajolike otuđenja oni smjestili junake naslova poput «Faces Of Damned», «Dark Road Window» ili «Papillon». Čovjek bi očekivao turobno ozračje koje priliči kakvom radikalnom japanskom horroru, ali Radar Bros su šarmantni fatalisti koji će radije utonuti u svoje ja, u fikciju, u prazninu. Na koncu sve to zvuči kao da Ziggy Stardust «u negativu» pjeva pjesme skupine Codeine. Simpatični band limitiranih dosega. (P.S. Takvi su i bandovi Built Like Alaska i 1989 Chicago Cubs. Prvi su kopilad Marka Linkousa i Jasona Lytlea, a album im se zove «Autumnland». Drugi su polaznici čikaške gitarističke škole. Provjerite album «There Are Giants In the Earth».)