Onaj tko je preslušao barem deset albuma The Fall zna da Mark E. Smith nikad ne pruža apsolutnu bezgrešnost. Jednostavno, rock-non-rock glazba The Fall je prije svega oduvijek bila mušičava, razbacana i nabacana. Većina nepreglednog opusa ovog banda kao da je namjerno zapackana sporadičnim mrljama tinte i ulja. Čak i ako pjesme ostavi koliko-toliko nedirnutima, neuništivi i tvrdoglavi Smith će album rastegnuti nekih 15 minuta dalje od granice savršenstva. Naravno, ta eklektičnost i vječna zaigranost upravo su i glavni razlozi zašto su The Fall izvanserijski band i jedinstvena pojava u glazbenom svijetu. U tom je kontekstu «Fall Heads Roll» tipičan i prosječan isječak iz diskografije ovog banda, odnosno jednostavnije rečeno: odličan album. Pjesmu The Fall možete i sada prepoznati iz aviona i na pola takta, i to neovisno o tome da li se Mark i društvo igraju sa teturavim synth ska reggaeom («Ride Away»), nagruvanim valjanjem basa («Blindness»), akustičnim dionicama («The Early Days Of Channel Fuhrer») ili nabijenom ritmikom («Bo Demmick»). Naravno, završni premaz iznad te silne gungule daje Smithov (anti)vokal koji tijekom nešto manje od sat vremena izranja u nekoliko poznatih pojavnih oblika: od polurazgovijetnog i mrzovoljnog cijeđenja riječi do periskopskog podizanja glasa u lažnom discu «Pacifying Joint». Cijeli «Fall Heads Roll» djeluje kao rad mladog i zanesenog banda koji svojim istupom tek kroči pred javnost, a ne kao n-ti album nekoga tko je u više od 25 godina odgojio i inspirirao na tisuće slušatelja i glazbenika. Paradoksalno je to da jedan usukani suri mrgud sa novom garniturom ljudi koje je pozvao pod svoj stijeg ima više energije od većine onih kojima se tako nezainteresirano obraća. Svatko od nas može izrecitirati niz bandova koji bi prodali duše za hvatanje senzibiliteta i dostizanje lucidnosti «Assume» ili «Trust In Me». Sa velikom sigurnošću mogu reći kako neku dimenziju The Fall možete osjetiti u gotovo svakom bandu kojeg slušate i kojem se divite. Ako ste svojevremeno (kao ja prije nekoliko godina) izgubili nit sa osebujnom diskografijom Smitha i pridružene momčadi, vrijeme je za povratak starim vrijednostima. Nema greške.