Njeno ime je Sally Murrell. Sigurno je nikada neću upoznati, a zapravo ću i samo ime vjerojatno zaboraviti za neko vrijeme, no David Gedge zna sve o njoj. Apsolutno sve. Sjetite se nekih Gedgeovih tekstova iz perioda The Wedding Present devedestih ili bilo koje pjesme Cinerama. Od promišljanja o sumnjivom neodgovaranju na telefonske pozive, erotskih slika do turobne nostalgije, kroz Gedgeovu liriku uvijek se provlačila fascinacija osobom koja ga obara s nogu. Ipak, složna četrnaestogodišnja veza Sally i Davida okrunjena zajedničkim bandom (Cinerama) je naišla na nepremostive barikade, posljednji singl Cinerama postao je vlasništvo The Wedding Present, a sam Gedge je povratkom svog starog banda iz sebe pokušao ispuhati i istresti već spomenutih četrnaest godina veze. Klieišizirano, no istinito rečeno: «Take Fountain» je ploča katarze, što je s obzirom na cijelu njenu pozadinu i očekivano. Na ovom albumu Gedge prolazi kroz sve faze ranjenog mužjaka, pa tako dobijate što god želite: depresiju, bijes, letargiju, nadu, gnjev, agoniju, humor, žaljenje, samozavaravanje, cinizam, te najčešće sve navedeno zajedno. Kovitlac osjećaja primjeren situaciji. Album tako počinje prijetećom instrumentalnom minijaturom «On Ramp» koja je pretače u nevjerojatnu osmominutnu «Interstate 5». Njeni molovi, reske gitare koje se nazube baš kad treba, stih i fercerajuća emotivnost potcrtana stihovima tipa «Is it sexist to say? I thought only boys were meant to behave that way» idu do samog ruba, odnosno do šeste minute. Tada nakon kratkog smiraja odnekud izviru blagi timpani te nježna morriconeovska dionica koja ne smanjujući intenzitet pjesmu ipak privodi kraju bez kolateralnih žrtava. Trnci na koži nestaju sa sljedećom «Always The Quiet One», a do kraja gudačima ispunjene gitarističke melankolije završne teme primjerenog naziva «Perfect Blue» slušatelj sa Gedgeom prolazi kroz mračne tunele i cvijećem istočkane livade. Poletan i delikatan indie pop, prateći ženski vokali, introspekcija, sjećanje na sretne dane kada je zaljubljen par kupio «uvrnutu pornografiju», frenetičnost, rezignirajuće balade... sve je ovdje i The Wedding Present kao da nikada nisu otišli. Lepršavost i opuštenost Gedge je ostavio u Cinerami pa nešto oštrija produkcija Stevea Fiska sjajno pristaje ovom albumu jer tu nema mjesta nikakvoj ispoliranosti. Trenutno nemam dovoljno vremenskog odmaka od dana pojave ovog albuma pa ne znam da li će u mojoj maloj hijerarhijskoj strukturi «Take Fountain» prešišati «Seamonsters», inače konsenzusom prihvaćenog favorita iz prostrane The Wedding Present diskografije, no to je uostalom i nebitno. «Take Fountain» je sjajan album i još jedan dokaz da hrskave gitare koje su po ustroju stvari primjerenije studentskom sentimentu mogu fino pasati i biti oruđe utjehe kada život lupi po glavi. Energična, ekspresivna, no na neki izvitoperen način i relaksirajuća, ovo je glazba na kakvu je danas teško nabasati. Nije se bez vraga pokojni John Peel kleo u Gedgea i njegovu gitaru. Kapa dolje, a uz nadu da se Gedge neće naljutiti: pozdrav Sally.