«I Wondered What It Would Have Been Like If Neil Young Had Stopped By Wire's Rehearsal Space, Sometime In 1977? That Seemed Like A Good Place For Us To Start», riječi su kojima je Chris Eckman nedavno svojemu njemačkom izdavaču nastojao opisati prostor kojim band kroči na novom albumu «Acetylene». Ulovljeni u zamku hiperprodukcije, Chris, Carla i društvo proteklih su godina snimali svašta, s promjenjivim uspjehom, pod raznim firmama i barjacima. Nakon što su se umorili od istraživanja europskog glazbenog nasljeđa (točnije - nakon što su iscrpili ideju baroknog zvuka s nekoliko zadnjih, većinom sterilnih ploča), The Walkabouts su se barem na trenutak vratili kući, u svoj Seattle, gdje su u društvu studijskog čudotvorca Tuckera Martina (radio s Laurom Veirs, Jesse Sykes i Jimom Whiteom) složili ploču kojom mogu, nakon dugo, dugo vremena, biti zaista ponosni. Njezini su najbolji trenuci oni kojima dominira Carlin vokal, pjesme «Devil In The Details», «Have You Ever Seen The Morning» i «Northtsea Train». No i Eckmanove «Kalashnikov», «Whisper», «Fuck Your Fear» te odjavni, devetminutni vatromet rifova «The Last Ones», oslobađaju jezive količine fizičke, duhovne i auditivne snage, dok band gromkim, abrazivnim gitarama izranja iz vlastite tjeskobe. «The Future Is A Muscle You Don't Have» pjeva Carla u veličanstvenoj «Devil In The Details», dok apokaliptični pejzaž suvremene Amerike vrije i urušava se u vlastitu samodostatnost. Ako već neće to učiniti zbog nedavne kataklizme u Meksičkom zaljevu, Bush bi zbog upozoravajućeg, prijetećeg tona albuma «Acetylene» morao konačno ratificirati sporazum iz Kyota. Bučna, mračna, silovita i jedna od najboljih ploča koju su The Walkabouts ikada stvorili! A ja sam ne tako davno digao ruke od njih...