U "The Suffering Song", velikom finalu posljednjeg albuma Willard Grant Conspiracy, Robert Fisher nas je sa popriličnom dozom rezignacije upozorio da će patnja jednog dana stići svakoga/svakome. Dapače, da bi nas uvjerio koliko je siguran u to, bio je slobodan svoju tvrdnju ponoviti nekoliko puta kako bi fino i uvjerljivo odzvanjala nakon što se utiša glazba i ugase svjetla. Naš vrli Robert govori istinu, no naravno, patnja je relativan pojam podložan vrlo subjektivnim interpretacijama. Veterani The Wrens iz New Jerseya nisu rođeni u pukotinama sluma nekog indijskog velegrada niti su završili na Caritasovim vrećama riže i brašna u makadamima i minskim poljama okruženom Glibodolu iznad Dabra u Lici, no i njih je život lupio po glavama. Ako mislite da je ovdje umjesno povući paralelu između patnje i patnje (odnosno između bitke za golu egzistenciju i one za pravo izražavanja), onda ćemo reći da su The Wrens pošteno odgulili svoju robiju i dobrano se nagutali vlastitog ponosa. Prije nekih 7-8 godina imali su obećavajući početak karijere i cijeli indie svijet na dlanu, no pred zidom su se našli već nakon prvih koraka. Neprobojne barijere problema s etiketama (hej, da vidim ruke: da li bi danas netko zaista volio imati posla s major-labelom?) i višegodišnje sudske odiseje otjerale su The Wrens u zapećak i potpuni zaborav, odnosno u potleušicu u kojoj bi preživio rijetko koji band. Prkosni The Wrens nisu samo opstali, već su nakon 7 godina samoće, devastiranosti i poniženja, iz vlastitog uvjerenja a ne iz potrebe za osvetom i dokazivanjem izdali album koji će vas naprosto izbaciti iz kolotečine. Zapanjujuće uporni, čisti i ponovo u pozi niskog starta, The Wrens su iz sebe istresli svu gorčinu, mizeriju i razočaranje, te se neokaljane savjesti i podignute glave s lakoćom ugurali na transverzalu slavnih na kojoj su otprije udobno smješteni jedni Galaxie 500, R.E.M., Velveti, Built To Spill i Big Star. Primjerice, uz predivnu "Not So Green" sjetio sam se kako je Dean Wareham prije nekih 15 godina molećivo ali srčano govorio: "I don't want to stay at your party, I don't want to talk to your friends". Uz mnogo harmonija, melankolije, melodija, razumljivog cinizma, upečatljivih gitarističkih pasaža i gorčine, te uz ponešto snenosti i šećera, The Wrens su se iz odbačenosti i obezvrijeđenosti došetali do samog trona. Jedna pjesma na ovom albumu zove se "Every Year You Wasted", i ja bih tome samo predvidljivo dodao: vrijedilo je, pa makar i svake izgubljene godine.