Svojedobno su se na Internetu lomila koplja oko toga ima li glavni junak «Torpeda» dušu ili ne. Bilo je svakakvih argumentacija pro et contra, od kojih je jednu vrijedilo upamtiti. A ona je išla otprilike ovako: jest, imao ju je, ali dok ga je crtao Alex Toth. Njegov meki, zaobljeni crtež sugerirao je da je Torelli postao ubojica uslijed teških životnih okolnosti. Tek kada ga je počeo raditi Jordi Bernet njegovi su protivnici (ili žrtve) mogli biti načisto: nemaju se čemu nadati. I doista Bernetov Torelli, prikazan oštrim crtama o koje bi se moglo porezati, gotovo da je prototip kriminalca i ubojice iz fantazmagorije adolescenata i onih koji su uspjeli sačuvati dječju optiku. Njegove krute, pravocrtne, jednodimenzionalne odluke, osim što su svjedočile o sumnjivoj razini njegove inteligencije, unatoč povremenim ispadima duhovitosti (redovito neumjesnih, izricanih prije nego što ubije ili siluje), nisu ostavljale nimalo sumnje kojoj strani Torelli pripada. Organizirani zločin tada je bio u embrionalnoj fazi, a momci su se dijelili na dobre i loše. Kriminalci su ubijali, ali nisu, kao ovi danas, pili kavu sa načelnicima policija. Strip je djelo Španjolaca: scenariste Sancheza Abulija i ponajviše onoga drugoga crtača, Jordija Berneta, koji mu je svojim sjajnim crtežom udahnuo dušu kao strip-liku, oduzevši mu je istovremeno kao čovjeku. Što je taj dvojac gledao, čitao i slušao možemo samo pretpostaviti; Luca Torelli nije visoko profiliran kao Marlowe Chandlera, ali dobrano nalikuje Spillaneovim junacima, jednako kao što daleko nadmašuje filmske stilizacije kriminalaca iz B produkcije Hollywooda četrdesetih godina dvadesetog stoljeća. David H. Rosenthal je rekao da je na izmišljanje svijeta u kojemu je Torelli bio omiljeni egzekutor, značajniji njemački ekspresionistički film, te estetika Romana Polanskoga iz «Kineske četvrti», nego bilo što iz autentičnih, pravih tridesetih. A one su bile kao izmišljene za ovakve imaginativne ekskurze: propast burze, bogataši koji postaju prosjaci, Al Capone, Lucky Luciano i politika koja se polako počinje koristiti od kriminala usvojenim «alternativnim» metodama. Gotovo mitski okvir! Tu je i mladi imigrant (iz Italije, naravno), koji čisti cipele, ali ne besplatno. Pa nije on toliki put prevalio da bi u Americi radio što i doma-gladovao. On je došao, kako sam kaže, glad zamijeniti apetitom. Pojavljuje se, vjerujem da već znate, jedan od onih koji ne plaćaju ništa, pogotovo ne sirotinji. I saga počinje...