Slavoj Žižek je najveći fenomen sa prostora bivše države, ako ne računamo sportaše, naravno. Po zastupljenosti u svjetskim medijima nadmašio je i svojedobnu sveprisutnost Milorada Pavića koji je koncem osamdesetih bio jedan od najspominjanijih svjetskih pisaca. Jedno jedino ime, no on nikada nije bio ovako isfenomeniziran, iako je umalo dobio Nobelovu nagradu, koju je te godine dobio Josip Brodski, jer je bio bolestan (paradoks je da je od bolesti Kiš umro prije njega) imalo je veći rejting-to je Danilo Kiš. Njegova zvijezda, iako je od smrti prošlo četrnaest godina, još sjaji, čak možda više no ikada. Pisao je bolje nego itko odavde prije (i poslije) njega, a o gomili ljudi koji se danas predstavljaju kao da su bili njegovi najbolji prijatelji da se ne govori. Ovo je mali hommage za njega, nedavno mu je bila godišnjica smrti. Dva pisca i jedan teoretičar. Tri izvozna artefakta: jedan je mrtav i visoko kotira, drugi je politički mrtav a treći piše li ga piše knjige sve spektakularnijih naslova i luđih zaključaka-jedno je vrijeme otvoreno podržavao talibane a najnovija knjiga mu se zove «Perverzna bit kršćanstva». U jednom razgovoru za radio rekao je da iza priče o teorijskom boomu ljubljanskih filozofa stoji praznina, ništa, apsolutna nula tradicije-ovaj bi se dio svidio njegovom učitelju Lacanu-pa su on i njegove kolege imali za razliku od zagrebačkih ili sarajevskih studenata slobodan prostor propitivanja; da bi ovi drugi postali asistentima prvo je trebalo da se anestetiziraju Praxisovim teorijskim postulatima. Kada počnete sa čitanjem «Sublimnog objekta ideologije», izvorno objavljenog 1989-te, ako iole pratite domaće teoretičare, operirane od smijeha, ili one teoretičare koje predlažu prevoditi ti isti domaći teoretičari, prvo bi vas mogla zapanjiti količina otpadnog materijala-film, vicevi, pop kultura-kojima se Žižek služi da bi provrtio sve mogućnosti svojih mentalnih i teorijskih sklopova. Velika je vjerojatnost da doživite svojevrsno olakšanje-sve ono čime se vi zezate također je dovoljno ozbiljno da netko tome posveti život ili da ga iz toga objasni. Druga stvar koja će vas iznenaditi je istog diverzantskog naboja-kao nekoć partijski komesari, tako i Slavoj Žižek stalno ponavlja jedno ime-no ovdje umjesto Tita ili Kardelja imamo francuskog filozofa i psihologa Jacquesa Lacana. Stalno Lacan, Lacan, Lacan...Dojam da u rukama imate kratki kurs iz doživotno preporučljivog ispravnog ponašanja miješati će se sa kritičkim preispitivanjem i dopisivanjem svega što ovako osmišljen sklop dotakne-ta dvostukost teksta-partijnost lakanovštine nasuprot koje je ikonoklastičnost gotovo nietzscheanskog ranga možda u vama probudi želju da knjigu pročitate još koji puta. Možda je tome tako jer se Žižek za teoretičara pripremao u okolnostima su od njega napravile partizana. Tu je Žižek dobio ritam, formu, strategiju i strukturu-dovoljno slobodnog prostora za manevre i prazno polje za gotovo kinematografski jasna ispisivanja tajnih značenja ideologijskog života. Sigurno ste primjetili da tzv. teorijska literatura, ako je dobra, nastaje u formi su-govorništva. Ovdje u ovoj knjizi za okruglim stolom sjede Habermas sa svojom teorijom o kontinuitetu subjekta i univerzalističkoj etici; Foucault koji je bio mišljenja da svatko mora sam sebe izgraditi, bez ikakvog oslanjanja na opće pojmove; Althusser sa svojom tezom da se subjekt «stvara» određenim pogrešnim prepoznavanjem ili kratkim spojem; i Lacan sa svojim zahtjevom da u propitivanjima vlastitih ishodišta ne treba brisati razdaljinu između realnosti i njene simbolizacije-upravo na tom ničijem prostoru smo «mi», tj. «ja». Kad god bih na policu vraćao neku knjigu imao sam osjećaj da se ona-polica-skupila. Znate ono: mal prostor a knjiga debela. Tako je i ovdje. Za Žižeka se može reći isto ono što je on rekao za Lacana: to je prosvjetiteljsko mišljenje sa svojim korijenima u Kantu i legitimni je nastavljač te viševjekovne tradicije. Berđajev bi rekao da se radi o gnoseologiji koja nikada ne stiže do ontologije nego se beskonačno zadržava na procesima spoznaje. Zanimljiva iščitavanja Hegela, kod kojega je bit, kaže Žižek potpomognut Lacanom, upravo u tome da mu apsolutni pojam nije «sav» kao da ipak proširuju ovakve teorijske sklopove za moment prakse, bez kojega bi bili bezizlazni. To priznanje teorije da nije u sebe uspjela uklopiti sve, taj poraz jedna je od najvećih pobjeda ove knjige, obaveznog teorijskog štiva za svakoga tko iole drži do sebe. Po mom mišljenju u njoj kao sugovornik nedostaje još jedan Jacques, anti-Edip Deleuze, čije bi teorije o šizopsihologiji i njenom konstantnom izmicanju doslovnim značenjima dodatno «uzbudile» stvar mišljenja. A ona je bolno jednostavna-teorija je nastala prilikom robne razmjene, kada smo morali pretpostavljati da ono što dajemo simbolizira ono što za to primamo. Probajte si sad sami zamisliti trgovanje s nekim tko skupa s onim što trampi sa vama permanentno postaje nešto više nego što jest. Knjižara Nova 120 kuna.