Uz Karla Marxa, Sigmund Freud je mislilac čije je djelo najviše utjecalo na humanističke discipline i sveukupnu intelektualnu kulturu u 20. stoljeću – na istraživanja i tumačenja čovjeka, njegova društva i kulturnih ostvarenja. Nebrojeni su se autori trudili uklopiti plodove svojih proučavanja u teorijske okvire historijskog materijalizma na jednoj strani i psihoanalize na drugoj (kadšto i obojega), uvjeravajući da im njihove zasade omogućuju prodorne uvide i rješenja teških problema. Drugi su s mnogo pomnje ili žara pobijali te moderne misaone sisteme, u cjelini ili u nekom od dijelova. Marksizam uključuje ideju da je bit ljudske povijesti izrabljivanje radničke većine od vlasničke manjine i u širem smislu porobljavanje svih ljudi bez iznimke – radom, proizvodima rada ljudskih ruku i duha, kapitalom i općenito pogrešnim društvenim odnosima; nasuprot svemu tome on proriče i drži neizbježnim veliko oslobođenje čovjeka u budućem društvu komunizma. Freudov nauk, koji je u početku bio samo nova metoda u liječenju duševnih tegoba ili oboljenja, ne obećava nikakvo veliko oslobođenje čovječanstva; psihoanaliza je u tom smislu gotovo stoička; oslobođenje do kojeg ona vodi nije, u osnovi, ništa više od spoznaje ropstva i njegove prirode.
Glavno je Freudovo otkriće da kao važan dio čovjekova psihičkog života postoji "nesvjesno", u kojem se kriju naoko zaboravljeni doživljaji iz ranog djetinjstva, utječući neprestano iz toga mračnog skrovišta na čovjekov svjesni život. Kao i "klasna borba", osnovna ideja marksizma, frojdovsko "nesvjesno" nije samo činjenica koju se može potkrijepiti manje-više valjanim primjerima. To je također i središnji članak vjere koja drži da je napokon pronađen ključ što otvara vrata najdublje tajne Povijesti ili Čovjeka. Freudov nauk sa svojim glavnim stavkama – "nesvjesno" ispunjeno "potisnutim" psihičkim sadržajima, sveprisutni i sveutemeljujući libido, "Edipov kompleks" – okupio je najprije oko učitelja sektu upućenih pristalica koja donekle nalikuje početku kakve nove religije ili barem gnoze. Novo znanje koje je Freud postupno gradio sa svojim sljedbenicima i suradnicima bacalo je svjetlo na područja koja su oduvijek pripadala mraku, razotkrivajući ne samo temeljnu organizaciju čovjekova duševnog života, nego i najdavniju povijest čovjeka kakva poznajemo, o kojoj su dotad u šiframa govorile samo religije i mitovi, pomoću predodžaba i ustanova kao što su "totem" i "tabu" ili pripovijesti o "istočnom grijehu". Psihoanaliza je s dotad neviđenom smjelošću, naoružana neočekivanim argumentima, otkrivala što uistinu znače sve te arhaične ideje i predaje, kao što je na drugoj strani pokazivala što se uistinu krije iza zagonetnih ili naoko besmislenih pojava u individualnom životu – duševnih oboljenja, snova i nehotičnih postupaka u svjesnom životu poput govornih omaški i "prisilnih radnji". Tumačenje razvoja individualne psihe, čovjekove mentalne ontogeneze, Freud je postupno prenio i na razinu filogeneze, nalazeći da su, po svemu sudeći, isti temeljni duševni mehanizmi doveli i do čovjekova prelaska iz prirodnog životinjskog stanja u poredak kulture, i u tom sklopu naročito do stvaranja religije.
Kako se širio krug ljudi koji su razumijevali i prihvaćali fascinantnu novu metodu i disciplinu, jačali su i otpori tradicionalnih duhova, sablažnjenih nečuveno ambicioznom teorijom koja najuzvišenije tvorevine ljudske civilizacije dovodi u vezu s "najnižim" porivima i činima, dokazujući neumoljivom logikom da im je korijen upravo u njima. Postaviti u središte "prizemne" nagone i instinkte, tjelesne funkcije "oduvijek" obavijene stidom ili šutnjom, koje su dotad bile legitiman predmet uglavnom samo za izoliran medicinski žargon ili za lakrdiju i vulgarni humor – u očima mnogih to je značilo otvorenu blasfemiju ili bezočnu provokaciju. Većina psihijatrijske struke u kojoj je Freud stasao vidjela je u njegovim idejama teško zastranjenje; ali vrijeme, i duh vremena, bili su na strani psihoanalize. Otpori i polemike radili su njoj u prilog. Zgražanje, premda ne konzervativne vrste, nalazimo čak i u polemičkom eseju D. H. Lawrencea Psihoanaliza i nesvjesno (1921). Ono što je Freud pronašao na svojem istraživačkom pohodu u "tamnu pećinu" nesvjesnog bilo je i za Lawrencea razočaravajuće: "Ništa osim ogromne sluzave zmije seksa, hrpa izmeta i bezbroj odbojnih malih užasa nastalih između seksa i izmeta."[1] Ali Lawrence je također mogao samo izvijestiti da je psihoanaliza postala općepoznata te, unatoč neslaganju s određenim Freudovim uvidima (ili s onim što je on razumio kao Freudove uvide), nije u načelu bio protiv kulturnog posla koji je psihoanaliza dotad obavila. U Engleskoj je, kao i drugdje, "nova doktrina" uzburkala duhove ponajviše zbog svojih moralnih implikacija: "Dosad je psihoanaliza postala javna opasnost. Svjetina je na oprezu. Edipov kompleks postao je poštapalica, a motiv incesta uobičajena tema za ćaskanje uz čaj. Amaterske analize postale su moda. 'Pričekaj samo da te analiziraju', rekao bi jedan čovjek drugome, s različitim intonacijama."[2]
Lawrenceov stariji suvremenik J. C. Powys objavio je 1923. sličan esej, Psihoanaliza i moralnost, koji započinje konstatacijom epohalne važnosti Freudova izuma: "Važnosti pojave koju nazivamo psihoanalizom još ni dan danas nismo posve svjesni. No, čini se da mnogo znakova upućuje na to da bi se ona mogla pokazati upravo onakvom temeljitom prekretnicom u povijesti ljudskoga uma kakva je Kopernikova teorija bila u povijesti neba. Psihoanaliza, naime, baca tako zapanjujuće svjetlo na narav seksualnosti i čovjekov odnos prema njoj da je već prevalila velik komad puta do potpune revolucije u našem zapadnjačkom pogledu na te stvari."[3] Manje je važno što se Powys već u tom eseju, a poslije još i više, distancirao od frojdovske psihoanalize i što je Freudu pretpostavljao Junga, predvodnika jednog od "otpadničkih pokreta" (Freudov izraz) što su se odvojili od izvorne psihoanalize još uoči Prvog svjetskog rata.
Obrnut je put u odnosu prema Freudu prešao Thomas Mann, koji je kratki roman Smrt u Veneciji (1912), prema vlastitoj kasnijoj tvrdnji, napisao pod utjecajem ideja poteklih iz psihoanalize, iako je u to vrijeme malo znao o njoj. Poslije je u velikom romanu Čarobna gora (1924) portretirao ponešto ironično svoje viđenje psihoanalitičara u liku doktora Krokowskog; ali dug toga djela prema psihoanalizi ne svodi se na taj kuriozitet. Mann je to naznačio u eseju "Moj odnos prema psihoanalizi", koji je 1926. objavio u časopisu Međunarodnog psihoanalitičkog udruženja Almanach der Psychoanalyse: "Dr. Krokowski, kako je predstavnik psihoanalize nazvan u romanu, doduše jest pomalo komičan. Ali možda je njegova komičnost samo protuteža za dublje ustupke koje autor čini psihoanalizi u srži svojeg djela." Tih je godina Mann sustavnije čitao Freudove radove, da bi 1929. objavio esej naslovljen "Freudovo mjesto u modernoj intelektualnoj povijesti" u kojem naročito hvali Freudovu četverodijelnu raspravu Totem i tabu i iznosi mišljenje da se Freud kao "istraživač dubina i psiholog instinkta" nadovezuje na devetnaestostoljetne pisce i filozofe privučene iracionalnom dimenzijom života. Freudova teorija o libidu, "kratko rečeno, jest romantizam lišen misticizma i preobraćen u prirodnu znanost". Freud ne glorificira iracionalno nego zapravo služi budućoj revolucionarnoj pobjedi razuma i intelekta. Vrhunac povijesti Mannova odnosa prema Freudu bit će predavanje "Freud i budućnost" koje je Mann održao 1936. u Beču na proslavi Freudova osamdesetog rođendana. Njegova je središnja tema mit, točnije "susret psihologije i mita", koji Mann ilustrira vlastitim romanom Josip i njegova braća u kojem prerađuje biblijsku temu i na kojem je u to vrijeme radio. Upravo je na tom ključnom području Freudovo životno djelo "jedan od najvažnijih gradivnih blokova što su doprinijeli novoj antropologiji koja se danas oblikuje na mnogo načina". Freud je pionir novog humanizma "koji će stajati u smjelijem, slobodnijem, vedrijem i umjetničkijem odnosu prema silama podzemlja, nesvjesnom, idu, nego što je to dano čovječanstvu današnjeg vremena, koje se muči u neurotičnoj tjeskobi i popratnoj mržnji". Psihoanaliza, kao znanost o nesvjesnom, jest "nadindividualna metoda liječenja, metoda liječenja u velikim razmjerima", zaključuje Mann i pojašnjava takvu optimistično-dalekosežnu ocjenu: "Analitički uvid mijenja svijet; sa sobom donosi vedru sumnju, razotkrivajuću skepsu u pogledu skrivenih tajni i spletaka duše, koja, jednom probuđena, nikada ne može nestati. Infiltrira se u život, potkopava njegovu sirovu naivnost, lišava ga patosa neznanja i depatetizira ga njegujući ukus za understatement, kao što kažu Englezi...".[4]
U sličnom je tonu o Freudu tih godina, na pola puta između dvaju svjetskih ratova, pisao austrijski pisac Stefan Zweig. Zweig je rođen 1881. u Beču, u obitelji imućnih Židova (otac mu je bio vlasnik tekstilne manufakture, majka je potjecala iz bankarske obitelji razgranate u više država). U Zweigovu kućnom odgoju nije bilo religije, do posebnog židovskog identiteta u obitelji se malo držalo. Odrastao je na nekoliko različitih adresa u elitnim dijelovima Beča. Maturirao je 1899. na gimnaziji u ulici Wasagasse, okupljalištu sinova židovske buržoazije, koji su oko prijeloma stoljeća ondje činili većinu. Potom je studirao filozofiju na Bečkom sveučilištu, provevši i jedan semestar u Berlinu, i 1904. doktorirao disertacijom o filozofiji Hippolytea Tainea. Studij filozofije odabrao je zbog njegove nezahtjevnosti, "ne iz razloga intimne sklonosti, jer su moje sposobnosti apstraktnog mišljenja prilično ograničene. Moje mišljenje vezano je isključivo uz predmete, događaje i osobe, a sve čisto teorijsko i metafizičko oduvijek mi je ostajalo nedostižno"; tako je Zweig sudio o sebi puno kasnije u autobiografiji.[5]
Potkraj gimnazije i tijekom studija Zweig je objavio prve podlistke u vodećim bečkim novinama Neue Freie Presse i zbližio se s urednikom njihove književne rubrike, Theodorom Herzlom, središnjom osobom u političkom pokretu cionizma. Iako ga je Herzl na to pozivao, Zweig se nije pridružio Cionističkoj organizaciji, ostao je rezerviran promatrač; u svojoj autobiografiji ostavio je dojmljiv opis Herzlova pogreba 1904. Zweigovi su interesi bili okrenuti umjetnosti i pisanju. Književni je put započeo pjesmama, objavivši 1901. zbirku Srebrne strune, koju je poslije držao s pravom zaboravljenom. Poslao je primjerak Rilkeu, kojeg je obožavao, a ovaj mu je uzvratio posebnim otiskom svojih pjesama s posvetom. Skupljanje potpisa poznatih umjetnika kojem se posvećivao sa svojim pjesnički nastrojenim gimnazijskim drugovima kod Zweiga ja preraslo u cjeloživotnu strast prema rukopisima i drugim relikvijama pisaca i glazbenika. "Jest da mi je oduvijek bio svojstven neobičan smisao za štovanje ovozemaljskih manifestacija genija."[6] Ta kolekcionarska strast kod Zweiga je očito povezana s njegovom izrazitom sposobnošću za divljenje ljudima iznimnih umjetničkih talenata i intelektualnih moći, onima iz prošlosti i suvremenicima. U njegovoj autobiografiji o tome svjedoče stranice posvećene Hugu von Hofmannsthalu, Émileu Verhaerenu, Romainu Rollandu i Walteru Rathenauu, između ostalih. Istu Zweigovu crtu najživlje osvjetljava oduševljenje koje ga je obuzelo kada je otkrio da u istoj bečkoj kući u kojoj je stanovao kao student još živi kći Goetheova osobnog liječnika, kojoj je 1830. Goethe bio na krštenju. "Ništa me nije toliko dirnulo u srce kao lice te starice, posljednje među živima koju je još gledalo Goetheovo oko. A možda sam i sâm posljednji koji danas može reći: poznavao sam čovjeka na čijoj je glavi za trenutak nježno počivala Goetheova ruka."[7]
Poslije studija Zweig je godinu dana proživio u Parizu, očaran njegovim (seksualnim) slobodoumljem, etničkim šarenilom, duhom društvene jednakosti kao baštinom revolucijâ i "mudrom bezbrižnošću postojanja"; to je ozračje jako odudaralo od Austrije i još više od Njemačke koju je upoznao za studija, s njezinom "dobrovoljnom servilnošću" i "krutom staleškom sviješću". I u godinama što su slijedile putovao je po Europi, od Engleske do Italije, a potkraj 1908. otišao je na nekoliko mjeseci u Indiju, upoznavši tako, kao uvaženi europski turist, kolonijalni svijet, masovnu bijedu, rasne podjele i kastinsku diskriminaciju. 1911. posjetio je Ameriku (New York i druge gradove) i vidio gradnju Panamskog kanala. U predratnim se godinama sprijateljio, između ostalih, s belgijskim pjesnikom Émileom Verhaerenom i francuskim piscem Romainom Rollandom; ta će prijateljstva, uz ono s Freudom, smatrati "najplodonosnijima" u svojem životu.
U vrijeme izbijanja Prvog svjetskog rata Zweig je već bio književnik solidna ugleda, materijalno siguran zahvaljujući objavljenim knjigama i suradnji s novinama i kazališnim kućama. Proglašen nesposobnim za vojnu službu, iz opreznosti je ipak "potražio neki posao na kojem bi(h) mogao biti od neke koristi, a da s pritom ne bavi(m) ratnim huškanjem"; našao je namještenje u knjižnici Ratnog arhiva, gdje se bavio i "stilskim dotjerivanjem priopćenja za javnost".[8] U autobiografiji je svoje intelektualno držanje prikazao kao od početka dosljedno proturatno, pripisujući to ponajviše svojem dotadašnjem kozmopolitskom načinu života. Zapravo, u ranijem razdoblju rata u novinskim je člancima i u dnevniku ipak iskazivao zadovoljstvo austro-ugarskim ratnim uspjesima i ocrnjivao neprijatelje. U ljeto 1915. putovao je po zadatku Ratnog arhiva vlakom u Galiciju i izravno vidio razorne posljedice rata. Taj potresni izlet do bojišnice, tijekom kojeg mu je jedan stari svećenik rekao "vidio sam svašta, ali ovakav zločin nad čovječanstvom nisam smatrao mogućim", uvjerio je Zweiga u moralni nalog "valja se boriti protiv rata".[9] U rujnu 1917. pisao je Hermannu Bahru da se javno odrekne svoje velikonjemačke šovinističke knjige Blagoslov rata iz 1914. Otvorenim kritičarem rata i zagovornikom internacionalnog humanizma postao je kada je 1917. godine, oslobođen vojne obveze, prešao u neutralnu Švicarsku. Ondje ponovno susreće Rollanda i druge francuske prijatelje; divi se hrabrosti socijalista Henrija Guilbeauxa, urednika proturatnog časopisa Demain; upoznaje Jamesa Joycea.
U Austriju, materijalno i duhovno opustošenu ratom, demoralizirani ostatak carstva, Zweig se vratio u ožujku 1919. i nastanio se u Salzburgu, u prostranoj staroj kući koju je kupio 1917. zajedno s Friderike von Winternitz (1882-1971), s kojom je još prije rata započeo ljubavnu vezu. Friderike, rođena Burger, također Židovka, bila je u braku koji se završio razvodom 1914; jedna od prvih studentica Bečkog sveučilišta, objavila je omanju knjigu u čijem naslovu citira Nietzscheova Zarathustru (Ljubav je pogibao najusamljenijih: prilog djevojačkoj psihologiji, 1904), a tijekom rata istaknula se u ženskim proturatnim organizacijama i međunarodnim aktivnostima. Zweig i Friderike sklopili su brak na početku 1920. U kući u Salzburgu, zapravo manjem dvorcu iz 17. i 19. stoljeća poznatom kao Paschinger Schlössl, živjeli su zajedno s njezine dvije kćeri iz prvog braka od 1919. do Zweigova napuštanja Austrije 1934, a Friderike je s kćerima u njoj ostala i nekoliko godina potom. Isprva zapuštenu i oronulu, Zweigovi su kuću s vremenom uredili kao ugodno boravište u kojem su ih posjećivali prijatelji i uglednici iz inozemstva. Friderike je vodila brigu o kućanstvu i asistirala Zweigu u njegovim književničkim poslovima i obvezama. Da se odmori od pisanja, Zweig se redovito s Kapucinskog brijega na kojem se nalazi kuća spuštao po strmom putu u grad kako bi čitao novine u Café Bazaru ili odigrao partiju šaha u šahovskom klubu Café Mozarta. Život u Salzburgu prestao je u 1920-im godinama značiti izolaciju, jer se grad naglo preobrazio u europsko kulturno središte zahvaljujući ljetnom festivalu glazbe i kazališta. No, istodobno je u nedalekoj Njemačkoj započelo zloslutno političko vrenje s nasilnim događajima poput Hitlerova Pivničkog puča 1923. Iz Zweigove se kuće moglo dogledati brdo iznad Berchtesgadena u Bavarskoj gdje je Hitler imao unajmljenu kuću za odmor koja će 1933. biti pretvorena u njegov zloglasni "Gorski dvor" (Berghof).
Zweig je za života iskusio iznimnu međunarodnu slavu, kakva zapadne rijetke pisce. Knjige su mu bile prevođene širom svijeta, pozivan je na gostovanja, mnogi su ga značajni ljudi željeli upoznati. Za stotu obljetnicu rođenja Lava Tolstoja putovao je u rujnu 1928. kao predstavnik austrijskih pisaca u sovjetsku Rusiju, gdje je susreo Maksima Gorkog, kojeg je držao za "jednog od najgenijalnijih pripovjedača svjetske književnosti". S Gorkim se Zweig dopisivao još od 1923. i Gorki je napisao predgovor ruskom izdanju Zweigovih sabranih djela iz 1927. Zweig je u Rusiji bio dirnut mnogočim, ali je u kasnijim komentarima putovanja ostao suzdržan, dijelom zahvaljujući i anonimnom pisamcetu koje mu je netko nepoznat tutnuo u džep, upozoravajući ga da ne vjeruje svemu što vidi i čuje. U Moskvi je posjetio redatelja Sergeja Ejzenštejna i s njime razgovarao o Freudu i krugu njegovih učenika, iznoseći "mnogo toga što će kasnije ući u knjigu (o Freudu), kao i mnogo toga što neće ući u knjigu", kako je o tome kasnije pisao Ejzenštejn u svojim memoarima.[10] Iste 1928. godine pojavila se prva Zweigova biografija, iz pera Erwina Riegera, austrijskog pisca i prevoditelja francuske književnosti kojeg je Zweig upoznao potkraj rata u Švicarskoj.
Nakon Hitlerova dolaska na vlast u Njemačkoj početkom 1933. Zweigov izdavač, Insel Verlag iz Leipziga, više nije smio objavljivati njegove knjige, koje su nacisti k tome stavili na popis "knjiga protivnih njemačkom duhu", kakve treba odstraniti iz javnih knjižnica i spaliti. Njemačka izdanja Zweigovih knjiga izlazila su potom u Beču i poslije Anschlussa u Švedskoj. Kada je Austrija 1934. postala jednopartijska konzervativna "staleška država", Zweig je sa zaprepaštenjem doživio da mu policija pretražuje kuću u Salzburgu u potrazi za oružjem oporbenih republikanaca. Osjetivši da su "takve epizode samo skromna predigra mnogo dalekosežnijim pothvatima",[11] Zweig je otputovao u London, ne znajući još da je posrijedi trajan egzil. Njegova supruga ostala je s kćerima u Salzburgu do 1938. U Londonu je Zweig kao svoju novu tajnicu i asistenticu angažirao Lotte (Charlotte) Altmann (1908-1942), čija se obitelj poslije Hitlerova dolaska na vlast preselila u Englesku iz Katowica u Šleskoj. Suradnja se pretvorila u ljubavnu vezu, što je 1938. dovelo do razvoda s Friderike, koja se nešto prije pripajanja Austrije Njemačkoj preselila u Pariz zajedno s kćerima, a nakon sloma Francuske 1940. u Sjedinjene Američke Države, gdje je potom živjela do smrti. Bivši su supružnici ostali u kontaktu i Friderike je zadržala Zweigovo prezime uz njegovu suglasnost, ostajući odana njegovoj uspomeni i nakon njegove smrti, kao što se vidi iz (auto)biografske knjige koju je objavila 1947, Stefan Zweig kako sam ga doživjela.
Zweig je od prosinca 1938. do ožujka 1939. boravio u Americi na predavačkoj turneji. U Londonu je posjećivao Freuda, koji je napustio Austriju u lipnju 1938, i održao govor na njegovom pogrebu 26. rujna 1939. Malo ranije iste godine sklopio je brak s Lotte Altmann. U travnju 1940. održao je u Parizu, u Kazalištu Marigny, predavanje pod naslovom "Jučerašnji Beč". Nepuna dva mjeseca poslije toga njemačka je vojska umarširala u Pariz. Tih tjedana Zweig bilježi u svojem dnevniku: "To je kraj. Europa je likvidirana, naš svijet je uništen. (...) Nije li bolje umrijeti s Europom? Već sam priredio malu bočicu."
Ipak, nekoliko dana poslije Zweig i Lotte Altmann napustili su Europu i otputovali u Ameriku: najprije žive u Brazilu, gdje su dobili vizu za trajni boravak i gdje Zweig iz zahvalnosti piše knjigu o toj "zemlji budućnosti"; potom, od siječnja do kolovoza 1941, u New Havenu, New Yorku i kraće u unajmljenom bungalovu u nedalekom Ossiningu, gdje je Zweig u nekoliko grozničavih tjedana napisao svoju najpoznatiju knjigu, autobiografiju Jučerašnji svijet; i naposljetku ponovno u Brazilu, u Petrópolisu, gradu njemačkih doseljenika u okolici Rio de Janeira. Zweig se ondje sprijateljio s čileanskom pjesnikinjom Gabrielom Mistral, koja je u Petrópolisu službovala kao konzulica i nastojala pomoći Zweigu i njegovoj supruzi da se snađu u novoj sredini. No, niz bijegova od kojih se sastojao Zweigov život posljednjih osam godina završio je u slijepoj ulici, iz koje se više nije imalo kamo pobjeći. 22. veljače 1942. Stefan i Lotte Zweig oduzeli su si život prevelikom dozom sredstva za spavanje. U kratkom oproštajnom pismu koje je ostavio Zweig je napisao da bi rado iznova gradio svoj život u Brazilu, nakon što je njegova "duhovna domovina Europa samu sebe uništila", ali da za to više nema snage. Na kraju pozdravlja sve svoje prijatelje želeći im da "dožive zoru nakon ove duge noći. Ja, suviše nestrpljiv, odlazim prije njih."
Zweigu su mnogi suvremenici zamjerali što kapital svojeg književnog ugleda ne koristi u borbi protiv političkih zala, u prvom redu fašizma, nacizma i antisemitizma. Njegovo neizjašnjavanje u vezi s političkim sukobima međuraća i nespremnost da se javno usprotivi zlokobnim zbivanjima u Njemačkoj i Austriji priskrbili su mu reputaciju kalkulanta koji se brine samo o vlastitom književnom uspjehu. Budući da je odbijao suradnju s politički konkretnije angažiranim novinama, političke polemike ili potpisivanje peticija, njegov načelni humanizam i pacifizam na kojima je ustrajavao činili su se kao apstrakcije nepovezane sa stvarnošću i zapravo njihova izdaja.[12] Politička filozofija koju si je Zweig izgradio u vrijeme Prvoga svjetskog rata nije više odgovarala prilikama u kojima se pripremao novi svjetski sukob bitno drukčijeg karaktera.
Zweigova golema književna slava egzaktna je činjenica: najprevođeniji njemački autor u međuraću, s prijevodima na barem pedesetak jezika, milijuni primjeraka raznih njegovih naslova u optjecaju koji ne posustaje do sredine stoljeća. No, ta je slava nadživjela autora možda za jedno desetljeće i potom brzo splasnula. K tome, bila je medalja koja ima i drugu stranu: Zweigov svjetski uspjeh bio je u najvećoj mjeri uspjeh kod "široke publike" (točnije jednog njezina sloja, koji se ne preklapa sasvim sa slojevima u kojima caruju, primjerice, Karl May ili Agatha Christie). Za zahtjevnije ili probirljivije čitateljstvo, za književnu kritiku ili za većinu Zweigu suvremenih pisaca, Zweigovo djelo nije bilo ni izdaleka tako značajno. Premda bi po temama i žanrovima na koje se usredotočio to mogao biti, Zweig nikada nije zaista bio "pisac za pisce" (authors' author). Baš naprotiv, Zweigovi radovi, naročito njegova pripovjedna fikcija, često su drugim piscima služili kao predmet podsmijeha. "Neki su komentatori naglašavali anakronizam njegova stila, koji su smatrali kičastim, trivijalnim i konvencionalnim, patetičnim i razvučenim. Musil i Hofmannsthal nazivali su Zweiga 'osrednjim', Thomas Mann 'inferiornim', a Klaus Mann i Hesse 'drugorazrednim'. Kritizirali su ga zbog epigonskog stila, pretjerane eksplicitnosti, 'pojačavanja' stvarnosti hiperboličkim konstrukcijama i bujicama pretjeranih pridjeva, sveznajuće narativne perspektive i zastarjelog vokabulara. 'Svaka rečenica pretenciozna preko svake mjere, lažna i besmislena – sveukupno apsolutno Ništa (ein völliges Nichts)', piše Leopold von Andrian Hugu von Hofmannsthalu u proljeće 1928. o Zweigovom Verwirrung der Gefühle (Pomutnja osjećaja). Mnogi su mu prigovarali da proizvodi lako potrošnu robu."[13]
Između ostalih, na Zweiga se kritički oštro osvrnuo i Miroslav Krleža, u zapisu koji se u njegovim Davnim danima nalazi pod godinom 1916: "Ono, što je pomodno u evropskoj književnosti danas, moglo bi se prozvati zweigovštinom. Često nam dođe, prelistavajući ovom masom književne robe, da je čitava ta zweigovština sa strindbergovštinom neka vrsta parodije nečega što bi zapravo trebalo da bude književnost, a ona to nije jer ne može to da bude." Krleža u nastavku zapisa pojašnjava pomoću metafora što nije a što jest prava umjetnost i književnost, pa zaključuje: "A što će nam, do vraga, u tome slatki glazirani perečići te vrste literature kao što je ova Zweigova? Štajerska citra. Za usidjelice. Za kretene. Sjede ljudi po šicengrabenima, pucaju jedni po drugima i čitaju Zweiga."[14] Nije jasno jesu li Krleži za taj zapis povod bile Zweigove pjesme, drame ili pripovijetke, ali negativni je sud takav da očito obuhvaća sve što dolazi iz Zweigova pera. U tom ranom pronicanju u slabosti Zweigove literature Krleža se sigurno oslonio na istomišljenika Karla Krausa, koji je Zweiga kritički nemilosrdno pratio još od 1904. i u tome nije posustao do ranih 1930-ih. Kada je neki Zweigov poštovatelj izjavio da su njegove pripovijesti osvojile sve jezike svijeta, Kraus je komentirao: da, sve osim jednoga.[15] Među anegdote te vrste spada i ona o Robertu Musilu koju je zabilježio germanist Hans Mayer, koji je Musila posjetio 1940. u njegovu izbjeglištvu u Švicarskoj. Musil nije dobio vizu za SAD pa mu je Mayer spomenuo relativno dostupne vize za Kolumbiju. "Musil me pogledao nepovjerljivo i rekao: 'Stefan Zweig je u Južnoj Americi.' Nije to rekao kao šalu."[16]
Sve te kritike ne mogu se objasniti samo zavišću zbog prelaka ili nezaslužena uspjeha. I Ejzenštejn u svojim memoarima govori o osobnom susretu s Zweigom kao o razočaranju, doduše "samo malom", i prikazuje ga ironično. Spominje Zweigovu pripovijetku "Amok", koja mu se nije svidjela, što nije čudo jer ju je prethodno čuo od Isaka Babelja, koji ju je na svoj način prepričao za društvo okupljeno jedne večeri u dači u okolici Moskve. "Prije nego što sam je pročitao, čuo sam je u Babeljevoj vrlo detaljno prepričanoj verziji. I dragi bože, kako mi se pravi 'Amok' činio slabim odjekom toga nevjerojatnog pripovijedanja!" No, Ejzenštejn ne propušta spomenuti da je volio Zweigova Dostojevskog, Nietzschea, Stendhala i Dickensa.[17]
Zweig je autor pjesama, drama, legendi, eseja, govora, pozamašnog sveska dnevnika i barem dvadesetak tisuća sačuvanih pisama, ali njegova nekadašnja slava kao i njegova književnopovijesna važnost počivaju – osim na autobiografskoj knjizi Jučerašnji svijet – prije svega na dvije vrste proznih radova: pripovijestima (koje se opsegom ponekad približavaju malim romanima) te povijesnim biografijama. Zweig je napisao blizu četrdeset pripovjedaka, objavivši ih zasebno ili u zbirkama. Nekoliko ih je pronađeno u rukopisnoj ostavštini i objavljeno posmrtno. Najranija, Lutanje, potječe iz 1902, a posljednju i po općem sudu jednu od najuspjelijih, Novelu o šahu, Zweig je dovršio nekoliko dana prije smrti. Za života je objavio i jedan roman, Nestrpljivo srce, a u ostavštini su pronađena još dva nedovršena, Zanos preobrazbe i Klarisa. Tipična tema Zweigove pripovijetke ili "novele" (kratkog romana) ima u središtu iznenadnu eksploziju nesavladive ljubavne/seksualne strasti ili neku drugu emocionalnu opsesiju koja junaka odvodi u propast ili barem na rub ponora, ili mu život okreće naglavce. Čarolija kojom su te priče osvajale čitateljstvo u prvoj polovici 20. stoljeća nije do danas sasvim nestala. Iako je svoje fiktivne svjetove gradio na stepenici nižoj od genijalnosti, Zweig nije puki oponašatelj ni manirist. Njegove su pripovjedačke opsesije autentične. Kada se novim izdanjima u povodu stote obljetnice rođenja počelo raditi na tome da se Zweiga otme zaboravu, Salman Rushdie bio je jedan od onih koji su to pozdravili kao opravdano: "Stefan Zweig bio je mračan i neortodoksan umjetnik; dobro je što je opet među nama."[18]
Još i više nego na proznoj fikciji, Zweigova svjetska slava temeljila se na njegovim eruditskim knjigama, hibridnom žanru koji spaja povijest i umjetničku prozu. U tim se knjigama Zweig dokazuje kao neobično vješt posrednik između često (za nespecijaliste) suhoparnih znanja kakva prikupljaju akademski učenjaci i obrazovanog čitateljstva koje želi na ugodan način upoznati pojedine iznimne osobe iz prošlosti i povrh toga razumjeti bit njihove iznimnosti uz pomoć misaona intelektualnog pisca. U taj okvir spada i originalno zamišljena knjiga Zvjezdani trenuci čovječanstva (Sternstunden der Menschheit), u kojoj je Zweig iz sveukupne povijesti izdvojio trenutke, "dramatično koncentrirane", "rijetke u životu pojedinca i rijetke u tijeku povijesti", "u kojima se odluka koja nadilazi vrijeme sažima u jedan jedini datum, jedan jedini sat, a često i samo jednu minutu". U prvom izdanju iz 1927. Zweig je prikazao samo pet takvih trenutaka, a u konačnoj verziji knjige ima ih četrnaest; poznati prijelomni događaji "javne" povijesti (pad Carigrada, bitka kod Waterlooa) stoje tu uz bok privatno-biografskim događajima sa značajnim posljedicama (Rouget de Lisle u jednoj noći sastavlja Marseljezu, u zadnji čas opozvano strijeljanje Dostojevskog).
Sve ostale Zweigove knjige eruditskog tipa su biografije, njih ukupno dvadeset i pet. Nastale su u rasponu od 1905. (biografija Paula Verlainea) do kraja Zweigova života, kada je u rukopisima ostalo nekoliko ne sasvim dovršenih biografija (Ameriga Vespuccija, Montaignea i velika Balzacova biografija), koje su priređene i objavljene postumno. S obzirom na profile osoba o kojima govore, Zweigove se biografske knjige mogu donekle razvrstati u nekoliko skupina. Najbrojnije su biografije pisaca, među kojima su dvojica suvremenika, štoviše Zweigovih prijatelja (Verhaeren i Rolland), a ostali su pisci iz prethodnih stoljeća (Montaigne, Kleist, Hölderlin, Stendhal, Marceline Desbordes-Valmore, Balzac, Dickens, Dostojevski, Tolstoj, Verlaine).[19] Njima se mogu pridodati biografije još četiriju osoba koje su značajni pisci, ali ih je točnije odrediti drukčije: kao renesansnog mislioca-humanista (Erazmo Roterdamski), pustolova (Casanova), filozofa (Nietzsche) i psihologa-kulturologa (Freud). Dvije biografije govore o istraživačima svijeta s kraja srednjeg vijeka (Amerigo i Magellan), a tri o političkim osobama ranog novog vijeka (kraljice Marija Stuart i Marija Antoaneta, revolucionarni ministar policije Joseph Fouché). Preostaju biografije Sebastijana Castellioa, tolerantnog teologa iz doba Reformacije, Franza Mesmera, liječnika iz vremena kasnog prosvjetiteljstva, i Mary Baker Eddy, osnivačice novog vjerskog pokreta u američkom stilu.
Zweig je rado isticao da ga je "trajno zaokupljao problem duhovne nadmoći poraženog (...) Uvijek me je privlačilo pokazati unutrašnju ogrubjelost što je svaki oblik moći izaziva u čovjeku".[20] I drugdje: "U mojim novelama uvijek me privlači onaj tko podliježe sudbini, u biografijama lik onoga koji svoje pravo ostvaruje ne u stvarnom prostoru uspjeha, već isključivo u moralnom smislu: Erazmo a ne Luther, Marija Stuart a ne Elizabeta, Castellio a ne Calvin."[21] Zweig je bio posebno motiviran za pisanje Erazmove biografije, videći u njemu visoko opravdanje svoje vlastite duhovno-političke situacije 1930-ih godina (nespremnost da otvoreno izabere stranu i uključi se u političke sukobe). Tri biografije koje Zweig spominje doista su ilustracije načela "nadmoći poraženog" kao kriterija pri odabiru osoba o kojima će pisati; s tim se načelom mogu uskladiti i biografije Hölderlina, Kleista i Nietzschea, donekle i Mesmera; ali odabiri ostalih uglavnom bi iziskivali drukčija objašnjenja. Dublje veze između pojedinih biografija Zweig je naznačio objavljujući neke od njih unutar korica iste knjige pod zajedničkim naslovom. Tako je biografije Balzaca, Dickensa i Dostojevskog okupio pod naslovom Tri majstora (Drei Meister, 1920), pojasnivši da u njima vidi tri najizrazitija "epska graditelja svijeta" u 19. stoljeću. Biografije Hölderlina, Kleista i Nietzschea nose zajednički naslov Borba s demonom (Der Kampf mit dem Dämon, 1925). Biografije Casanove, Stendhala i Tolstoja nalaze se u knjizi naslovljenoj Tri pjesnika svojih života (Drei Dichter ihres Lebens, 1928). Posljednju, četvrtu trijadu čine biografije Mesmera, Mary Baker Eddy i Freuda, pod zajedničkim naslovom Liječenje duhom (Die Heilung durch den Geist, 1931). Značenje toga naslova, kao što Zweig pojašnjava u uvodu knjige, leži u svojevrsnoj kritici moderne medicine koja se, otkako se odvojila od religije, previše pouzdaje u znanstveni materijalizam, medikamente i tehnologiju, a prema pacijentima se odnosi kao prema pasivnim objektima. Nasuprot tome, troje "liječnika duhom" o kojima govori knjiga razvilo je, svaki na svoj način, metodu liječenja koja potiče bolesnike da budu subjekti svjesni da su sami najodgovorniji za svoje ozdravljenje. Jedini instrument troje iscjelitelja jest "izgovorena riječ", i Zweig tu iskazuje entuzijastičnu vjeru u "sposobnost Logosa, stvaralačke riječi, da čini čuda". Osim toga, tu opet susrećemo Zweigov omiljeni motiv – zadivljujući prizor pojedinca suprotstavljenog mnoštvu: "Ta svojevoljna odvajanja pojedinih majstora liječenja od akademske medicine spadaju, po mojem mišljenju, među najzanimljivije epizode u kulturnoj povijesti. Jer ništa u povijesti, činjeničnoj i intelektualnoj, ne može se usporediti po dramatičnoj snazi duhovnog postignuća s time da jedna jedina, slaba, izolirana osoba ustaje sama protiv goleme, svjetske organizacije."
U Mesmeru je Zweig vidio preteču Freuda i "svih psihoterapijskih metoda danas", figuru tragičnu po tome što se pojavila "stoljeće prerano", a istodobno i "nekoliko stoljeća prekasno". Da je živio ranije, "široka duša srednjeg vijeka" prigrlila bi ga kao i inače "sve što je neshvatljivo", a prosvjetiteljstvo 18. stoljeća pogrešno ga je razumjelo i nije ga moglo uklopiti u svoje ograničene obzore; interpretacija Mesmera Zweigu je bila prilika da sažaljivo komentira "plitkost Enciklopedista" i Prosvjetiteljstvo kao "doba koje je samo sebe obogotvorilo". U trijadi "liječnika duhom" Zweigu je najmanje simpatična Mary Baker Eddy, "najdarovitija komedijantica patološkog svijeta", koja je svojom "zastrašujuće jednostavnom idejom" privukla mase i postigla neviđen uspjeh; bitan dio objašnjenja tog uspjeha leži u specifičnostima američkog društva, koje je "izvrsno plodno tlo za sve natprirodne pothvate" i u kojem religioznost i biznis, "Krist i dolar", idu skladno ruku pod ruku.
Dio knjige posvećen Freudu najmanje je činjenično-biografski i razlaže uglavnom Freudove ideje i kontekst njihove pojave. Iako nikada nije postao blizak prijatelj dvadeset i pet godina starijem Freudu, Zweig je s njime dugo održavao srdačne veze, počevši od 1908. kada mu je poslao primjerak svoje drame Terzit, na čemu mu je Freud zahvalio pismom koje nije samo kurtoazno. U prvom broju časopisa Imago ("Časopis za primjenu psihoanalize u humanističkim znanostima"), koji je Freud pokrenuo 1912, izašao je oduševljen osvrt na Zweigovu knjigu pripovjedaka Prvo iskustvo. Prema autoru osvrta, Theodoru Reiku, Zweig je u knjizi "'intuitivnom psihoanalizom' na vidjelo iznio titanske borbe dječje psihe, koje se skriveno odvijaju u nesvjesnome svih odraslih". Kada je, pak, 1920. primio primjerak knjige Tri majstora, Freud je napisao Zweigu pismo u kojem hvali biografske eseje o Balzacu i Dickensu (dodajući da "možda to i nije bilo previše teško, jer su oni relativno jednostavni tipovi"), ali opširno iznosi rezerve prema Zweigovoj interpretaciji Dostojevskog ("Tu se osjećaju praznine i neriješene zagonetke... Moguće je da ovdje psihopatolog, čije vlasništvo Dostojevski neizbježno mora ostati, ima neku prednost"). Svoju sljedeću biografsku trilogiju, Borba s demonom, Zweig je posvetio Freudu, zatraživši prethodno njegovo dopuštenje za to, a 1926. godine, u prigodi Freudova sedamdesetog rođendana, objavio je esej naslovljen "Otac psihoanalize" u minhenskim i bečkim novinama. Freud je 1928. napisao raspravu "Dostojevski i ocoubojstvo", objavljenu kao uvod u svezak nacrta i predradnji Dostojevskoga za roman Braća Karamazovi. U raspravu je uklopio psihoanalitičku interpretaciju Zweigove pripovijetke "Dvadeset i četiri sata u životu jedne žene", objavljene prethodne godine, pokazujući da se u tom "malom remek-djelu", "sjajno ispričanoj, besprijekorno motiviranoj priči", krije značenjski sloj koji je nepoznat i samom autoru.
Odnos Zweiga i Freuda na trenutak je pomutio nesporazum povezan s knjigom Charlesa Maylana objavljenom 1929. u Münchenu pod naslovom Freudov tragički kompleks: analiza psihoanalize. Neprijateljski nastrojen prema Freudu, za kojeg je držao da, kao i Lenjin, ima "skrivenu filozofiju" čiji je cilj uništenje svijeta kakav jest, Maylan je održao predavanje u Beču koje se reklamiralo plakatima s istaknutom Zweigovom preporukom. Na Freudovo pitanje zašto preporučuje "zlonamjernu budalu" i "arijevskog fanatika", Zweig je objasnio da je posrijedi zlorabljenje njegove zahvale koju je uputio Maylanu za primljeni primjerak knjige.
Kada je doznao da Zweig piše i njegovu biografiju, Freud nije bio oduševljen. Pošto su Liječnici duhom tiskani i došli pred Freuda, on je 1931. razmjerno opširnim pismom javio Zweigu da je knjigu "pročitao, naravno, s više osobnog uživljavanja nego Vaše ranije vrlo zanimljive radove". Biografski esej o Mesmeru ocijenio je kao najuspjeliji, a kod Mary Baker Eddy mogao je Zweig, prema Freudu, još više istaknuti manijakalni i zločinački karakter zbivanja. Što se pak tiče portreta njega samoga u Zweigovoj knjizi, Freud piše: "To da se nekome ne sviđa vlastiti portret ili da se u njemu ne prepoznaje, uobičajena je i dobro poznata činjenica. Stoga žurim izraziti svoje zadovoljstvo što ste ispravno prepoznali najvažniji aspekt mojeg slučaja. Naime, što se tiče mojih postignuća, nije se toliko radilo o intelektu koliko o karakteru. To je srž vašeg gledišta, i ja sâm u to vjerujem. Inače, mogao bih prigovoriti vašem prenaglašavanju elementa malograđanske korektnosti kod mene; ovaj momak je ipak nešto složeniji od toga. S vašim se prikazom ne slaže to da sam patio od glavobolja i umora kao i svi ostali, da sam bio strastveni pušač (volio bih da jesam još uvijek) koji je cigari pripisivao najveći dio svoje samokontrole i izdržljivosti na poslu, da sam unatoč svoj svojoj hvaljenoj nezahtjevnosti podnio mnogo žrtava za svoju zbirku grčkih, rimskih i egipatskih starina i zapravo više čitao arheologiju nego psihologiju, da sam do rata i jednom poslije njega morao biti u Rimu barem jednom godišnje po nekoliko dana ili tjedana, i tome slično. Znam iz umjetnosti minijature da format prisiljava umjetnika da pojednostavi i štošta izostavi, ali tada se lako stvara lažni dojam."
D. H. Lawrence, Psychoanalysis and morality (New York: Thomas Seltzer, 1921), 15. ↑
Lawrence, Psychoanalysis and morality, 10. ↑
Usp. John Cowper Powys, Psihoanaliza i moralnost, prev. Marko Gregorić (Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2001), 7. ↑
Herbert Lehmann, "Sigmund Freud and Thomas Mann", The psychoanalytic quarterly 39/2 (1970), 198-214. Za tekst Mannova bečkog predavanja v. Thomas Mann, "Freud und die Zukunft", Imago 22 (1936), 257-274. ↑
Stefan Zweig, Jučerašnji svijet, prev. Mary Melichar (Zagreb: Izdanja Antibarbarus, 1999), 85. ↑
Zweig, Jučerašnji svijet, 139. ↑
Zweig, Jučerašnji svijet, 140. ↑
Zweig, Jučerašnji svijet, 189. ↑
Zweig, Jučerašnji svijet, 202-206. ↑
Sergei M. Eisenstein, Immoral memories: an autobiography, prev. Herbert Marshall (Boston: Houghton Mifflin Company, 1983), 158-160. ↑
Zweig, Jučerašnji svijet, 314. ↑
Vivian Liska, "A spectral mirror image: Stefan Zweig and his critics", u: Stefan Zweig reconsidered: new perspectives on his literary and biographical writings, ur. Mark H. Gelber (Tübingen: Niemeyer Verlag, 2007), 205. ↑
Liska, "A spectral mirror image", 204-205. ↑
Miroslav Krleža, Dnevnik 1914-17 - Davni dani I (Sabrana djela Miroslava Krleže, Dnevnik, sv. 1) (Sarajevo (i Zagreb): Oslobođenje – Mladost), 174-175. ↑
Cit. u Michael Hofmann, "Vermicular dither", London review of books 32/2 (28 siječnja 2010). ↑
Cit. u Hofmann, "Vermicular dither". ↑
Eisenstein, Immoral memories, 158, 162-163. ↑
Salman Rushdie, "Men and women possessed", New York Times, 24. siječnja 1982. ↑
Samo je Tolstoj, u ovom kontekstu natprosječno dugovječan, živio i u 20. stoljeću. ↑
Zweig, Jučerašnji svijet, 207. ↑
Zweig, Jučerašnji svijet, 143. ↑