Kada su The Go-Betweens u pitanju, onda mi ostaje za utjehu činjenica da se bogatstvo ne lijepi za dobre ljude. Jer kako drugačije objasniti činjenicu da band koji ima, evo, deveti album za sobom u ciglih dvadeset pet godina rada i niti jedan od njih ne ide ispod ocjene vrlo dobar, jednostavno provede čitav svoj glazbeni vijek na rubovima svjetskih pop zbivanja? Postavljam to pitanje upravo zbog načina na koji Robert Forster i Grant McLennan na albumu «Oceans Apart» dostojanstveno, zatajno i uvjerljivo slave vlastitu dugovječnost u trenutku kada nas mediji bombardiraju neukusnim tezama o novom «remek-djelu» Stonesa. Forster je nedavno novinaru britanskog Uncuta priznao kako su on i McLennan nakon albuma «Bright Yellow Bright Orange» (2003.) još jednom gotovo digli ruke od svega. Ipak, boravak u Londonu i, napose, dobro prihvaćeni koncert u dvorani Barbican, djelovali su terapeutski i odvratili su ih od tog nauma. Srećom, jer «Oceans Apart» je još jedna sjajna, unikatna, apartna i neponovljiva zbirka pop-bisera kakve samo njih dvojica znaju složiti! Obožavam sve tri ploče koju su stvorili The Go-Betweens «nove generacije», nakon buđenja iz desetljetne hibernacije, početkom novog milenija. Uz American Music Club, oni su moji omiljeni povratnici u trendu beskrajnih povrataka na scenu kojemu smo svjedoci unatrag nekoliko godina. «Oceans Apart» je tako većim dijelom ploča o Londonu, mjestu gdje su pronašli utjehu onda kada je sve još jednom slutilo na raspad (osim toga, sve su pjesme, izuzev «Boundary Rider», i usnimljene u londonskom studiju Good Luck). No u podtekstu nekih pjesama jesu i druge svjetske destinacije koje njih dvojica, autentični svjetski putnici, već desetljećima posjećuju. Grant u jednom intervjuu kaže da je «Statue» nadahnuta Parizom, «Finding You» New Yorkom, «Here Comes A City» Dusseldorfom, dok su «Lavender» i «The Mountains Near Dellray» nježne Forsterove posvete rodnoj Tasmaniji. Tako je g r a d postao mjesto tematskog okupljanja većine novih skladbi, čije tkivo Grant i Robert grade na tako paučinast i istančan način da sve o čemu pjevaju treperi od mnoštva simboličnih mogućnosti. G r a d o kojemu pjevaju pulsirajuće je, živo betonsko prostranstvo, prostor beskonačne vreve i žustrih aktivnosti, ali i usamljenosti, anonimnosti. A na takvom se terenu njih dvojica snalaze kao ribe u vodi - bilo da je riječ o Forsterovim lucidnim, ciničnim i pronicljivim opservacijama (« And Why Do People Who Read Dostoevsky, Always Looks Like Dostoevsky...» pjeva on u uvodnoj «Here Comes A City») ili, pak, McLennanovim sentimentalnim i stidljivim prizorima međuljudskih odnosa («Finding You», «Reason To Cry», «Boundary Rider»). Već poslovično, Forsterove su pjesme te koje prve privlače pozornost (osim spomenute «Here Come A City», to su svakako «Born To A Family» i «Darlinghurst Nights»), no imam dojam da je upravo McLennan iznio album na svojim leđima. «Statue» i, osobito, «This Night's For You» ulaze u red ponajboljih pjesama koje je ikada potpisao. Godina The Stonesa? Figu. Godina The Go-Betweensa!