Nekad se čovjeka omjeravalo sa svemirom. Prvi je bio mikrokozmos, sitnosvijet, drugi makrokozmos, velesvijet. Ali oba kozmosa, red. Jedan u astronomskim razmjerima, drugi u anatomskim. Omjeravalo ga se i s čovjekom kao čovječanstvom. S jedne strane čovjek kao jedinka, s druge strane čovjek kao društvo. Konačno, omjeravalo ga se i sa samim Bogom. Bog je, govorilo se, stvorio čovjeka na vlastitu sliku i priliku. Tako se mjerilo nekad.
Danas, a odavno, čovjeka se mjeri još jedino sa strojem. Zapravo, sad se već mjeri samo strojem, bez sa. Krv koja kola njegovim tijelom nema više veze s krvlju koja prožima ljudsko društvo (to političko tijelo, kako su ga nekad zvali), a kamoli s rijekama i morima svijeta, kozmičkim maglicama ili, ne daj bože, s Božjom krvlju. Jedina valjana, razumna, jedina znanstvena usporedba ona je s gorivom i uljem u stroju. Isto tako, još samo egzotičnost opskurne, predznanstvene prošlosti održava poluživima preslojavanja Spasiteljeva tijela na križu s križem, drvetom, osi svijeta, sa samim svijetom, razapetim na sve četiri strane. I Spasiteljevo tijelo prepoznaje se jedino u tijelu robota, toj slici i prilici čovjekovoj, sve više i više. Da kotač ima glavčinu, da je kralj glava države a lav kralj životinja, da je sjever (ili istok) glavna strana svijeta – još su samo mrtve metafore. Jedina živa jest glava robota, sve življa i življa, sve čovjekolikija i čovječnija.
Međutim, sred sveg tog izbezumljenog kiča pretvaranja stroja u čovjeka lako ostaje neuočljivim jedan daleko ključniji proces: pretvaranje čovjeka u stroj. Sve što u čovjeku nije strojno sve se smjelije obznanjuje kao neuredno – ironični je prijevod toga a-kozmičko – pa samim time i kao nepoželjno. Kao da je istinski red dokučiv priprostim znanstveničkim računicama. Kojekakvi umjetni implantati i proteze, u jednostavnijim oblicima ionako poznati još u vremena kad se razumijevalo što je uistinu red, samo su nešto šarenija dimna zavjesa, koja zakriva pravi požar: u stroj pretvaraju čovjekovu dušu. Čovjekolike igračke kojima se razvesaljavaju hromi i sakati tek su vidljiva i zato nažalost tako dojmljiva strana procesa kojim stroj zaposjeda čovjekovu dušu, ne tijelo. Anatomski vatromet samo prigušuje urlike psihološkog terora. Mobitel već propada u dlan naše ruke i nitko ne vidi vitice kojima obljepljuje ušnu školjku, iako to čini takvom brzinom da uskoro više neće biti moguće odlijepiti ruku od uha. Osim kirurškim zahvatom, naravno – ironično li je i opet što narav u riječi naravno znači prirodu, kao da to nama već jest nešto prirodno − dakle intervencijom nekih drugih strojeva. Niste još primijetili da su naši prsti koji izrastaju iz tog dlana svijeniji no na fotografijama naših predaka, prilagođeni obliku kompjutorskog miša? Ali glavni pokolj odvija se iznutra. Daleko – duboko − od tjelesnih očiju. U svakom trenutku možemo znati sve, iako ne pamtimo više ništa. Mi u svakom trenutku i moramo znati sve, inače je sistem defektan, ili je, ne daj bože, pao. Što ovdje uopće znači sistem? I kamo je to pao? Nije li, još jednom, pao jedino čovjek koji bez takvog sistema ne može više zamisliti život čovječji? Ne smije biti časa u kojem nije moguće ući u trag odgovoru na bilo koje pitanje, s bilo kojeg mjesta i smjesta. I dobro je da je tako, tako i treba biti. Isključeni ostaju jedino odgovori na pitanja kojima se čovjek oduvijek pitao. Do doba u kojem ih je stroj, stroj u čovjeku, učinio izlišnima. U trag treba uvijek biti moguće ući i svakome od nas samih, bilo gdje. To ponekom tvrdokornijem može zasad i dalje izgledati preinvazivno, jezovito, možda i fašistički, ali bolje to nego opljačkane trgovine i ubijeni kojima se ne zna ubojica! Priznajte: zar je stvarno ispravno trampiti sigurnost imovine i dugovječnost tijela za spas duše? (Kao da vjerovanje u postojanje duše nije još i najštetniji prežitak naivne, romantične prošlosti te je samo pitanje dana kada će se moderna znanost i tehnologija dovoljno razviti da se s njim jednom za svagda razračunaju!) Iako to još ne znamo, mi više nemamo ni svoja, osobna imena. Jer više nismo osobe. Raspolažemo samo imenima korisničkim, a u svom neznanju naivno vjerujemo da smo pritom korisnici mi. Razumije se, to stroj koristi nas. Ne sumnjam da već postoje ljudi koji, kad se ne mogu sjetiti gdje su nešto ostavili u stanu – a i kako da se sjete kad sjećanja više nema – pruže ruku prema naredbii Nađi, da bi onda s užasom shvatili da ta funkcija u ovom jadnom, nestvarnom nevirtualnom svijetu još nije izmišljena. U našem vremenu, takvi su ljudi glasnici naše budućnosti.
Tješim se: u takvoj budućnosti neće više biti ni seksa. Zar oštrovidniji – ili je točnije reći manjeotupljenovidan? − već ne vidi da seks od krvi i mesa postaje sve posprdnija tekovina one iste, predznanstvene prošlosti, u kojoj se vjerovalo da se potrebe tijela – o, banalnosti! – moraju zadovoljavati tjelesno? Čemu se izlagati neugodnostima prividnog, biološkog tijela, kad ti internet – zaboga, zar nitko ne uviđa što u toj riječi mreža zapravo znači! − nudi mogućnost da, ne mičući se sa stolice, uživaš u seksualnim varijacijama koje si u zakinutom nevirtualnom svijetu nikad ne bi mogao priuštiti i u usporedbi s kojima Kamasutra može još tek najmanjoj dječici biti dovoljno maštovita slikovnica?
Čovječanstvo će izumrijeti, uredno i pokorno, u svom stilu, zajedno sa mnom, koji sve ovo pišem na računalu, šake odavno neprilagođene i za kakvu olovku. Kao u životinje. Bio majmun, pa čovjek, pa mi. Još jedan san još jednog čovječanstva pretvoren u danju moru. Za sobom će ostaviti mjesto, obično svemirsko, božansko mjesto, za buđenje novog čovječanstva, i njegove snove.[1]
U trenu u kojem pišem ovu bilješku, kad tema transhumanosti više ne puni znanstveno-fantastične romane i filmove, nego novinske članke, u svjetlu, to jest u tami globalnih raspletanja od početka 2020. naovamo, za početak koncentriranih u boleštinama koje su se oplele oko jedne bolesti, ovaj, kao i mnogi drugi zapisi iz ove knjige, izgleda već beznadno zastario, a možda i djetinje lepršavo. Ali, neće proći dugo i pokazat će se da je zastarjela svaka riječ o sadašnjosti, kao i mnogokoja o budućnosti. Umjesto da sred postojeće tame ažuriram svoje zapise, ostavljam ih onakvima kakvi su izvorno izvedeni, kao svjedočanstva jednog vremena koje nije ni slutilo koliko je nevino i naivno u usporedbi s nadolazećim, i koje nije ni slutilo koliko je to nadolazeće vrijeme već dolazeće. A za nova vremena, riječ nova. ↑