Prije nekoliko tjedana je u političkom tjedniku Globus objavljena fotografija ogoljelih stabala iz dvorišta starog zdravstvenog zavoda Am Steinhof. U njemu je Bernhard boravio u nekoliko navrata i tamo je smještena radnja kratkog romana «Wittgensteinov nećak». Stabla su ogromna, barem tako izgledaju na sjajnoj crno-bijeloj fotografiji i teško je odrediti koja su. Hrastovi nisu, oni se nikada ne razgranaju tako, hrast se voli praviti važan, on se jednostavno samoljubno digne u visine, no mogli bi biti jasenovi. Germani su vjerovali da je to stablo spremno pružiti utočište onima koji su izbjegli nesreću, a u Rječniku simbola čitam da simbolizira vječnost života koju ništa ne može uništiti. A opet, bolnica iz koje nema izlaza, a u njoj dvojica nezaštićenih, doslovno nepokrivenih hipersenzibilnih prijatelja? Takva posprdačka simbolika odgovara osjećajnosti pisca kojega se već godinama časti atributima mrzovolje i nabrundanosti. Austrija koju je autor okarakterizirao kao «zemlju maloumnih», doktori čija tupava potkupljiva bezobzirnost asocira na ove koji nas liječe ovdje, bešćutni studenti teologije i malo je reći malograđanski nemilosrdni mlin koji melje sve a naročito rodbinu, fon su u odnosu na koji se učitava jednostavna i razgranata priča o dvojcu bez kormilara koji se opasno naginje prema onom blagoslovljenom stanju od psihijatrije okarakteriziranom riječju ludilo. Na fotografiji divovskih jasenova za potpuno zagrobni dojam manjka jedino lik čija neprisutnost priči dodaje senzacionalnu pod-dubinu, nedostaje faca koju se ne zaboravlja ako ju se barem jednom vidjelo-nema udarenoga strica izbečenih očiju, kult figure filozofskog (mnogi) i pseudofilozofskog svijeta (još mnogiji), čuvenoga Ludwiga Wittgensteina. Kroz roman se samo, tu i tamo, provuče nešto kao sablasna sjena njegova pomjerena lika, neka jezovita jeka, glas ili trač, taj je zbilja bio... Akordi, konsonanti i disonanti ove priče koja ima povod u stvarnome životu- opisane zgode su makar u klici, a eto za one koji vole da bude tako, jednom zbilja doživljavale svoje ovovremenske transmutacije, u Am Steinhofu Paul je bio smješten u ludnicu a Thomas na plućni odjel-ostvarene su kao portret, i to portret prijatelja sklonoga vizijama i slomovima, portret ostvaren kao vizija, iz prebogate obitelji sa pedigreom trgovaca oružjem, čak dvostrukim oružarskim pedigreom, jer je najslavniji pripadnik obitelji također naoružao generacije razoružavši ih prethodno slavnim krajem Tractatus logicophilosophicusa-ono o čemu ne znamo, o tome nam valja šutjeti. Uvjeren sam da bi odvjetnici obitelji voljeli da je do tog zaključka filozof Ludwig došao puno, puno prije, barem onda kada je naslijedio milijarde koje je odmah poklonio Georgu Traklu-nesretni pjesnik koji je tada bio liječnik negdje u Galiciji na obavijest da je postao treći po bogatstvu u Austro-Ugarskoj se od šoka izbljuvao na brzojav. No «Wittgensteinov nećak» nije senzacionalistička knjiga iako je puna gestualnih i verbalnih senzacija čovjeka po kojemu je naslovljena. A on je inače bio glazbeni erudita koji je svojedobno jednom opaskom u operi sahranjivao premijere, potpune neprilagodljivosti licemjerju svijeta u čijem je hladnom krilu tražio povremena skloništa. S druge strane je jednako tako nepripadajući pisac koji je od njegova upamćena života stvorio sklop senzacija kojima mu je podigao spomenik. Sastavljen od odstupanja od pravila, fizičkih i duševnih nepravilnosti, organskih poremećaja, plemenitih grešaka i ludila. Meandar je otpočeo sa objavljivanjem Bernhardovih djela. Urednik je Zvonko Maković. Osim «Wittgensteinova nećaka» do sada je objavljena zbirka vrlo kratkih tekstova «Imitator glasova». Kao i ovdje i tamo već na početku Bernhard prstom pokazuje prema nekoj udaljenoj veličini-priča priču o čovjeku koji je u mrtvačnicu odnio tijelo Knuta Hamsuna. Čitati. Knjižara Nova: 140 kuna.