Ne mogu si pomoći: padam na lijen i unjkav glas Jaya Farrara, gitare koje se njišu «od samta do šmirgla» i te blago zamućene pjesme koje su mogli odsvirati i Crazy Horse i neki pre-americana indie band 80-tih. Čim započne uvodna «Bandages & Scars» u kojoj Farrar svojim «zakrivljenim» vokalom obznani kako mu «riječi Woodie Guthrieja odzvanjaju u glavi», mogu bez problema zaboraviti na sve što je problematično u vezi ovog albuma: od toga što je Farrar ovaj rad potpisao imenom već zaboravljenog banda iako je jedini član bivše postave do toga da je ovih 45 minuta zapravo čisti derivat i Farrarovo autoprepisivanje. Naime, «Okemah And The Melody Of Riot» nije snažan autorski istup već više asocira na rutinsku powerpoint prezentaciju retrospektive Farrarovog stvaralaštva: tu su tradicija propuštena kroz filter punk oštrine Uncle Tupelo, letargija i melankolija «Trace» i «Straightaways», te okretnost/dinamika «Wide Swing Tremolo». Ovaj album odskače od koncepta Son Volt kompilacije samo po stavljanju naglaska na gnjev zbog rata i ekonomske/političke raspodjele moći. Iako je Farrar u svojim zapažanjima oduvijek naginjao tome da ispod svoje gitare stavi «sociološku» crtu, njegova je opservacija u pravilu uvijek bila više-manje prekrivena mistikom i arty dosjetkama. No, vremena su takva da sada Farrar poseže za stihovima koje bi i sam nekada vjerojatno proglasio trivijalnim. Gitara njegovog heroja Guthrieja (čije rodno mjesto Okemah je zaslužilo i spomen u naslovu albuma) je «ubijala fašiste», a Farrar govori o revoluciji, «korupciji u sustavu», kaosu i očaju «malog čovjeka». Farrarova kreativnost možda je na rezervi, ali strast, odlučnost i motiviranost spašavaju i dižu ovaj album do točke za koju sam mislio kako je zaboravljenom Farraru nedostižna. Oduvijek sam smatrao kako je Tweedy sa svojim Wilco nezasluženo pobrao sve post-«Anodyne» lovorike, iako razumijem kako je jedan «Yankee Hotel Foxtrot», koliko god se radilo o samo polovičnom i u najboljem slučaju prosječnom albumu, ipak svojim senzibilitetom «distance» i koketiranjem s apstrakcijom bliži današnjem vremenu «krhotina». Ne znam koliko će ova zbirka protestnih pjesama za MP3 naciju pomoći Farraru da izađe iz Tweedyjeve sjene te zapećka i relativne opskurnosti solo karijere, no riječ je o solidnom albumu s glavom i repom. Bez ekstatičnog oduševljenja, ali iznenađujuće, ugodno i šarmantno.