Preslušavanja ovog albuma, inače prvijenca ovog «vrućeg» birminghamskog banda, spadaju u jedna od mojih bizarnijih recentnijih slušateljskih iskustava. Pod tim ne mislim da je ono što vođa banda Tom Smith proizvodi sa svojim društvancem daleko od nekih ustaljenih glazbenih obrazaca (što god taj termin danas značio). Naprotiv, ovaj album je pokazni eksponat trendovske sterilne glazbe nostalgije za početkom 80-tih koja nam se svima već popela preko glava. «The Back Room» se u tome ne razlikuje od gomile ispolirane glazbe bez boje, okusa i mirisa koja već neko vrijeme kruži indie sazvježđem. Ono zbog čega sam se slušajući «Fall», «Blood», «Distance» i ostale jednako «primjerene» naslove s ovog albuma obrecnuo više puta nego što je to uobičajeno je činjenica da kod ovog banda nije riječ o standardnoj fascinaciji uzorima, već o goloj imitaciji i balansiranju na samoj granici plagijata. Cijela priča je još zanimljivija zbog toga što ova četiri mršava dječaka odjevena u crno svoj noir post punk ne primaju niti sa samog ishodišta, već iz druge ruke, odnosno od Interpol, neokrunjenih vladara «najnovijeg novog vala». Slušajući «smireno dramatični» vokal Smitha kako prolazi kroz stihove «Ljudi su krhka bića, to bi trebao znati do sada!» možete se zakleti kako vam pjeva Paul Banks, a gitarističke dionice i ritmička motorika koja priziva stare U2, Magazine i Echo & The Bunnymen su savršeni prepisi motiva sa Interpol albuma. Uglavnom, tri su stvari nepobitne. Prva je kako uopće ne sumnjam da je pred The Editors uspješna karijera, druga da bi hrvatski glazbeni kritičari ovaj album strpali u fascikl «urbane glazbe», a treća kako momci iz Interpol na sudu imaju čist slučaj. The Editors ne sviraju, već rade sa skenerom i fotokopirnim aparatom. «The Back Room» je album koji je postavio nove standarde kalkuliranja i ušminkanosti u onoj glazbi koja je nekada po samoj definiciji bila ispunjena rizikom, inspiracijom i strašću. Ian Curtis se zaista okreće u grobu.