Pozdrav iz vremena kada smo u školama učili o pokretu nesvrstanosti, a shopping centre viđali samo u Grazu i Stuttgartu. Tvrda crno-bijela blokovska podjela, Reaganov drhtavi prst na crvenom gumbu, apartheid i video koji se sprema ubiti radio zvijezdu. Ne, ovdje nije riječ o Azri, trendovskoj retromaniji, nekom novom reunionu niti o tome kako je nekad bilo bolje/lošije/drugačije. Ovdje je stvar jednostavno u tome da je prije samo 20-25 godina biti mlad, s(a)vjestan i gnjevan značilo osjećati nešto drugo osim sarkazma i(li) apatije. No, sa zidova smo skinuli mnogo kalendara, a modem, korporacije, rat, umor i kreditne kartice učinili su svoje i sada smo (post)moderni. Rani politički agitprop punk nizozemskih The Ex iz današnje vizure tako mnogima može izgledati šaljivo i banalno, no ponovit ću: govorimo o vremenu kada se bez obzira na stilske preferencije nije moglo niti smjelo biti distanciran. Iako od začeća u brazdi Crass i Gang Of Four, The Ex su brzo počeli disati svojim plućima. "Human Car", "Cells" (koja zvuči kao Subhumans godinu dana prije prvog Subhumans singla) ili sloganska "Weapons For El Salvador" su plamsaji ideala, prave male erupcije strasti koje kao da su nastale u intervalu između udaha i izdaha. Kroz ove 23 pjesme upečatljivo je pratiti kako je band širio svoj zvuk i prelazio put od zvuka uličnih grafita preko The Pop Group/PIL demontaže do sirovog avant punka koji je procvjetao na kasnijim izdanjima grupe. Kad već prošlost vrednujemo iza kompjuterskog monitora, zanimljivo je povući crte između The Ex i već spomenutih Gang Of Four koji figuriraju kao rodonačelnici socijalističkog post punka. Kada se sve zbroji i oduzme, ja vidim sljedeće: Gang Of Four su bili band s jakom idejom i moćnim glazbenim inovacijama koji je od početka očajnički želio... pa... dobro zaraditi. Mislim, znam za "Entertainment!", ljevičarenje i Gillovu gitaru, no znam i za boravak na major etiketi, izdavanje silnih kompilacija i groteskni lanjski reunion sa najnepotrebnijim albumom godine na kojem su reciklirali i ponovo odsvirali svoje stare pjesme "uz dobru produkciju". The Ex s druge strane ispadaju pravi antipodi svega navedenoga: izabrali su teži put, u posljednjih par godina izdali su nekoliko sjajnih albuma i... da ne duljim: gotovo manifestno su ostali dosljedni sebi i svojim idejama. Ne moram niti reći kome (više) vjerujem. "Singles. Period." nije za svakoga. Zapravo, čak i oni fanovi koji band cijene samo zbog tvrde i surove poliritmične noise punk igre u Albinijevom pakiranju bi mogli imati problema s barem 40 minuta materijala na ovom disku (mogu zamisliti prosvijećene noisere kako se uz pravocrtnost "Stupid Americans" ili poigravanje s electro-body zvukom u "Rara Rap" češu po glavama). Eklektični i tvrdoglavi The Ex su od osnutka bili band sa jasnom vizijom i namjerom da je ostvare. Nekada je zaista bilo drugačije, no The Ex su band koji se u tom vremenu snalazio jednako dobro kao što se snalazi i danas. Poslušajte "Gonna Rob The Spermbank" i "Enough Is Enough", uzmite dosta slobodnog vremena i počnite s nabrajanjem imena bandova koji bi voljeli da su ih potpisali. Ovo je povijesna lekcija sjajnog banda.