Svojedobno je Veselko Tenžera, pišući o Slavoniji, zabilježio kako se ondje među krčmama, kao koraljima s dna nestalog mora, nalazi posljednji rezervat čudaka na ovome svijetu. Danas je teško znati što je moglo nagnati Veselka na ove emfatičke riječi. Slavonija je jednako tako lako označiva i kao posljednji rezervat budala na ovome svijetu. Ili jelena, divljih svinja, zečeva. Maćuhica. Hipija. Pataka. Slavonija, Slavonija. Pokušajte npr. otvoriti antikvarijat u Slavoniji. Ma koliko mogle u ovom kraju biti primjenjive riječi Bernarda Shawa da bi sadnja mrtve svinje u bilo kojem uglu dvorišta zasigurno urodila plodom, nizom malih prasića što bi izrasli iz zemlje, potpuno je suprotna situacija s knjigom. Ma koliko je duboko sadili. Đuka neće knjige i to ti je! Sumnjičav od rođenja prema vrstama kalorija koje one nose, makinalno čepi nos žuljevitim prstima i hita dalje. Ovo je kraj u kojemu se rajska ptica zove prasica, a svatko tko misli drugačije taj kleveće i laže. Svinja nema krila! No naravno ne tako direktno. Podsmijeh je maćeha svih narodnih mudrosti, sa svojom posestrimom ravnodušnošću, kao u onog seljaka u Audenovoj pjesmi, skinutog s Breugelova platna, što se tupo češka po stražnjici dok ljudska ptica, Ikar, pada na nos s neba. Sjećate li se kako je Hamvaš označio vrijeme negdje oko šestote godine prije Krista? Pisao je da se vrijeme prije i vrijeme poslije tih godina jako razlikuje, i da se njemu čini kao da ih odvaja nekakav zastor. On je cijelu 'Scientiu Sacru' napisao ne bi li pokazao što se po njegovu mišljenju nalazilo iza tog zastora. Tu bi se dalo sitničariti, stiskati igrama iz sofistike: koja po redu iščupana dlaka točno označava pretvorbu kosmata u ćelava čovjeka. Kad se točno, u koliko sati, dogodio taj pad? Vjerojatno se strategija protoka vremena i sastoji u nizovima nekad tanjih nekad debljih malih zastora, pa onda ti mehanizmi sjećanja, sa svojim mistifikatorskim potencijalom, ta gomila magle koju proizvode. Autobiografija bi prije označavala, Andrić koristi sintagmu 'rekonstrukcija istine', određenu potragu za znanjem, a sjećanja bi pripadala drugorazrednim sredstvima. Nešto s čime i nećeš baš daleko stići. Eventualno se 'sjetiti', ne i 'saznati'. Da se ovdje u 'Simurgu', tekstu hrabro nazvanom po perzijskoj rajskoj ptici čudovišnih moći, radi o potrazi u suštinskom smislu potrage za istinom (pa bila to i istina da je književnost prije svega stil!) jasno je već od prvih stranica. Gdje Andrić opisujući svog pradjeda, njegovo ritualno popodnevno pranje u dvorištu, ovoga significira kao sakupljača sunca. Već tu, kod opisa mladežima osutih leđa svog pretka, koji čitatelja mogu asocirati na sazviježđa, Andrić kreće s pedancijama, pomno posloženim kadrovima, evidentno nezainteresiran za evociranje uspomena. Centar svijeta ovog malog romana-iako se sam autor u nekoliko intervjua ogradio, iz poštovanja prema formi romana, od označavanja 'Simurga' romanom, posežući za izrazom 'stilska vježba' kao točnijom formom-slavonsko je selo, točnije kuća ispod crkve, još točnije neka druga kuća kao definitivni izgon iz već izgubljenog vrta kojim počinje knjiga. No unatoč jakim usimboliziravanjima, biblijska metaforika biva redovito nadvladana kontrapunktalnim dvotaktnim procesuiranjem: svaka ideja gotovo jednako strastveno izražena je kroz svoju kontraideju. Vjera vs skepsa, ukućani vs seljani, narodne predaje vs knjige, krvne vs duhovne veze i sl. Lokalnom svećeniku, kao najupečatljivijem liku romana iz vanjskoga svijeta nasuprot stoji naratorova sve odlučnija nevjera u Boga. No ona nije striktno provedena: prije kao da se radi o lađici na kojoj je pripovjedač otplovio iz kraja tako obilato nadarenog podrugivanjem. S vjerom se u najboljem slučaju moglo postati svećenikom među ljudima kojima je gica rajska 'tica. Htjelo se ići dalje. Račun između Boga i naratora ostaje otvoren. I zatvoriti će se u vremenima u kojima se bude više znalo. Dođu li ikada. Mene osobno Andrićeva prozna nastojanja jako podsjećaju na mađarskog redatelja Belu Tarra, koji je ravničarskom panonskom krajoliku posvetio svoje najljepše kadrove. Njegovi filmovi također osim socijalnih ili političkih-Andrić npr. iznosi slike uzleta hrvatskih proljećara kroz očevu kupnju tih godina (konac šezdesetih) objavljivanih prohrvatskih časopisa - ili intimnih odnosno generacijskih čvorišta (ljubav, seks, sazrijevanje itd.), uspostavljaju snažnu vezu s prostorom kao mjestom ljepote i vremenom kao središnjim čuvarem ljudske tajne. Vremenom do kojeg ne stižeš sjećanjem nego organizacijom, sklopom, mašinom sastavljenom od strastvene želje za istinom i sjećanja koje umjesto unatrag, kako bi se očekivalo, ide unaprijed, prema toj istini. A ona je sakrivena negdje u tim sklopovima, u načinu na koji se preslaguju naizgled poznate stvari. Prepletenost ljudskih stanja i pejzaža, mistike i skeptike Tarr je doveo do vrhunca, ili jednog od vrhunaca, u filmu 'Prokletstvo' iz 1987. godine, i, kao i Andrić 'Simurga', ostavio ga nedovršena. Forma fragmenta 'istinu' Tarrova filma podiže na viši nivo. 'Fragment' je danas najdalja točka do koje 'apsolut' može stići. Pogotovo tiče li se ta istina krhotine nečega što je već bilo i sada se pojavljuje uniformirano protokolima uspomena. Kao da je sam oduzeo ono što je već bio unio u sjećanja, u rekonstrukcije. I što se sada testira u jednom sklopu idealizacije kojoj se autor opire svim raspoloživim skeptičkim sredstvima. Da, no ipak ne. Rezultat, i kod Tarra i kod Andrića, u nedoslovnosti je nečega što ne može biti doslovnije. Faktografije koja se usložnjava i pokazuje svoje sve brojnije, sve moćnije slojeve. Od 'potonula svijeta' i ovaj se puta izronio s dna rijeke vremena samo jedan novčić, ali zlatni. Sjećanja su ovdje izložena kao nostalgija za širim kontekstom zlatne monete vremena, za zlatnim dobom. U koje ovi autori ne vjeruju. Unatoč izronjenom. Povratna posljedica je vaša eventualna vjera u njih. Andrić ima nekoliko podloga na kojima radi. Prva je literarna, njegovo platno nastaje na već naslikanom platnu. Proust, Kiš, Hamvaš, Schultz. Čak Piljnjak, njegova precizna rečenica, obilježena humorom koji relativizira tragiku i patos. Gideovska sklonost paradoksu, amoralnost moralnog. A druga je u brojnosti i međusobnoj suprotstavljenosti ideja, koje uvijek dolaze u 'lošem' društvu. Koje se čuju kroz krčanje. Vjera je okružena sa svih strana neprijateljima. Praznovjerje, znanost, ljudska iskvarenost. Iako naginju kaosu, stvari su izložene u jasnom brojčanom redu: deset krava, četiri godišnja doba, četiri inačice hrvatstva, četiri poljske biljke. Znanje okruženo podsmijehom. Selo gradovima. Rodbina lošeg materijala. Sestra da, ali ako su takve sestre....Narator je inteligentan ali posjednut, zakočen snovima o perfekciji. On stoji na izlaznoj kapiji vremena, vrijeme se već ukiselilo, već zaudara do neba, gleda ravnicu prošaranu putevima i mrmlja mrzovoljno kroz zube (koji su, nesumnjivo, već načeti karijesom): ovo je bespuće! Historiograf po struci, Andrić je vrhunski stilist i prozni kompozitor. 'Simurg' je napisan najvećim svojim dijelom-ne računamo li naknadne popravke, kojih je, osjećajući ovu želju za savršenstvom, čime je obilježen svaki redak 'Simurga', zasigurno bilo-prije desetak godina. Otada se Andrić uglavnom bavi historiografijom. Njegovi znanstveni radovi također obiluju mjestima na kojima se vide tragovi potrage za najzavodljivijom i najtočnijom rječju, što je malokad sinonim. Kada čitate 'Simurga' doista možete negdje u primozgu vidjeti pisca kako prilazi tekstu s waservagom, mistrijom metalnom, fanglom plastičnom, burgijom stolarskom, vinklom aluminijskim i malim šrafncigerima, s krojačkim metrom što mu viri iz zadnjeg džepa poslom umrljanih hlača opasanih futrolom tesarskom. I kako nešto krpa i naštimava u zadnji čas. Kako se odmiče od teksta i s jezikom na vršcima usana, podignuta palca, škilji na jedno oko, odmjerava, mršti se i dodaje ili oduzima jednu jedinu riječ. Na poslu sasvim drugoga tipa možete zateći Krležu, čije je 'Djetinjstvo u Agramu' fascinantna no prekrcana slastičarnica baroknih slika-pisac tamo poseže do dna ladice i pred čitatelja iznosi sve što je mogao svojim dugim rukama dohvatiti. I od toga onda napravio sklonište za jednu buduću legendu o memoriji. 'Simurg' isto to-legendu-pravi od inteligencije i njene vražje družine, dovoljno inteligentno da pomislite kako inteligencija i samo ona zapravo i zaslužuje spomenik. Ili barem pohvalu.