Smog je, kao što znate, mješavina dima i magle. Smog je ujedno i alter ego Billa Callahana, jednog od vodećih svjetskih stručnjaka za depresiju i ina ajme meni & kuku lele stanja. A slušanje njegovih albuma odličan je glazbeni uvod u teoriju fraktala. Iako su mu pjesme od konvencionalnog poimanja ljepote udaljene kao bremze od, npr., zalaska sunca u Starigradu-Paklenici, kada si pustite ovog simpatičnog šaputavca vaša će čula preplaviti nešto kao kontranapad estetike u žnj-molu. I preplavit će vas čitav niz apartnih stanja. Da li da se danas obračunam sa susjedovim psom? Ili da stvar odložim do sutra? Ništa specijalno? Budući da sve zvuči kao da bi se Callahan s psom htio obračunati junački, borbom prsa o prsa, vidite sami. Budući da na albumima Smoga ne postoji ništa poput klasičnog pjesminog obrasca, njihova stizanja do uobličenih osjećaja mogu se usporediti s podvizima planinara koji se uz strmu stijenu popnu bez ikakvih pomagala. Samo što ovdje nema ni planine, a Callahan, umjesto na okomitoj litici, fino visi u zraku, pogledajte uostalom sami, lijepo se čuje. I tako iz albuma u album. Sva veće nevidljive vrhove ovaj je nekompromisni borac za višnju u zraku osvojio goloruk, da se tako izrazim. Dokazi? Ha, dokazi nemaju veze s istinom, lepi moji. Prije kojih godinu-dvije tri su se viteza slavonske ravni zaputila na koncert Smoga u KSET. Ako su priče istinite, bio je to jedan od onih koncerata 'neš ti koncerta'. Što bi se teoretičarski reklo, antikoncert. Aa- ne- koncert! Samo rafinirani psiholozi mogli su sa Gengeovog, Pavoševićevog ili Grogijevog lica izlučiti i odvojiti stanja nepatvorene zaprepaštenosti (čuđenja nad životom) od stanja nedvojbenog bijesa. Danima su gradom bauljali s tim izrazom lica. Kao Platoni, ako razumijete što želim reći. Mi koji nismo bili TAMO osjećali smo nemalu zebnju pred mogućnošću da netko od njih trojice pred ostatak pučanstva izleti s pitanjem: Zašto su ljudi dobri? U čemu su počela svega? Zašto živimo u kućama a ne u burićima? I tako dalje... 'A River Ain't To Much To Love' možda nije onako odvažan u poetici krhotine i metodi slučajnog uzorka, kao 'Supper' ili albumi prije njega. 'Well' je čak na rubu da se pretvori u tipični boogie. No u stvarima kao što je 'Palimpsest' Callahan nekako pokaže da mu je sve jasno, ma koliko se mutilo oko njega.