Proslava će biti u nedjelju, jer bez nedjelje nema zadovoljnog podsjećanja na bogobojazno ispunjen zadatak. Za turiste će vladati proljetno raspoloženje (iako je jesen), kao kad osjetite kako se šafran probija kroz zemlju. U slučaju da se vremenski i pejzažni uslovi ne pridržavaju ove maksime, mora se nekako pripomoći (bez objašnjenja kako). 

Svečanost će se odvijati u tri faze, koje su ispod detaljno opisane: 

1. Dolazak: turiste će ujutru u 09:00 sati autobusi dovesti iz Beča do ulaska u grad. Stotine ljudi iz zemlje i inostranstva, s jakim fokusom na Kinu, Japan i Sjedinjene Države. Za ovaj, takozvani prvobitni boravak grupa, biće postavljeno mjesto za doček, s četiri hiljade mjesta za parkiranje, salonom za čekanje u kojem će biti ponuđeni svi austrijski kulinarski specijaliteti, između ostalog torta Sacher, kranjske kobasice sa sirom, palačinke i punč-krofne. Sve će biti porcionirano i za usput. 

Onda dolazi prvi vrhunac: dan će početi procesijom gostiju u pravcu gradske jezgre, a na kapiji će ih dočekati kapela limene muzike u čijem je sastavu četiristo članova. Svaki od osam tambur-mažora će se zajedno sa svojim bataljonom brinuti o po jednoj jedinici turista i pratiće ih uz konstantno ponavljajuće melodije Radecki-marša do centra. Tamo se završava prva faza s velikim jutarnjim opijanjem, prilikom kojeg će na bini, pored uobičajenih zdravica i počasti, biti prezentovane rukotvorine Gros Ajnlanda u stilu cirkuskog spektakla: skoro jednako impozantno kao u Cirque du soleil, ovdje će biti prikazani tradicionalni vez i drvodjeljstvo, pa će tako bačvari balansirati deset bačvi na ramenima, a kalajdžija će napraviti krstionicu u kojoj će sveštenik krstiti posljednje rođeno dijete (eventualno porođaj). 

2. Šetnje po stanicama: druga faza se oko podneva nastavlja na prvu. Čitava priredba je zamišljena kao kombinacija između umjetničke akcije i prirodnog igrokaza: znači, susret performansa i izvorne čistote, koji se moraju sroditi. Grupa posjetilaca će se razići i, slično kao na kasselskoj Dokumenti, šetati kroz selo proglašeno skulpturom. U narednim satima, predstave će biti prikazane na manjim, sporednim pozornicama, osiguranim slijepim uličicama i sporednim ograncima jame. Jedno udubljenje (na livadi) će postati kapela, jedan veći salon pod zemljom otvoren za vjenčanja („Svadbe u jami”, provjeriti slobodne termine). Materijal za čitavo popodne će oblikovati stručnjak za predstave pasije iz Gornjeg Amergaua: geološka akciona umjetnost kao i instalacije spuštanja u jamu doprinijeće masovnoj promjeni vrijednosti mentalnih osobina stanovništva i javnosti. Jama će biti predstavljena kao mitska prirodna sila s kojom ljudi žive u skladu. Podzemna vinska šetnja je još uvijek predmet razmatranja. 

3. Ušpricavanje: treća faza će početi u večernjim satima, u romantični suton. Redari, koji će čekati na ovaj momenat, dovešće skupine na fudbalsko igralište za finalni čin. On se sastoji naravno od ubacivanja potpornog sredstva u rudnik, koje će zaustaviti propadanje. Ubacivanje sredstva će trajati cijelu noć i biće popraćeno specijalno za ovu prigodu naručenom kompozicijom jednog nastavnika iz Gross Einlanda. Cilj je da to bude oratorijum, koji će ispričati priču o gradskoj legendi Pergerhanesu i poželjno je da bude komponovan u Hajdnovom stilu, ali istovremeno posjeduje elemente uz koje se može plesati polka. Nezaboravan spektakl prikaza snaga austrijske industrije, inženjerstva, kao i prizemnog folklora i visoke umjetnosti, biće ponuđen turistima, prije nego što u kasnim noćnim satima, nakon konzumacije mošta, ponovo uđu u autobuse i budu prevezeni nazad. 

S osjećajem srama koji se jedva može potisnuti, potpisala sam ovaj protokol ludila koji je sastavljen na salonu i poslala ga opštinskim vijećnicima. Zadnjih mjeseci smo radili pod neljudskim pritiskom i ja se odavno nisam mogla posvetiti habilitaciji. Tek u tom periodu, kad se program proslave vidno kristalizirao i sve se više pričalo o mogućnostima zarade, postalo je očigledno da opština nije tako dobrog finansijskog stanja kako se spolja prikazivalo. Nije ni čudo – potporni stubovi i nosači koje smo morali ugraditi koštali su stotine hiljada. Čin proslave je odavno prestao biti prestižni projekat, a postao obruč za spasavanje, koji će tek uspjeti pokriti planirana punjenja, a možda mu je to oduvijek bila stvarna namjena. Znači, 29. septembra naredne godine. Nestvaran datum. Mogla sam se zakleti da smo tek donijeli odluku za proslavu, ali kad sam pogledala kalendar, dobila sam potvrdu da je to bilo prije više od godine. 

Poslije ručka sam spakovala svoje stvari i krenula u pravcu gimnazije. Raspršene grupice učenika stajale su na školskom dvorištu, pričale i smijale se, očigledno je bio veliki odmor. Zastala sam na ulici ispred dvorišta i čekala da zazvoni. Kako se učenici nisu pomjerali s mjesta, morala sam ipak proći pokraj njih: jedan davni strah, koji se proteže od mojih školskih dana, kratko me držao u zabrinutosti da će se okrenuti prema meni, ismijavati me, komentarisati moju odjeću – ali ništa se nije desilo. Odrasla sam i za njih već odavno nisam postojala. Popela sam se na gornji sprat i pokucala na vrata muzičke sale. Muškarac razbarušene kose i s kravatom koja je besmisleno visila oko kragne kao pocijepana vrpca na poklonu, otvorio mi je vrata i pružio vlažnu ruku.

„Profesor Hausbrecht,” rekao je, „sjedite dolje.” On je sjeo za nastavnički sto, a ja na stolicu koju mi je ponudio. Bila je to dječija stolica, koljena su mi bila skoro u visini prsa, tako niska. Čovjek je djelovao nervozno, pod pritiskom i bio je izrazito loše obrijan. 

„Napokon slobodan čas”, rekao je i razmetljivo udahnuo kao bolesnik kad se oporavlja. „U takvim trenucima mogu se napokon posvetiti svom istinskom zadatku, umjetnosti.” Pokazao je klavir i odmah ustao kao da nisam razumjela njegovu gestu i stavio ruke na dirke. 

„Želite li čuti dio moje nove kompozicije?” pitao je, ali kraj rečenice se već udavio u prvom akordu. „Uzimam za pravo da Vam zasviram jedno od svojih djela, slično bih želio da uredim i naručenu kompoziciju. To je jedan odista austrijski komad, ali potpuno drugačiji od svega što je inače poznato. Puno savremeniji.” Bila sam uvjerena da je na klaviru svirao Štrausov valcer „Kavaljer s ružom“. „Ja sam razvio svoj vlastiti tonski jezik, na koji su uticali naši trenutni problemi u vezi s jamom”, rekao je. Nekoliko malih dodatnih motiva je možda izmijenjeno, ali su se odmah vratili na zafrkanciju između Maršalke i Oktavijana.

„Lijepo”, rekla sam. Čim je završio svoju performansu, zavezao je kravatu i sjeo da bi nastavio uzdisati. 

„Pa, teško je komponovati kad cijeli dan moraš izlaziti nakraj s djecom, ali onda svoju kreativnost odgodiš na druge dijelove dana”, dopunio je, kao da priča osobi koja ništa ne razumije. „Noću.” 

„Razumijem”, rekla sam. „Ne morate žuriti – ionako sam htjela pričati o nečemu drugom. Radi se proslavi, o duvačkoj muzici.” Dok sam to izgovarala, crvenila sam se. Cijelo vrijeme dok radim na ovoj paralelnoj akciji, mislim da i drugi primijete kakva je ovo lakrdija i da će me ismijati zbog toga i idiotluka u koje se ja upuštam. Ali, na moje iznenađenje, to niko nije uradio.

„Naime, mi planiramo”, malkice i poluvoljno sam se nasmijala, „četiristo muzičara za koračnicu. I uskoro će nam biti potreban plan pozicioniranja.”

„To nije nikakav problem”, odgovorio je Hausbrecht, kao da sam mu postavila isuviše jednostavno pitanje. „Dovući ćemo sve iz regije. To nije problem,” ponovio je opet, kao da je to već riješeno. 

„Ali”, dodao je s posebnim naglaskom, „mi s toliko ljudi nikako ne smijemo ići u podzemni grad, to bi bila smrtna zamka uzimajući u obzir uslove. I zemljoradnici moraju prestati sa sjetvom dva mjeseca ranije.” 

„Kako?” pitala sam, jer mi nije bilo jasno kako je to povezano. 

„Zemljoradnici”, rekao je i dodao malo strože. “Seljaštvo.”

„Šta je sa zemljoradnicima?”

„Svi znaju šta je sa zemljoradnicima.” Počeo je brisati naočale rukavom, ali tako je jako povukao da mu je prazan rukav stajao na nozi. „Zbog njih dolazi do propadanja. Evo”, pokazao mi je plafon. Rascjep debljine šake povlačio se od sredine prostorije do ćoška ispod klavira. „Zbog toga mi je na ovim temperaturama klavir stalno raštiman, razumijete? Korjenite biljke”, napravio je  lijevak objema rukama, „kopaju zemlju i labave je. Mrkva i rotkvica na primjer. To se zove dubinsko rasklimavanje. Šta mislite, zašto tamo propada vatrogasna stanica?“

„Zbog jame, pretpostavljam.”

„Da, da, ali pitanje je kako se jama uopšte stvorila. Korjenite biljke”, rekao je opet. „Poljoprivrednici zarađuju ogromne sume uzgojem takvih kultura, to čovjek i nauka ne mogu da shvate. Sve je iz južne Amerike, farma giganata. To znači, nakon trovanja intelektualne klime, naša zajednica mora snositi troškove zbog poljoprivrednika. Da, da to mogu odmah potpisati.” Mahnuo je rukom kad je vidio formular koji dajem svim učesnicima da potpišu. 

„Nebitno šta je uzrok, ali sigurno neće nas četiristo ići preko brda s korjenitim povrćem”, zaključio je i gurnuo mi prospekt koji je jasno sam napravio pod nos. Na njemu je pisalo: „Đaci protiv korjenitog povrća – okršaj!” Ispod je bio znak stopa, a na njemu uplakani crni korijen. Ponadala sam se da je on jedini član ovog udruženja. 

„Ne, hvala”, rekla sam zbunjeno. 

„Ah, Vas ne zanimaju ekološke povezanosti. Evo, potpis, kad već tražite”, rekao je i uzeo mi formular iz ruke. „Naravno, moraćemo uključiti nekoliko osrednjih talenata, ako nam stvarno bude potrebno četiristo ljudi. Ne bih volio razljutiti poljoprivrednike i njihovo potomstvo, znači potomstvo. Evo – moj slobodni čas je skoro završen. Sve najbolje. Vi nemate lak zadatak”, rekao je i pružio mi ruku, ali to je više zvučalo kao da sam sebi govori. 

Iako je hladni vjetar šibao kroz ulice, sjela sam potpuno znojna na klupu u parku kao nakon napornog planinarenja. Nije me iznenadilo to što je pričao o poljoprivrednicima, jer su se proteklih mjeseci neprestano stvarali novi savezi, udruženja i inicijative, spajali se i opet raspadali, brzo kao refleksije toplote na vrelom danu. Ono što im je svima bilo zajedničko jeste da su odbijali da shvate da se radi o organskoj, iako zbog starog rudnika ubrzanoj, prirodnoj pojavi. 

Nekoliko dana smo odgovarali na stotine telefonskih poziva građana zabrinutih zbog tvrdnje da Slovenci koji noću prelaze granicu odnose cigle iz osnovne škole. Jer, škola je, malo po malo, propadala u jamu, pa se u stanovništvu raširilo ubjeđenje da su dobre austrougarske cigle već završile u Mariboru. Ta mišljenja su se širila dijelom i zato što smo mi dobili nalog iz dvorca da nikome ne smijemo ispričati kolike su stvarne dimenzije jame – grofica je napismeno objasnila da se ne smije bespotrebno širiti panika ili stvarati povod za seobe. Naša šutnja je ipak stvorila pogodno tle za punjenje ništavila fantazijama. Pravi problemi su se čvrsto prešutkivali: crkva je ostala gola ili nesanirana, a to niko nije spominjao, jer niko se nije htio dotaći te građevine i zajedno s njom – novembarskih događaja. Mene je iznenadilo kako je uništenje redefinisalo samu građevinu – crkva bez tornja nije bila prepoznatljiva kao crkva. 

Na povratku u dvorac morala sam ići kroz ulicu Lange gasse, kroz koju sam se pentrala, jer je to bio jedan od najviše uništenih dijelova grada. Kao kad se pažljivo glaziran kolač rukama počne trgati i kora postane vidljiva, tako su oštre ivice s obje strane pločnika otkrivale golu zemlju. Na nekim od susjednih posjeda vidjela su se kupasta udubljenja, a voda koja se iz zemlje popela u njih, sad se već zaledila i bila je visine jednog metra. Izgledalo je kao da je gradska uprava nastojala iskopati mali ribnjak ispred svake kuće za predstojeće ljeto, ali su odustali usred posla. 

Ova putanja je za mene bila poput pokajničke šetnje: spuštene glave sam prošla pokraj dvorišta sestre Elfriede i na tren zastala ispred ograde, gdje sam svaki put nanovo užasnuta gledala razvoj raspadanja kuće. Prije dva mjeseca je bila puna šrafiranih rascjepa, ali je barem stajala vodoravno. Onda je došlo do neviđene metamorfoze i sad se moglo posmatrati kako desna strana lijepe kuće s drvenim balvanima klizi u močvaru. Ovaj ćošak, koji je već visio pod uglom od pedeset stepeni u jednoj od bara, počeo je davno upijati tečnost, pa je plijesan svakodnevno žderala zidove na gore. Kuća je predstavljala veliku opasnost – prije svega za svoju stanarku, ali u međuvremenu i za prolaznike, jer su drvene grede, koje su držale krov, sad visile iz fasade. 

Prije tri mjeseca sam stajala ovdje s Filipom, koji me je opet pokušao nagovoriti da ga posjetim. 

„Imam tiramisu u frižideru”, rekao je namigujući, dok sam ja ćutala. „Možeš doći kod mene, ne mogu ga sam pojesti.” Odmahnula sam glavom i rekla da moram završiti članak. On je insistirao. „Dobro, možemo gledati filmove, ako već paziš na liniju.” Smijao se još uvijek zbog ovog „nevica”, kad smo pozvonili Elfriedi. 

„Stubovi se neće moći još dugo odupirati poprečnim silama”, rekao je Filip posmatrajući kuću. Uvijek me iznova iznenađivalo kako neko može biti tako društveno nespretan, a tako odgovoran u svojoj stručnoj oblasti. Sestra Elfriede je otvorila kapiju i bilo je neprijatno gledati kako teško svojim od starosti ukočenim nogama prelazi preko razvaljenog praga. Činilo se da se ona potpuno privikla na ovu situaciju, jer nas je zamolila, bez najkraće riječi objašnjenja, da uđemo u kuću – što smo mi naravno odbili.

„Samo približavanje kući je opasno”, rekao je Filip kad smo napokon sjeli na klupu u vrtu. „Mi smo, ruku na srce, došli po grofičinom nalogu, da Vas zamolimo da se iselite.” 

„Ah, to je samo privremeno stanje, jednom će se i ovo propadanje završiti”, odgovorila je sestra Elfriede, kao da nema ni najmanjeg problema. „Izvinite, djeco, zbog ovog nereda. Trenutno nemam novca za popravke, ali počela sam da štedim. Ljutim se zato što mi prokišnjava u spavaću sobu, pa zato spavam na kauču.” Iako je nastojala da bude pozitivna, čula sam iz njenog glasa da je tačno znala šta se dešava s njenom kućom. 

„Postoji program za preseljenje”, pokušala sam pažljivo. „Lijepi, novi stanovi u ulici Koloniestrasse. Opština snosi sve troškove, mogli biste se odmah preseliti.” 

„Ma, kakva Koloniestrasse”, rekla je usred mog izlaganja. „Ruth, ne moraš se bezveze truditi, znam ja sve. Znam, ali se ne selim. Ja ovdje živim od svoje četvrte godine. U centru grada i samo ovdje, pa ovdje je i narodna kuhinja. Tamo iza, pored kuće, igrala sam se sa svojom braćom. Preživjela je dva rata.” Potapkala se po grudima, kao da je sama doprinijela preživljavanju. „A moj otac je sam popravio svaku štetu. Znam još kako smo zajedno betonirali garažu. Bože, kakav je to svinjac bio.” 

Vidjela sam da je daleko iza u bašti, skoro kraj zida do komšijskog dvorišta, bila premještena drvena platforma – čest prizor u Gros Ajnlandu, kad grana pređe na tuđe dvorište. Znači tamo, pomislila sam. Tamo su Elfriedini roditelji bacali leševe u zemlju. Tamo je pas napao prolaznika i policija je izvukla dva polutrula leša iz zemlje. Predstavljeni su u brzom procesu kao žrtve nesreće: „Možda provalnici, koji su po mraku pokušali preći preko ograde i pali u šaht”, pisalo je u sudskom zapisu, koji sam nedavno pronašla u staroj fascikli. Da li je Elfriede znala nešto o tome? Morala je znati, tad je išla u školu. Iako mi je tad postalo jasno da se upravo zbog ovakvih slučajeva potporno sredstvo ne smije napraviti, nisam mogla osjećati ništa drugo sem sažaljenja za Elfriede i njenu roditeljsku kuću. 

„Dok ne uspostavimo kontrolu nad propadanjem, morate biti na sigurnom”, pokušala sam opet. „Sjećate li se Stokesove formule? Pričali smo o tome u Tikvi. Brzina sedimentacije močvare sad nije toliko visoka, ali ako tri ili četiri puta padne kiša, gustina će biti znatno niža.” 

„Uvijek ima loših i boljih dana. Stvari se čas pogoršaju, čas poboljšaju.” Naljutio me ovaj kalendarski citat – dok nisam vidjela kako joj se trese ruka u kojoj je držala čašu.

„Kuća neće moći izdržati, nema šanse da je spasimo”, rekao je Filip sa zavidno realističnom sabranošću. Osjećala sam slabost. 

„Uvijek postoji neka mogućnost.”

„U ovom slučaju nažalost ne postoji.”

„Ne mogu napustiti roditeljsku kuću”, rekla je sestra Elfriede. Ili je možda govorila nešto drugo, ali ja sam znala na šta misli. Razumjela sam kako se osjeća i uprazno sam zurila u crvenu kantu koja je stajala pokraj kuće s ogoljenom žbukom. Ona neće otići, do zadnjeg momenta neće, pored toga što zna šta se dešava. Tako joj je Filip objasnio kako da se ponaša, onako kako bi objasnio nekome ko živi u području sklonom zemljotresima – da mora puzati pod sto kad počnu vibracije, da prozori moraju biti otvoreni dan i noć. 

Bilo mi je drago što je on završio razgovor, ja to ne bih uspjela. Dok smo tako sjedili, preplavili su me dotad potpuno nepoznati osjećaji krivice. Ja sam posjedovala potporno sredstvo, ja sam mogla spasiti temelj ove kuće, koja je njoj toliko puno značila, ali nisam, a što sam se duže zadržavala u ovoj situaciji, to su mi više nestajali razlozi zbog kojih joj ne pomažem. Kad sam uveče ležala u krevetu, zatvorenih očiju, opet bih se sjetila ove situacije i ona bi me izvukla iz mraka u budno stanje. Morala sam se često podići i sjesti na nekoliko minuta, sama sebi objašnjavajući da nisam odgovorna za druge i da deseci ljudi dijele njenu sudbinu. Nije bilo razloga da se usredsredim tačno na sestru Elfriede kao žrtvu, ponavljala sam sebi, dok se od iscrpljenosti nisam srušila. Nakon tek par sati, probudila sam se ujutro u posteljini mokroj od znoja i osjećala se kao da hodam po oblacima. Naredne večeri sam uzela benzodiazepin i spriječila snove prije nego što proklijaju. 

Krajem 2012., pri pokušaju da se opet zabavim neobičnom istorijom svoje kuće, otkrila sam priču o Johannu Kienaglu u mjesnom arhivu. Bio je to slučajni pronalazak, kojim sam postala opsjednuta. 

Johann Kienagl bio je dječak iz Beča koji je u godinama od 1942. do 1946. dolazio na ljetovanje kod svog ujaka u Gross Einland. Pohađao je realku i imao strastvenu želju da postane biolog, pa je svakog dana šetao po obližnjoj prirodi i skupljao objekte za posmatranje pod mikroskopom. Njegovo oboljenje pluća imalo je i dobru stranu, jer za vrijeme ljetnog raspusta nije imao obavezu da učestvuje u Hitlerjugendu. (Istražila sam i o kojoj je bolesti bila riječ – iako su opisi bili ponekad neprecizni, mora da se radilo o tuberkulozi.)

Tri puna dnevnika daju izvještaje o njegovim boravcima u selu i naknadno su doneseni u zavičajni arhiv. Kienagl je nažalost već 1950., sa samo dvadeset godina, preminuo od infekcije, a zaostavština ujaka bez potomaka, prodata je na aukciji poslije rata. Sveske koje je ispisao čitala sam kao avanturističke romane i s vremena na vrijeme ustajala iz naslonjača da potvrdim detalje njegovih opisa s onima iz drugih radova. 

Kienagl nije imao naklonosti prema režimu, ali nije mu se naročito ni suprotstavljao. Pisao je tekstove koji su od prvog trena pokazivali izvanrednu senzibilnost i osjećajnost prema prirodi, za koju se bojao da će u ratne svrhe biti uništena kao žrtva okrutnog klanja. Za razliku od Bečke šume, u čijoj blizini je živio tokom godina, u Gross Einlandu su vršena radikalna krčenja. Brzo odvučena stabla bila su potrebna za rovove i utvrde, ali i za mjesnu proizvodnju aviona koja se i dalje sprovodila pod zemljom. Pet puta u ovih pet godina provodio je vrijeme od jula do avgusta u Gross Einlandu i bilježio u svojim dnevnicima vinjete mjesnog života. 

Bio je uvijek sam. Od prvog do posljednjeg ljeta o kojem je pisao, Johannu je bilo veoma teško sklopiti prijateljstvo s vršnjacima, koje je opisivao kao distancirane i pakosne prema njemu. Ismijavali su ga zbog njegovog naglaska, zbog njegovog, kako je sam jednom opisao, ženskastog ponašanja, zbog zanimanja za taksonomiju i zbog njegove slabašne građe. Izuzev sestre, koja je nažalost umrla u mladosti još prije njega, nije imao prijatelja. Čitajući njegove dnevnike, srce mi je paralo to što se mogao divno i dugo sam zabaviti, ali je ipak osjećao veliku čežnju za ljudskom zajednicom. 

Kienagl je svakodnevno satima obilazio okolna brda i s knjigom o divljim biljkama sjeo bi u onu krošnju na koju se, takve tjelesne građe, mogao popeti. Ali veoma često je posmatrao i stanovnike na obližnjim posjedima i opisivao pritom, s nezanemarivim usmjerenjem prema posmatranom, scene koje se pod normalnim uslovima karakterišu kao svakodnevne pojave: u koliko sati je poljoprivrednica počela musti krave ili plijeviti korov – kako se porodice uveče okupljaju u bašti i zajedno beru jagode i maline za dezert – ili kako je prodavač novina u subotu nakon probančene noći pao s bicikla dok je bacao vikend izdanje NSDAP-ovih novina, Stürmera, preko ograde. Na svakoj stranici sam se nadala da ću sresti poznatu dušu, ali to se nije desilo. 

Koliko sam mogla zaključiti iz njegovih opisa, topografija Gros Einlanda se jedva promjenila – prepoznala sam svako mjesto. Dok je sjedio u krošnji u svom naselju i naizmjenično pisao o pticama i ljudima, čije ponašanje je analizirao s istom naučničkom preciznošću, primijetio je imanje koje se nalazilo direktno pored kuće njegovog ujaka, vile Helene.

Tamo su živjeli moji baka i djed – to je bila kuća u kojoj sam i ja sama sjedila. Kad sam je prvi put prepoznala u opisima, bila sam istovremeno iznenađena i nepovjerljiva, jer se u sva četiri toma dnevnika usredsređivao na nju. Minuciozno je opisan dnevni raspored Josefa i Petre Schalle, roditelja moje tad još nerođene majke. Iz zapisa se činilo da je Johann Kienagl, kojeg sam zamišljala kako u kratkim hlačama i cipelama na pertlanje stoji na grani, naročito volio moga djeda. Ni u jednoj godini nije izostavio opis kako on u rano jutro kreće na posao, u cehovskoj košulji i uskim drvosječarskim čizmama. Kienagl je prikazao kako se on uveče vraća kući, pa bez potkošulje i kose visoko obrijane od vrata cijepa drva za zimu. Najdirljivi dio dolazio je nakon toga: njegova žena je često zvala preko ograde ka komšijskom dvorištu, odakle joj je moja druga baka, Gerda Schwarz, već odgovarala.

Kako neobična slika: da je svih četvoro, moje bake i djedovi, sjedilo zajedno i do kasno u noć razgovaralo, pilo vino i sviralo muziku. Jednom, vjerovatno jedan jedini put, desilo se nešto što je Johann Kienagl opisao kao najsretniji trenutak koji je doživio ovdje: kad je uveče sjedio u dubokoj travi i posmatrao jednu od ovih večera, preglasno je zašuškao dok je ustajao i primijetili su ga. Josef, kome se on toliko divio, okrenuo se, nasmiješio i pozvao ga za njihovu trpezu. Servirali su mu komad kolača. Samo Schwarzovi nisu još jeli i kad je pao mrak, počeli su, kako je Kienagl opisao, pjevati na nekom drugom jeziku. Vrlo tiho, napisao je Kienagl, koji nije razumio to ponašanje i opisao ovo kao nešto strano. Onda su i oni jeli. 

Tako sam kroz oči i uši mladog trinaestogodišnjaka saznala nešto o čemu ih nikad nisam čula da pričaju: da su roditelji mog oca ili barem jedno od njih morali biti Jevreji. 

(Dok sam čitala ovaj opis, postavila sam sebi pitanje, da li je on to sve možda izmislio, da li je to samo bila dječija mašta – prehrambeni proizvodi su se tad dijelili u strogo ograničenim količinama, mast, naročito, neophodnu za pravljenje kolača, bilo je skoro nemoguće pronaći.)

U trećoj godini njegovog boravka Schwarzovi više nisu bili tu, ali jeste lijepi, mišićavi drvosječa. Par mjeseci ranije na svijet je došla malena djevojčica. Tek kad se drugo dijete pojavilo u kući porodice Schalla – dijete koje je moralo biti moj otac – opet je počeo razmišljati o njima, jer je taj dječak imao već dvije godine kad se prvi put pojavio. Ali u ta vremena to nije bilo ništa neobično; mlada porodica je dobila drugo dijete, a ono je možda kao Kienagl moralo provesti prve godine života u unutrašnjosti kuće. Kienagl se zarekao da će naredne godine, kad se bude osjećao dovoljno star, kako se nadao, napokon obratiti Josefu Schalli i pozvati ga na pivo. To se nikad nije ostvarilo.