Basara me u ovoj svojoj novoj knjizi asocirao na šibicara; znate one likove s tržnice koji munjevito vrte kutijice, a vaše je da pogodite ispod koje se nalazi kuglica. Spretni i okretni, štono se kaže, iako vas je na početku pratila 'sreća', na koncu su vam u stanju uzeti posljednju kunu iz džepa, samo ako dovoljno dugo igrate njihovu igru. U čemu je trik? U jednostavnoj činjenici da kuglica u jednom trenutku prestaje biti prisutna u vrtnji, ono što tražite ne nalazi se, zapravo, više na mjestu na kojemu ga tražite, nego je na sigurnome, u šibicarevu džepu. Sličan osjećaj možete dobiti i čitajući slovenskog filozofa Slavoja Žižeka, samo što se kod njega situacija usložnjava, on vam djelomično dopušta uvidjeti ovaj paradoks nebivanja na mjestu bivanja, raskrinkavajući ovaj proces vrtnje do trena u kojemu vas udara dodatnim, gratis iznenađenjem po kojemu kuglica nije ni u njegovom, nego u Lacanovom, Hegelovom ili Schellingovom džepu. Odnosno, budući su ovi filozofi/idealisti protorealisti, kuglica je tamo gdje se nikada ne bismo sjetili pogledati, tj. u srcu stvarnosti. Glavni junak 'Srca zemlje', posljednjeg Basarinog romana, njemački je filozof Friedrich Nietzsche, sa svim njegovim znanim kompleksnim odnošajima spram Richarda Wagnera i žene mu Cosime, a tu su još psiholog Paul Ree, te muza Lou Andreas Salome. Iako je roman nakrcan biografikom u njoj predstavljeni Nietzsche kreiran je prema kolektivnoj pop predodžbi o njegovu liku i djelu, a radnja je smještena na Cipar, na kojemu filozof nikada nije bio (ali jest pisac, i to kao konzul SriCg), i gdje je stigao čvrst u nakani da se riješi opsesije Wagnerom, da se oslobodi njegove apsolutne dominacije, protegnute do najintimnijih relacija, prikazanih skatološkim i hardcore instrumentarijem-Cosima W. i Nietzsche zajedno vrše nuždu, ona ga bičuje po stražnjici itd.-a sam otok prepleten je tajnim službama i njegova je 'realnost' kroz prikaz domorodačkog plemena rasparana, zapravo, generalno, puna rupa. Koje su metaforički i zbiljski jedna od druge odvojene minskim poljima. Roman je strukturiran parodijski: imate prvo uvod anonimnog priređivača, pronalazača i prevoditelja, pa je sam početak u svojoj paraozbiljnosti ogledan primjer uspjele no donekle anakrone Basarine metodike: s poštovanjem spominjani Borges, kao majstor ove vrste prerušavanja, kao pisac čije su priče na razmeđi eseja i short storiesa, međuvremenu je postao pisac iz čitanke, a uporabljeni trik toliko je puta već čitan pa vam se lako može dogoditi da pomislite kako čitate neki izgubljeni rukopis iz osamdesetih godina prošlog stoljeća Nakon ovakvog uvođenja Basara prikazuje Nietzschea kako stiže na Cipar: tu pokazuje da 'ume da se šali'; Nietzsche je s uma skrenuo u Torinu, a pažnju na tu tužnu činjenicu skrenuo je grleći i ljubeći konja na nekom trgu. Basarin N. čim siđe s broda zalijeće se prema mazgi i ljubi je. Praksa koju neće napustiti tijekom cijelog romana. Kao i sam roman, dosta toga je lažno, prije svega Nietzscheovi brkovi. Ispod monumentalnih nalaze se mali, hitlerovski. Staljin, kojemu je lektira Zaratustre djelomično odredila život, ima 'prave' nietzscheovske brčine. Lou Andreas Salome fazonirala je po uzoru na Nietzscheov brk dlake na spolovilu. Ataturk tajno čita Nietzschea i reformira tursko društvo. Itd. U toj golemoj, zaigranoj, lakrdijaškoj mašineriji, u kojoj su u istu ravan stavljeni zagrobni intervjui, Nietzscheovi fragmenti, prepiska, tračevi, aktualna politička situacija, gomila kulturnih i socijalnih stereotipa i šablona, posebno mjesto zauzima Nietzscheov zahtjev za čovječanstvom koje će imati dva mozga. To vam dođe kao one kornjače u izumiranju, sa dva penisa: jedan za radne dane, drugi za blagdane. Roman spenglerovski u smislu naslova njegova životnog djela 'Propasti Zapada', i kojega je osim u smislu perverzne sado/mazo rekonstrukcijske biografike itekako moguće čitati i iz recentnog političkog trenutka. Srbi ga čitaju ovako: Cipar=Srbija, Wagner=Šešelj, Nietzsche=Milošević, a onda si po njoj za nas, slavne, nepobjedive Hrvate, tabelicu lako možete sastaviti sami. Jedini uvjet je da ste u stanju stvarnost koja vas okružuje vidjeti kao karikaturu. Da ste, dakle, oni Žižekovi idealisti/realisti.