Antologija je nastala kao rezultat privatne inicijative talijanskog izdavača Marca Cassinija, čiju simpatičnu, posve jednostavnu strategiju prepričava Zadie Smith u uvodu zbirke: Talijan spisatelje odvodi u restorane, opija ih i-potpisuje s njima ugovore. Nakon toga jednostavno ih redovito naziva, završavajući razgovore s lakonskim, 'ok, to bi bilo to, a ako to ne bude to-vidimo se na sudu'. U svakom slučaju, taktika je upalila, i prije godinu i pol knjiga se pojavila. Marco Cassini bi vjerojatno rekao kako su ove pola u šali a pola zaozbiljno napisane napomene Zadie Smith tek detalji koji se praktičnošću i malicioznošću savršeno uklapaju u sliku svijeta koju na stranicama antologije proizvode američki autori/ce. A ona je melankolična, tužna i spram zakonitosti svijeta pomaknuta knjiga. Gdje osobe kao Cassini dobivaju mejlove od kućnih ljubimaca, što je, zaključuje Zadie Smith, zapravo najlogičnija stvar na svijetu, koji je odavno usvojio karikaturalnost kao jedini kriterij uklapanja. Važni i ozbiljni ljudi kao karikature, mi ostali kao čudovišta. Shematski? I da i ne. Pogotovo što taktika varira od autora do autora, koji, raznih godišta, dijele jedino očitu sklonost ka zaobilaženju manirizama, nastojeći s koliko je to god moguće malo panike u glasu pronaći ne novi, nego svoj glas, a njega, opet, smjestiti u rečenicu dostatne snage da podnese opterećenja ili famoznu sliku vremena. Atipično za sliku koju bismo možda mogli imati o bushovskoj Americi-pogotovo što smo o tome mogli čitati uglavnom kroz publicistiku-ovih devetnaest autora/ica kroz svoje su priče demonstrirali široku lepezu različitih povlačenja iz svijeta sa tako naglašenim elementom političkog, i ispisali nježne, duhovite i opsesivne posvete intimi, izgubljenosti i izobličavanju, pritom vješto izbjegavši moraliziranje; paradoksalno, upravo ovim svjedočenjem o rasutosti, pozvali su u podtekstu onaj bolji život, koji je, kao što kaže i predstavljačica Zadie Smith, u defaultu svake dobre literature. Priče se događaju u 'pustinji realnog', u kojoj si likovi uglavnom vidaju rane zadobivene u srazu sa gomilom zamjena za život, zamijenjujući maske nakaznošću i opustošenošću svakodnevlja. I da: u njima ljudi nemaju ono što obično nazivamo 'svojom prilikom'. Ako se slučajno nešto i oblikuje tako da bi moglo izgledati kao prigoda za korekciju života, tad se u pravilu radi o nečemu ekstremno besmislenom: kod Georgea Saundersa to je maska, koja, kao tipični ovovremeni proizvod, govori umjesto vašeg djeteta: stavite mu je na glavu, i, ovisno o modelu, maska pokriva formativni period koji ste si zamislili da bi vaše dijete trebalo imati iza sebe; ili kod Julie Slavin, po ženi uzduž i poprijeko izrastaju zubi, a tako obložena, zapravo okićena-na zube joj je u nju zaljubljeni dentist stavio porculanske i zlatne plombe-svome je mužu izgledala poput blaga iz neke drevne grobnice. Bila je, kaže suprug, valjda najljepša stvar koju sam ikada vidio. Neke od pisaca već smo čitali: tu su Rick Moody, kojemu je lani preveden roman 'Purpurna Amerika', Jonathan Lethem ('Brooklyn bez majke'), Jonathan Safran Foer ('Sve je rasvijetljeno), Davea Eggersa bilo je moguće čitati u časopisu 'Riječi' itd. I možda se, bez obzira na sve sličnosti između njih, ovdje ipak ne bi trebalo govoriti o generaciji-već na ovitku susrest ćete se sa kvalifikacijom 'izgubljenosti' koja ove autore povezuje kao nekakav osjećaj za život koji dijele, nego ipak, prije, kao na ono što ova antologija inicijalno i jest: grupni istup skupine autora od kojih su se posljednjih godinu, dvije, neki već uspjeli na scenu probiti i individualno, postavši, poput ovih kod nas već prevođenih, međunarodnim literarnim zvijezdama. Zadie Smith nije priredila ovu antologiju, kao što bi se moglo zaključiti iz naslovnice, gdje je označena kao 'predstavljačica'; žena je, zapravo, samo napisala predgovor, i to je više izlazak u susret kolegama i kolegicama koji u tom trenutku nisu uživali njezinu popularnost. I za kraj: kada bismo u Ameriku premjestili našu literarnu scenu, vjerojatno bismo za koju godinu čitali antologiju kojom bi tematski dominirali ratovi između kauboja i indijanaca; ovi ovdje zastupljeni autori/ce nemaju problema sa obradom vlastita vremena, i transponiranjem istoga u prozu, i nemaju onaj kvazi-ozbiljni pristup, koji i Zadie Smith proziva, citirajući francuske egzistencijaliste, kao konac svake ozbiljnosti, a to je točka nakon koje sve doživljavamo preserijalno, kada sve pretvaramo u objekt u ime kojega radimo, u ideologiju. Nego su ovo mladi lavovi i lavice uhvaćeni u trenutku u kojemu su im misli o vlastitoj bitnosti još uvijek negdje daleko ispred njih, prije no što su se pretvorili u 'automate' za pisanje, i ovdje ih možemo vidjeti kako, rabeći valjda svu emocionalnost, svu inteligenciju koju imaju, jednostavno, 'po boksački', ruše sve pred sobom.