Da sam osvrt na novi album The Bomb počeo pisati nakon nekoliko prvih preslušavanja, uvod bi izgledao otprilike ovako:«Jeff Pezzati je s nama! Fino odrađen melodični punk rock za ugodno starenje!». Pokoji tjedan poslije, mirne duše revidiram te dvije rečenice i to prilično drskom metodom: uskličnike mijenjam običnim točkama. Naime, nakon smirivanja moje početne euforije, ispalo je kako «Indecision» nije friški supstitut «Jettison», već korektan, ravan i rutinski album pun asocijacija na opus Naked Raygun. Poznavajući Pezzatijev senzibilitet i aspiracije, jasno je kako su The Bomb pjevni punk čiji je ritam/tempo zaglavljen u doba prije hardcore akceleracije i čije melodije imaju ishodište u eri prije naporne banalnosti kalifornijskih derana. Naravno, s tim nema nikakvih problema, a svaki tipičan «o-o-o-o» zanos vokala samo povećava osjet ugode. Ipak, odrješitost je tu misaona imenica, band zvuči dobro prokrvljeno i sigurno ali poprilično sterilno, dok se same pjesme cijelim albumom vuku gotovo nezainteresirano. Uglađena i uštirkana produkcija J Robbinsa stvar čini dodatno sumnjivom i slušajući Pezzatija dok se kroz tu šminku probija uz tek ponešto energije, dobijam dojam kao da i on i band cijelu avanturu doživljavaju kroz prizmu neke čudne obaveze, a ne zabave i stvarne potrebe za izražavanjem. No, iako manjka tenzije i uzbuđenja i iako cijeli «Indecision» zvuči podgrijano i mljackavo, stoji da sam propisno zapamtio sve pjesme s albuma i da većinu njih (npr. «Up From The Floor» ili «Never Want To See You Again») ne mogu već neko vrijeme izbaciti iz prenatrpane glave. Tako se na kraju usprkos odsustvu duha/entuzijazma i The Bomb i ja uspijevamo provući kroz iglene uši. Više simpatičan i uljudan nego «konkretan» i čvrst, «Indecision» ima svoju neupitnu upotrebnu vrijednost. Da se ponovim: fino odrađen melodični punk rock za ugodno starenje. I točka.