Prije šest godina Shelby Lynne je objelodanila u svakom pogledu prevratnički album svoje karijere. Njegovo je ime «I Am Shelby Lynne» i nemalo je začudio svakoga tko je otprije poznavao njezin rad, većinom neuzbudljivi nashvilleski «mini val / country-pop». Naslovnicu je krasila slika na kojoj je Shelby nalikovala praznoj sobi iz koje su svi izašli, dok je sadržaj albuma iza «philspectorovske» elegancije nudio potresni, manični lirski sadržaj koji joj je osim zgražanja «bijele Amerike» osigurao i nominaciju za Grammy. I to u bizarno ukalkuliranoj kategoriji debitanta godine (šesti je to njezin album po redu, naime). U čemu je bila stvar? Nakon što je njezin otac u rastrojstvu ubio suprugu, a potom i sebe, Shelby je pristajala na sve životne kompromise i poniženja (a njih je u glazbenoj industriji podosta), ne bi li prehranila sebe i mlađu sestru - danas priznatu kantautoricu Allison Moorer. A onda je posttraumatski stresni poremećaj eksplodirao do neslućenih razmjera na remek-djelu «I Am Shelby Lynne». Od tada, svakom novom pločom ona ekshumira ponešto od vlastite nevesele prošlosti. Najprije podcijenjenim albumom «Love, Shelby», a potom i briljantnim pločama «Identity Crisis» i novom, nazvanom «Suit Yourself». Posljednja dva izdanja opet iznenađuju. Riječ je o sirovom, «zemljanom», polu-akustičnom country-folku i R&B-u, kojega Shelby pjeva soul frazeologijom. Nove je pjesme producirala sama, no odradila ih je uz pomoć Benmonta Tencha i Tony Joe Whitea, rock and roll uglednika kojima ne treba dodatna preporuka. Kada je čujete kako pjeva «I Cry Everyday» i «I Won't Die Alone», odmah će vam biti jasno da pred sobom nemate još jednu histeričnu ženu s gitarom kojoj je upravo puknuo nokat ili propala firzura, pa se baš onda dosjetila kako je svijet pred kolapsom. Njezin je svijet, uostalom, odavno kolabirao. Naslov «Johnny Met June», pak, povlastica je velikih autora. Shelby će, navodno, čak i glumiti svoju majku u filmskoj biografiji o Johnnyju Cashu, koja će uskoro u kino-dvorane. A kada krene odjavna skladba, cover poznate «Rainy Night In Georgia» Tony Joe Whitea, i kada kiša barem na tren ispere svu gorčinu minulih dana, posve je jasno da je Shelby Lynne ponudila još jedno emocionalno «raspelo» pred kojim se valja ničice pokloniti. U izvedbi nekog manje nadahnutog interpreta ova bi pjesma bila samo još jedna dosadna, n-ta inačica. Ovako je to savršeno finale izuzetnog albuma, uz nenadjebivi «I Am Shelby Lynne» vjerojatno najjačeg u karijeri! (P.S. Ni za živu glavu ne propuštajte svježe albume dviju «vrućih» kantautorica - «Come Down» Tare Angell, te «Back To Me» Kathleen Edwards!)