Iako na prvo slušanje Stevens zvuči kao folk improvizator, njegova je glazba zanimljivija no što bi bila da je to puko rastreseno prebiranje po gitari, ma koliko ono inače maštovito moglo biti. Napetiji dio njegova glazbena trasiranja u kombiniranju je lo-fi folk estetike s materijalima posuđenima od kompozitora poput Stevea Reicha ili Philipa Glassa-znanih veličina minimalizma i repeticije. Tko je god slušao nekoga od ovih neprijepornih veličina sjetit će se kako to otprilike zvuči: oni obično naprave mali glazbeni komadićak, koji se opetuje po različitim točkama glazbene skale, stalno se vraćajući. Glassov soundtrack iz podcijenjenih 'Sati' idealan vam je primjer za to, ali puno bolji kompletni ugođaj možete pronaći u dokumentarcu 'Koyaanisqatsi', gdje je preklapanje slike i tona savršeno, ili blizu savršenstvu. Za Sufjana Stevensa znate da je toliko svoj da izgleda kao da uopće nije svoj, da se radi o kapitalnom primjerku neuklopljenog pojedinca, s nemogućim pričama poput one na njegovim internetskim stranicama, po kojoj je kao beba bio ostavljen pred vratima svojih skrbnika s ceduljicom na kojoj je pisalo 'I Love You'. Druga 'nemoguća' nemoguća priča tiče se nakane po kojoj bi trebao snimiti po jedan album za svaku američku državu. Lani je Sufjan objavio ' Greetings from Michigan, The Great Lakes State' a 'Illinois' pokazuje da se nije šalio. Za albume, tako barem kaže, ne radi 'iskapanja na terenu' posebnih zamaha, malo pročačka po novinama a ostalo dolazi iz impresionističko-asocijativnog bunara. Album je krcat 'lijepim' pjesmama, od 'Chicaga', za kojeg je rekao da ga se doima poput starijeg, uspješnijeg brata Detroita, 'One Last Woo-Hoo For the Pullm', podvučenu banjom, 'John Wayne Gacy, Jr.', o serijskom ubojici, ili dijalogu soula i minimalizma u 'They are Night Zombies'. 'Illinois', unatoč ubacivanju toponima, zanimljivim čini njegov imaginativni kapacitet, njegova pretpostavljena stvarnost. Sastavio ju je od malih priča, povezao spomenutim malim glazbenim uzorcima, i unatoč mikrodimenzijama s lakoćom stizao do himničnih pasaža, poput npr. onog u 'The Man of Metropolis Steals Our Hearts'. Konceptualnost, očito, može biti i neambiciozna u smislu pretenzioznosti, a zadovoljiti sve visoke kriterije koje nekom komadu raspjevane plastike možete postaviti. Njegov folk sad bi bilo baš zgodno povezati s čikaškom glazbenom scenom, Prewittom i sličnim njuškama, nekih sličnosti ima, prije svega u toj strategiji melodične krhotine, komadića melodija za koje možeš samo pretpostaviti da su, razvijene do svog punog potencijala, prekrasne. Sufjan Stevens, međutim, ne skače s vrata na klitoris, i pušta vam na volju što ćete s njima činiti nakon slušanja albuma. Odlično!