Stanisław Lem, punim izvornim imenom Stanisław Herman Lehm, rođen je 1921. u Lavovu, povijesnom središtu Galicije koja je između Prvog i Drugog svjetskog rata bila sastavni dio takozvane Druge Poljske Republike. Rođen je vjerojatno 13. rujna, iako mu je „iz praznovjerja” u rodni list upisan 12. rujna, u obiteljskom stanu u lijepoj trokatnici u tadašnjoj Brajerowskoj ulici. Roditelji su mu bili dobrostojeći poljski Židovi: otac Samuel Lehm, liječnik laringolog, i mati Sabina rođena Wolner. Otac se držao agnostikom, a mati je bila religiozna. U Prvom svjetskom ratu otac je služio kao austro-ugarski vojni liječnik te je nakon pada tvrđave Przemyśl (1915) proveo nekoliko godina u ruskom zarobljeništvu u logoru u Srednjoj Aziji.

Stanisław, sin jedinac s obiteljskim nadimkom Maciek, pohađao je od 1932. lavovsku Drugu državnu gimnaziju, tada s imenom Karola Szajnoche. Taj će dio školovanja postati središnja tema u Lemovu autobiografskom romanu Visoki dvorac. Posljednje gimnazijske ljetne praznike Lem je proveo na terenskoj vojnoj obuci u podnožju Karpata, čijim opisom Visoki dvorac završava. Nakon najezde Trećeg Reicha na Poljsku u rujnu 1939, Lavov se s Galicijom našao među istočnim dijelovima dotadašnje Poljske koje je sa svoje strane zaposjeo Sovjetski Savez. Lem se tada pokušao upisati na Politehnički institut u Lavovu, ali je unatoč položenom prijemnom ispitu odbijen zbog „buržoaskog” podrijetla. Stoga se, koristeći očeve veze i kako bi izbjegao novačenje u Crvenu armiju, 1940. upisao na studij na Medicinskom fakultetu u Lavovu. Studiranje je prekinuto u ljeto 1941. njemačkim napadom na SSSR, kada je sveučilište u Lavovu prestalo raditi.

U prvim danima njemačke okupacije, Lem je bio uhićen na ulici i poslan na čišćenje zatvora Brygidki, gdje je sovjetska tajna policija, NKVD, poubijala barem dvije tisuće političkih zatvorenika prije povlačenja iz grada. Obitelj Lehm bila je prisiljena napustiti svoj stan i preseliti se u lavovski geto, isprva živeći u odvjetničkom uredu Samuelovog brata Fryderyka. Izdašno mito osiguralo je za Stanisława mjesto pomoćnog radnika u pogonima i garažama njemačke tvrtke za iskorištavanje starog metala, gdje je tada i živio. Strahujući od uhićenja, jer je potajno surađivao s članovima poljskog pokreta otpora i pomagao u skrivanju židovskih poznanika, Lem je 1943. pobjegao iz tvrtke i skrivao se u „arijevskom” dijelu grada, više puta mijenjajući boravište. Lemovi roditelji također su pobjegli iz geta krajem 1942. i uspjeli preživjeti do sloma nacističke vlasti skrivajući se kod jedne poljske obitelji. Većina ostale rodbine stradala je u ratu i u nacističkim logorima.

Nakon što je Crvena armija u srpnju 1944. ponovno ušla u Lavov, sovjetske su vlasti uhićivale vođe „Poljske podzemne države” i pripadnike tajne Domovinske armije (Armia krajowa); slijedilo je prisilno preseljavanje („repatrijacija”) Poljaka s istočnih teritorija Druge Poljske Republike, u skladu s dogovorima savezničkih sila na Konferenciji u Jalti. U srpnju 1945. Lem i njegovi roditelji preselili su se u Krakov, izgubivši pritom svu svoju imovinu. Lemov otac, iako već u godinama, počeo je raditi u bolnici kako bi zaradio za život. Iako u velikoj oskudici, Lem je nastavio prekinuti studij medicine na Jagelonskom sveučilištu. Loše je podnio krvave prizore carskih rezova u rodilištu kamo je bio raspoređen na stažiranje, a želio je i izbjeći vojnu službu, na koju su u to vrijeme bili obvezani svi diplomanti medicinskog fakulteta, pa je odlučio ne polagati završne ispite i nikada nije stekao medicinsku diplomu. No, studirajući medicinu stekao je solidno obrazovanje iz prirodnih i egzaktnih znanosti, a za vrijeme studija počeo je i objavljivati prve književne radove ‒ kratke kriminalističke priče, pjesme, epigrame i prvu znanstvenofantastičnu „novelu” ili kratki roman u nastavcima, Čovjek s Marsa (Człowiek z Marsa, 1946), s temom „prvog kontakta” koja će se u različitim oblicima provlačiti kroz Lemov opus. (U ovom slučaju, američki znanstvenici proučavaju stvorenje nađeno u srušenom svemirskom brodu s Marsa). Poslije će Lem isticati da je posrijedi „iznimno naivno i jako slabo djelo” koje je napisao „isključivo 'za kruh'”.

Od 1948. do 1950. Lem je sudjelovao u Seminaru („Konverzatoriju”) znanstvenih studija za asistente na Jagelonskom sveučilištu, koji je vodio psiholog i filozof Mieczysław Choynowski. Lem mu je predao na ocjenu rad pod naslovom "Teorija rada mozga" koji je napisao još u Lavovu; Choynowski ga je temeljito iskritizirao, uputivši Lema na najnovije relevantne radove Amerikanaca Norberta Wienera i Claudea Shannona, utemeljitelja kibernetike (transdisciplinarne znanosti o „kružnim kauzalnim procesima”) i informacijske teorije. Većina najvažnije literature bila je na engleskom jeziku, koji Lem, za razliku od francuskog, latinskog, njemačkog i ruskog, uopće nije poznavao pa je engleske tekstove, „s rječnikom u ruci, dešifrirao kao što je Champollion dešifrirao egipatske hijeroglife”. Išlo mu je na ruku što se u Krakovu tada nalazila služba za distribuciju knjiga koje su stizale iz Sjedinjenih Država i Kanade i koje su se otud slale po svim poljskim sveučilištima. Iz pristiglih pošiljaka Lem je izabirao knjige koje su ga zanimale i grozničavo ih čitao prije nego što budu proslijeđene dalje. U mjesečniku Życie nauki, koji je izdavalo Društvo asistenata Jagelonskog sveučilišta, Lem je objavljivao recenzije knjiga i časopisa pa je tako u jednom slučaju sažeo aktualni prijepor između nadriteorija sovjetskog agronoma Trofima Lisenka i većine sovjetskih genetičara koja ih je odbacivala, priklonivši se nedvosmisleno potonjima iako je Lisenkov nauk uživao svesrdnu potporu staljinske vlasti. To je izazvalo skandal koji je doprinio gašenju krakovskog Seminara 1950.

Uz tu akademsku aktivnost, Lem je 1948. napisao djelomice autobiografski roman Bolnica preobraženja (Szpital przemienienia), o mladom liječniku koji se u vrijeme njemačke okupacije zapošljava u psihijatrijskoj bolnici i ondje svjedoči duševnim dramama i različitom ponašanju osoblja nakon što okupatori odluče ubijati pacijente. Objavljivanje je zaustavila cenzura, ocijenivši da roman odiše nazadnom i promašenom ideologijom i da u skladu sa smjernicama socijalističkog realizma, koji se tada počelo sustavno nametati u poljskoj umjetnosti, mora uključivati progresivnu protutežu koju će utjelovljivati likovi komunista. Lem je tom zahtjevu donekle udovoljio napisavši u sljedeće dvije godine dva nastavka romana, pretvorivši time cjelinu u trilogiju, ali je ova unatoč tome objavljena tek 1955, nakon što su društvene stege staljinizma donekle popustile, pod naslovom Vrijeme koje nije izgubljeno (Czas nieutracony). Lem je za to djelo čak dobio i Nagradu grada Krakova 1957. godine, ali se ono ipak pokazalo kao sporedni rukavac njegova stvaralaštva; glavni tok njegova književnog rada tada je već išao drugim pravcem.

Bez stalnog zaposlenja i formalnog obrazovanja, Lem je spremno prihvatio poziv Jerzyja Pańskog, predsjednika Izdavačke zadruge „Czytelnik”, da napiše znanstvenofantastični roman kao prilog književnom stvaralaštvu kakvo je u Poljskoj bilo gotovo nepoznato. Tako su nastali Astronauti (Astronauci), objavljeni već 1951, roman koji je postao bestseler i Lemu vratio članstvo u Poljskom savezu pisaca iz kojeg je bio isključen. To je idealistička utopija smještena u 2003. godinu, kada zemaljski svijet, u cijelosti komunistički, šalje svemirski brod zvan „Kosmokrator” na Veneru kako bi istražio podrijetlo prijeteće poruke pronađene na mjestu navodnog pada velikog meteorita kod rijeke Tunguske u Sibiru; međunarodna zemaljska posada zatječe na susjednom planetu ostatke neprijateljske kapitalističke civilizacije koja je uništila samu sebe u nuklearnom ratu. Lem će poslije sažaljivo gledati na taj svoj knjižni prvijenac: „Naivnost je prisutna na svim stranicama te knjige. Nada da će oko 2000. godine svijet biti predivan doista je vrlo djetinjasta... Kao vrlo mlad čovjek, morao sam donekle nalikovati spužvi koja je upijala postulate socijalizma... Danas sam pomalo zgađen tom knjigom.”

Drugi Lemov znanstvenofantastični roman, u sličnom političkom duhu, bio je Magellanov oblak (Obłok Magellana), objavljen 1955. U njemu, u dalekoj budućnosti, planet Zemlja, na kojem vlada komunizam, poslao je golemi svemirski brod zvan Gaia prema najbližem zvjezdanom sustavu Alpha Centauri; putovanje traje osam godina u jednom pravcu i putnici se bore s psihičkim tegobama svemirske izolacije (iako ih je više od dvjesto); pripovjedač, koji je liječnik i samotnjak, emocionalno sazrijeva u tim uvjetima; na cilju zemaljski brod zatječe stari američki umjetni satelit s nuklearnim i biološkim oružjem, koji je onamo zalutao u vrijeme Hladnog rata, i uništava ga; pri pokušaju da se spuste na jedan od planeta, Zemljane napadaju njegovi stanovnici, ali posjetioci ne uzvraćaju i uspostavlja se kontakt. Lem je u roman upleo razne ideje o tehničkim inovacijama i za njih stvorio neologizme, primjerice „giromat” (automat koji rekonstruira prošlost) ili „meteotehnika” (kontrola klime), a za kibernetiku, koju komunističke vlasti osuđuju kao imperijalističku pseudoznanost, smislio je zaobilazni naziv "mehaneuristika".

Sredina 1950-ih godina bila je za Lema početak književne zrelosti. U osobnom pogledu važna je 1954, kada mu je umro otac i kada se oženio Barbarom Leśniak, tada studenticom medicine i poslije specijalisticom radiologije. U braku će ostati do kraja Lemova života, a 1968. rodit će im se sin Tomasz. Širi društveni okvir postao je istih godina povoljniji za slobodan autorski razvoj. Nakon 20. kongresa Komunističke partije Sovjetskog Saveza održanog 1956, na kojem su osuđeni „kult ličnosti” i diktatura kakvu je provodio Staljin (umro 1953), i u poljskoj su komunističkoj vlasti prevladali reformisti nad staljinistima, izborivši se za nešto više autonomije u odnosu na Moskvu. Slijedilo je razdoblje „otopljavanja” i, posljedično, veće književne slobode. Započela je Lemova velika međunarodna karijera pisca znanstvene fantastike, prevođenog na sve više jezika, isprva samo u zemljama „istočnog bloka”.

Već je zbirka pod naslovom Sezam i druge priče (Sezam i inne opowiadania), iz 1954, imala sve prepoznatljive odlike Lemovih fabula koje se kroz znanstvenu fantastiku, satiru i (crni) humor ili grotesku bave razglabanjem ozbiljnih filozofskih pitanja. Zbirka uključuje zaseban ciklus čiji je protagonist i pripovjedač Ijon Tichy, svemirski putnik i pustolov u kojem kao da se združuju crte Gullivera, Candidea, Don Quijotea i baruna Münchhausena. Taj je ciklus poslije objavljivan zasebno i proširivan pod naslovom Zvjezdani dnevnici (Dzienniki gwiazdowe, prvo izdanje 1957), a daljnji Tichyjevi doživljaji pripovijedaju se u zbirci Knjiga robotâ (Księga robotów, 1961); priča „Posljednje putovanje Ijona Tichyja” napisana je 1999. i objavljena u poljskom izdanju Playboya; povrh toga, junak se pojavljuje i u nekoliko drugih Lemovih pripovjedaka i romana. Drugi Lemov junak s kojim se susrećemo u više tekstova je Pilot Pirx, „svemirski vozač kamiona” i prosječan čovjek budućnosti, točnije ‒ kako se može zaključiti ‒ 21. stoljeća, kada su „romantična vremena kozmonautike davno prošla”. On se snalazi u svijetu androida i drugih čuda međuplanetarne civilizacije zahvaljujući mješavini zdravog razuma, instinkta, naivnosti, pristojnosti i nelogičnih reakcija. Pripovijetke o Pirxu prvi put su sabrane 1968. u zbirci Priče o pilotu Pirxu (Opowieści o pilocie Pirxie), a njegova konačna sudbina upletena je u roman Fijasko iz 1986.

Od kasnih 1950-ih do početka 1970-ih trajalo je Lemovo zlatno doba koje je urodilo obiljem raznovrsnih knjiga. Središnjim dijelom opusa treba smatrati romane. Tema koju se u njima najčešće varira jest susret s izvanzemaljskom civilizacijom nakon međuzvjezdanog putovanja. U romanu Eden (1958), posada zemaljskog broda zbog pogreške u navigaciji pristaje na nepoznati planet, izvana toliko lijep da mu dodjeljuje ime koje je u naslovu romana. No, pokazuje se ‒ u Lemovoj pomno razrađenoj konstrukciji ne-ljudskog svijeta koji tu obitava ‒ da stanovnici planeta provode masovne genetske eksperimente koji često dovode do čudovišnih deformacija, a sveobuhvatnu vlast drži vladar ili institucija koja se pretvara da ne postoji, koristeći se sofisticiranom informacijskom znanošću, „prokrustikom”, čiji je instrument kontrola nad protokom informacija u društvu.

U naslovu romana Solaris (1961), jednog od Lemovih najpoznatijih dijelom zahvaljujući i filmu koji je prema njemu 1972. snimio ruski redatelj Andrej Tarkovski, također stoji ime dalekog planeta koji posjećuju ljudi. Planet gotovo u cijelosti prekriva želatinozni ocean koji je živo i možda inteligentno biće i s kojim posada svemirskog broda pokušava komunicirati, pribjegavajući naposljetku agresivnim metodama, s uznemirujućim povratnim rezultatom i bez ikakva uspjeha u razumijevanju njegova ponašanja. Jedan od članova posade zaključuje: „O sebi mislimo kao o Vitezovima Svetog Kontakta. To je još jedna laž. Tražimo samo Čovjeka. Ne trebaju nam drugi svjetovi. Trebaju nam ogledala.” Naslov kratkog romana Nepobjedivi (Niezwyciężony, 1964) ime je svemirskog broda koji u potrazi za nestalim sestrinskim brodom dolazi na planet Regis III čiji su glavni stanovnici minijaturni samoreproducirajući strojevi, plod „nekroevolucije” (nežive evolucije). Iako ograničene inteligencije, oni su sposobni djelovati u ogromnim rojevima i stvarati elektromagnetska polja koja brišu pamćenje u ljudima i drugim strojevima. Glavni junak, Rohan, protivi se sukobu s njima i želi se založiti za to da se neobični ekosustav („nekrosfera”) planeta Regis III zaštiti i sačuva.

Među romanima iz kasnije faze Lemova opusa još se dva bave istovrsnom problematikom. Očevid na licu mjesta (Wizja lokalna, 1982) vrvi idejama o mogućim ili budućim rezultatima i stranputicama tehnološkog i društvenog razvoja. Glavni junak, Ijon Tichy, posjećuje Institut historiografskih strojeva koji se bavi predviđanjem buduće povijesti nastanjenih planeta na temelju dostupnih podataka o njima. Kako bi otklonio dvojbe oko planeta zvanog Encija, Tichy putuje onamo i izravno upoznaje njegovu civilizaciju, podijeljenu na dva oštro razdvojena svijeta, Kurdlandiju i Luzaniju. Prvi je tehnološki zaostao i u oskudici, drži se ideologije zvane „naciomobilizam” i njegovi stanovnici traže priliku da prebjegnu u Luzaniju. Ova, pak, živi u materijalnom izobilju koje omogućuju napredni minijaturni roboti, koji se ujedno neopazice brinu za poštivanje etičkih normi u međuljudskim odnosima, što dio Luzanaca, naročito intelektualci, doživljava kao represiju pa rado provodi odmor u Kurdlandiji uživajući u slobodi od konzumerizma i pretjerana tehnološkog razvoja. Očito, pri zamišljanju dvaju kontrastnih svjetova na dalekom planetu, koji nalikuju blokovskoj podjeli Hladnog rata na Zemlji u 20. stoljeću, ni Lem ne može izmaknuti vlastitoj dijagnozi koja glasi „Ne trebaju nam drugi svjetovi; trebaju nam ogledala.” Romanu je na kraju pridodan kratki rječnik korištenih neologizama ‒ „objasnidbeni zemaljsko-zemaljski rječnik kurdlandskih i luzanskih pojmova”. Roman Fijasko, iz 1986, donosi najpesimističniju verziju obrade teme nemogućeg međusobnog razumijevanja zemaljske i izvanzemaljske civilizacije. Glavni junak Tempe, koji je i sam sastavljen od dijelova više prethodnih ljudi čija su tijela bila kriogenski sačuvana, izaslanik je zemaljskog svemirskog broda na dalekom planetu Quinta, koji je podijeljen na dva tabora hladnoratovskog tipa i živi u sjeni prijetnje njihova uzajamnog uništenja. Niz nesporazuma i pogrešnih koraka vodi do katastrofe u kojoj Zemljani sa svog broda razaraju negostoljubivi planet prije nego što Tempe uspije s njegove površine javiti svoje otkriće o stanovnicima.

Istoj skupini treba pridružiti i možda najfilozofskiji Lemov roman, Glas Gospodara (Głos Pana), iz 1968, iako njegovi protagonisti ne napuštaju planet Zemlju. U njemu, svjetski ugledan matematičar priključuje se tajnom timu znanstvenika raznih disciplina koji pod okriljem Pentagona nastoji dekodirati neobično kompleksan signal iz svemira, poslan pomoću snopova neutrina iz zviježđa Canis minor. Dešifrirajući samo mali dio signala, znanstvenici dobivaju formulu za stvaranje neke vrste žive protoplazme dotad neviđenih svojstava. Istražuju i mogućnost da se tako dobivena tvar iskoristi u vojne svrhe, kao sredstvo strahovitog povećanja djelotvornosti nuklearnog oružja. Naposljetku ipak moraju priznati da su im sadržaj poruke i eventualna nakana pošiljatelja nedokučivi, i da čak ne mogu biti sigurni je li „poruka” umjetna ili prirodna i iščitavaju li oni zaista njezin sadržaj ili u nj samo učitavaju svoje ideje.

Još nekoliko Lemovih romana imaju radnju koja se odvija na našem planetu, s detektivskim fabulama koje upleću fantastiku, a poneki od likova raspolaže iskustvom izvanzemaljskih putovanja. U romanu Istraga (Śledztwo, 1959), službenik Scotland Yarda mora riješiti misterij tijelâ koja nestaju bez traga iz mrtvačnica u Londonu i diljem Engleske. U istragu se uključuje i znanost u osobi uglednog statističara koji zapaža naoko nepovezane podudarnosti, a postane i osumnjičenik; slučajevi ipak ostaju neriješeni i policijska istraga prerasta u filozofsku i čak metafizičku zagonetku. Memoari pronađeni u kadi (Pamiętnik znaleziony w wannie, 1961) predstavljaju pronalazak, u dalekoj budućnosti, dnevnika jednog tajnog agenta „Trećeg Pentagona” koji je živio oko polovice četvrtog tisućljeća po našem računanju vremena. Podzemni labirinti toga Pentagona, za koji povjesničari oko 5000. godine misle da je nekoć bio glavno nadzorno središte religije zvane Kap-i-Taal, zatrpani su lavom, a dnevnik je pronađen u kadi, jedinom utočištu protagonista koji se bezizgledno pobunio protiv činovničke mašinerije kojoj je pripadao, besmislenosti „sigurnosnog” zadatka koji mu je dodijeljen i karikaturalnih službenika svih vrsta koji nadziru i sumnjiče jedan drugog. Taj je svijet krajnja suprotnost vizijama globalnog komunizma (doduše ne tako detaljno razrađenima) iz Lemovih prvih romana.

Iste godine Lem je objavio i roman Povratak sa zvijezda (Powrót z gwiazd), u kojem se posada svemirskog broda vraća na Zemlju nakon desetogodišnjeg međuzvjezdanog putovanja i ustanovljuje da je, zbog učinka fizikalne relativnosti vremena, na matičnom planetu proteklo 127 godina, tijekom kojih je ondje zavladalo sveopće blagostanje, rad je prepušten robotima i automatima, a ljudi se samo zabavljaju i usto se podvrgavaju operacijama pomlađivanja i kemijskom uklanjanju agresivnih instinkata. U tom „vrlom novom svijetu” koji šokira astronaute nema više interesa ni za svemirske letove. U romanu Hunjavica (Katar, 1976), bivšeg astronauta angažira detektivska agencija da pomogne u istrazi niza misterioznih nesreća: više nepovezanih žrtava poludjelo je i počinilo samoubojstvo dok su bile na odmoru u Napulju. Najizglednije objašnjenje je serijsko ubojstvo otrovom, ali pokazuje se, slično kao u romanu Istraga, da počinitelja nema i da su, po svemu sudeći, stvarni krivci apstrakcije ‒ zakon vjerojatnosti i teorija kaosa. Kasni Lemov roman Mir na Zemlji (Pokój na Ziemi, 1985) prikazuje nedaleku budućnost Zemlje čije su države odlučile međusobnu utrku u naoružavanju prebaciti na Mjesec i tako demilitarizirati matični ljudski planet. No, situacija na Mjesecu, koja je uvelike robotizirana, izmiče kontroli i zadatak da je istraži dobiva Ijon Tichy. Nesreća koju junak pritom doživljava dovodi do kalozotomije (prekid veze između dviju hemisfera mozga), podvajanja njegove svijesti, teškoća koje zbog toga ima u podnošenju izvješća o svojoj misiji te naposljetku i do nehotična prijenosa mikroskopskih robota s Mjeseca („selenocita”), čija epidemija u nekoliko dana uništi svu naprednu industrijsku i informacijsku infrastrukturu na Zemlji, ali ne i živi svijet ili primitivnije strojeve.

Osim romanâ, Lem je napisao i više desetaka pripovjedaka ‒ mnoge od njih spadaju među vrhunce njegova književnog umijeća ‒ koje se nalaze u petnaestak knjižnih zbirki. Osim već spomenutih, to su zbirke Najezda s Aldebarana (Inwazja z Aldebarana, 1959), Mjesečina (Noc księżycowa, 1963), Nepobjedivi i druge priče (Niezwyciężony i inne opowiadania, 1964), Lov (Polowanie, 1965), Nesanica (Bezsenność, 1971; zbirka uključuje kratki roman Futurološki kongres [Kongres futurologiczny]), Maska (1976), Repriza (Powtórka, 1979) i Korist od zmaja i druge priče (Pożytek ze smoka i inne opowiadania, 1993). Za razliku od većine zbirki, lišenih čvršće unutarnje tematske povezanosti, dvije tvore koherentnije cikluse: Robotske bajke (Bajki robotów, 1964), koje pričaju groteskne zgode iz svijeta nastanjenog humanoidnim robotima oponašajući obrasce narodnih bajki; i Kiberijada (Cyberiada, 1965), s pričama o dva robota-konstruktora koji putuju galaktikom punom robota čija je društvena organizacija nalik srednjovjekovno-feudalnoj, a ljudi („bljedoliki”) pojavljuju se samo nakratko i rubno, kao odbojna i polulegendarna bića, životno ovisna o vodi koju roboti mrze. Kao što je primijetio sam Lem, te se priče „na žanrovskoj karti književnosti mogu pronaći u provincijama humornog ‒ satire, ironije i šaljive dosjetke ‒ s primjesom Swifta i suhe, vragolaste Voltaireove mizantropije”.

Esejistički dio Lemova opusa također je impozantan. Započinje ga knjiga Dijalozi (Dialogi, 1957; prošireno izdanje 1972), koja slijedi formu filozofskih dijaloga i, konkretnije, izravno preuzima shemu dvojice kontrastnih sugovornika u znamenitim „dijalozima Hilasa i Filonusa” biskupa Georgea Berkeleya. Sadržaj Lemove knjige sažima njezin puni naslov: Dijalozi o atomskom uskrsnuću, teoriji nemogućnosti, filozofskim prednostima kanibalizma, tuzi u epruveti, kibernetičkoj psihoanalizi, električnoj metempsihozi, evolucijskim povratnim petljama, kibernetičkoj eshatologiji, osobnosti električnih mreža, perverznosti elektromozgova, vječnom životu u kutiji, konstrukciji genijâ, epilepsiji kapitalizma, upravljačkim strojevima i projektiranju društvenih sustava.

Ključna knjiga Lemove filozofije, Summa technologiae (1964), formulira i razmatra kompleksna pitanja krajnjih mogućnosti tehnološkog razvoja inteligentnog oblika života kakav je ljudska vrsta i ograničenjâ koja pritom postavljaju svijet kojem takva bića pripadaju i njihova vlastita priroda. Djelo je po tome najlakše svrstati u tada još novu disciplinu nazvanu futurologija (termin se pojavio sredinom 1940-ih godina), iako Lem u uvodu ističe da u njemu „ne govori ništa o tome što će se najvjerojatnije dogoditi (ono što je najvjerojatnije za djedove biva najkomičnije za unuke: to pravilo gotovo da ne zna za izuzetke)”. Prognoziranju on pretpostavlja produbljivanje znanja u svim smjerovima: „onaj tko zna veoma mnogo može samim tim izaći na kraj sa svakom budućnošću, a onome koji ništa ne zna gotovo svaka prognoza će zvučati katastrofički”.^[1] Bilo kako bilo, čitajući Lemove stranice o, primjerice, mogućnostima napredovanja na području „fantomatike” ili „intelektronike”, ne može se izbjeći zaključak da se tu unaprijed razrađuju, to jest predviđaju, današnji tehnološki fenomeni koje nazivamo „virtualna stvarnost” i „umjetna inteligencija”. Esej o umjetnoj, računalnoj inteligenciji koja postupno nadmašuje i naposljetku posve transcendira ljudsku tvori osnovni sadržaj knjige Golem XIV (1981; knjiga je proširena razrada jednog poglavlja ranije knjige Imaginarna veličina), premda je ona formalno prezentirana kao fikcijsko djelo, to jest kao tekst predavanja samog superračunala opremljen različitim popratnim materijalima.

U više drugih knjiga okupljeni su Lemovi eseji o mogućnostima razvoja tehnologije i o futurologiji, često u kombinaciji s esejima o fantastici u književnosti i o književnosti općenito. Njegov doprinos istraživanju „ontologije” književnosti, Filozofija slučaja: književnost u svjetlu empirizma (Filozofia przypadku: literatura w świetle empirii, 1968; 1988. objavljeno znatno prerađeno treće izdanje), opširna je studija koja kritizira aktualne književne teorije, napose onu Romana Ingardena, i predlaže vlastitu iz perspektive egzaktnih znanosti. U dvosveščanoj knjizi-eseju Fantastika i futurologija (Fantastyka i futurologia, 1970) Lem je ponudio originalnu teoriju za svoje područje književnosti, interpretaciju vlastitih radova i kritički osvrt na svjetski korpus znanstvenofantastične književnosti, nalazeći da je većina radova u tom pretežito zapadnjačkom žanru stereotipna i intelektualno neambiciozna, „vulgarna mitologija tehnološke civilizacije”. Takvu je ocjenu Lem donekle ublažio u drugom, revidiranom izdanju knjige iz 1972, posebno u odnosu na opus američkog pisca Philipa K. Dicka (1928-1982). Unatoč tome, upravo je Dickova reakcija na „Lemove grube, uvredljive i potpuno ignorantske napade na američku znanstvenu fantastiku” postala najpoznatija ‒ zahvaljujući paranoičnom pismu koje je on 1974. poslao američkom Saveznom istražnom uredu (FBI), ustvrdivši ondje uz ostalo da je „Lem vjerojatno višečlani komitet, a ne pojedinac, budući da piše različitim stilovima i ponekad zna čitati jezike koji su mu strani, a ponekad ne”.

Zaseban niz u sklopu Lemove esejistike čine kritički prikazi nepostojećih, izmišljenih knjiga, ili uvodi napisani za njih, što je dosjetka koju Lem duguje J. L. Borgesu. Lemovi tekstovi te vrste okupljeni su u četiri knjige: Savršeni vakuum (Doskonała próżnia, 1971), Imaginarna veličina (Wielkość urojona, 1973), Provokacija (Prowokacja, 1984) i Knjižnica 21. stoljeća (Biblioteka XXI wieku, 1986).

Iako su, počevši od Bolnice preobraženja, Lemove knjige protkane mjestimičnim autobiografskim elementima, on je ‒ imamo li pred očima razmjere opusa ‒ izrazito malo pisao o vlastitom životu. Jedina knjižna iznimka u toj suzdržanosti jest „roman” Visoki dvorac (Wysoki zamek, 1966) ‒ ako to književno kazivanje treba nazivati romanom usprkos mišljenju samog Lema, koji je, slažući se s pojedinim kritičarima, tvrdio da ta knjiga nije roman jer „nema niti jednog fikcionalnog elementa”. Dodajući tome i ovo: „Primjerice, cijela priča o 'legitimacijskoj državi', koju su kritičari naročito smatrali izmišljotinom, autentična je od početka do kraja, možda uz jedinu napomenu da je metafizičku kulisu dodao zreli Lem.” Naslovni Visoki dvorac toponim je iz bliske okolice stare jezgre Lavova, danas nedaleko od središta grada (na ukrajinskom Високий замок ili Замкова гора). Riječ je o šumovitu brijegu na kojem je poljski kralj Kazimir III u 14. stoljeću dao sagraditi utvrdu, koja je u 19. stoljeću svedena na ruševine kamenih zidova i na čijem je mjestu 1869. podignut memorijalni humak u čast tristote obljetnice stvaranja Poljsko-Litavske Unije. Nakon što je 1945. morao otići iz Lavova, Lem se više nikada nije vratio u rodni grad.

Toj nevelikoj knjizi o djetinjstvu i mladosti treba pridružiti kronološki obuhvatniji autobiografski esej koji je Lem 1983. napisao na njemačkom („Mein Leben”) i koji je potom preveden na poljski i engleski pod naslovom „Slučaj i red” te uvršten u Lemovu knjigu Microworlds, američku antologiju deset njegovih eseja objavljenu 1984. Cjelinu golemog Lemova opusa upotpunjuju ‒ s biografskog gledišta vrlo zanimljive ‒ dvije knjige razgovora i nekoliko knjiga pisama (npr. s piscima Sławomirom Mrożekom i Ursulom Le Guin, slavistom i prevoditeljem Michaelom Kandelom, pjesnikinjom i urednicom Ewom Lipskom), objavljene potkraj Lemova života ili nakon njegove smrti.

Nakon što je dotad izbjegavao javna politička očitovanja, Lem je tijekom 1970-ih u nekoliko prilika pokazao svoje protivljenje postupcima poljske komunističke vlasti, a 1978. prosvjedovao je kod Odjela za kulturu Centralnog komiteta vladajuće Partije zbog otvaranja i nestanka njegove privatne prepiske sa stranim izdavačima i književnim agentima. U to je vrijeme već bio poznato autorsko ime u inozemstvu, ne samo u Sovjetskom Savezu, gdje je uživao kultni status, nego i na engleskom i njemačkom jezičnom području, zahvaljujući prijevodima njegovih knjiga koji su se brzo umnažali. Uz književne nagrade i počasti u Poljskoj, 1976. je dobio posebnu nagradu za životno djelo Europskog društva za znanstvenu fantastiku na njegovoj trećoj konvenciji održanoj u Poznanju. Kuća u Krakovu u kojoj je obitelj Lem živjela od 1958. postala je skučena zbog nagomilanih knjiga, a i materijalne prilike su omogućavale gradnju nove i prostranije, započete potkraj 1970-ih; pritom je od državnih vlasti trebalo ishoditi dopuštenje za „dodatnu kvadraturu”, s obrazloženjem da je Lemovo zanimanje klasificirano kao „rad od kuće” pa mu je potrebna prostrana radna soba. Za vrijeme ratnog stanja u Poljskoj (1981-1983), Lem je 1982. boravio u Zapadnom Berlinu koristeći jednogodišnju stipendiju novoutemeljenog Znanstvenog kolegija (Wissenschaftskolleg). Sljedeće se godine, na poziv Austrijskog društva pisaca, zajedno sa suprugom i sinom na više godina preselio u Beč, vrativši se u Poljsku 1988.

Lem je volio automobile i upravljanje njima i za života ih je promijenio barem osam, ali nikada nije usvojio rad na računalu. Filozof znanosti koji je razmatrao najdalekosežnije mogućnosti „mislećih strojeva” pisao je svoje radove isključivo na mehaničkom pisaćem stroju (a u starosti ih diktirao tajnici koja je pisala na računalu). Zamišljao je do krajnjih pojedinosti moguće budućnosti čovječanstva, od kojih neke nalikuju na noćne more, ali ona verzija budućnosti koju je vidio oko sebe u kasnom razdoblju života, i koja se većini ljudi ne čini pretjerano strašnom, kao da ga je zatekla nespremnog: „Televizija je puna nasilja i trivijalizira nanošenje zla. Tehnologija je pojačala anonimnost kriminala. Internet olakšava da se drugima čini ono što ne bi željeli da im se čini. Nedavno sam čitao o mladiću koji je iz svoje hotelske sobe pokušao, gotovo uspješno, preuzeti glavno računalo američkog nosača zrakoplova. Da sam ovo napisao prije trideset godina, svi bi rekli da sam lud. (...) Živimo tempom nevjerojatnog ubrzanja. Nalazimo se u položaju osobe koja je skočila s krova nebodera od pedeset katova i sada je na razini tridesetog kata. Netko se nagne van i pita: 'Kako vam ide?', a osoba koja pada kaže: 'Zasad je sve u redu.' Ne shvaćamo ogromnu brzinu koja nas je obuzela. Sa sve moćnijim tehnologijama, imamo sve manje i manje kontrole nad njihovim smjerom.” (Tako je govorio u knjizi razgovora koje je s njim vodio Stanisław Bereś, objavljenoj 2002.)

U autobiografskom eseju „Slučaj i red” iznio je ovaj pogled na djelo koje je ostvario: „Vjerojatno sam i nezadovoljan svime što sam napisao i ponosan na to: mora biti da me dotaknula arogancija, ali ja ne osjećam ništa od toga. Mogu je primijetiti samo u svom ponašanju ‒ u načinu na koji sam uništavao sve svoje rukopise, unatoč mnogim molbama i pokušajima da me natjeraju da pohranim te obimne papire na sveučilište ili neko drugo spremište kako bi ih se sačuvalo za potomstvo. Smislio sam uvjerljivo objašnjenje za takvo ponašanje. Piramide su bile jedno od svjetskih čuda samo dok nije bilo objašnjenja kako su podignute...”

Pri kraju jednog intervjua za poljske novine koji je dao 1998. novinarka kaže Lemu da sam sebe naziva „optesimistom”, to jest pomalo optimistom i pomalo pesimistom, ali da u dosadašnjim odgovorima još nije čula ništa optimistično. Lem je na to odgovorio: „Optimistično je to što nakon smrti vlada ništavilo. Bilo bi strašno gledati u lice Boga milijun godina, znajući da će se sljedećih milijun milijuna godina događati potpuno ista stvar. Ne mogu zamisliti veću dosadu. Nismo stvoreni za vječnost. Ali s druge strane, nitko nije željan ni ništavila.”

Lem je umro 27. ožujka 2006. i njegov pepeo sahranjen je na Salvatorskom groblju u zapadnom dijelu Krakova.

1. Cit. prema Stanislav Lem, Summa technologiae, prev. Petar Vujičić (Beograd: Nolit, 1977), 33-34. ↑