Thomas Penson Quincey, poslije poznat kao Thomas de Quincey, rođen je 1785. u Manchesteru kao peto od osmero djece trgovca Thomasa Quinceya i njegove supruge Elizabeth Penson. Kada mu je bilo šest godina, obitelj se preselila u novu prostranu kuću na imanju u okolici Manchestera. Nakon rane očeve smrti (1793.), majka je tijekom nekoliko godina uz prezime pisala prefiks "de", vjerojatno na temelju obiteljske predaje o podrijetlu koje navodno seže u doba normanskih doseljenika iz Francuske u Englesku, pod vodstvom Vilima Osvajača. Djeca su nastavila koristiti oblik "de Quincey" i nakon što je majka odustala od njega. Thomas je u ranim godinama bolovao od groznica, čemu je poslije pripisivao svoju krhku građu i gotovo patuljast rast (svega "četiri stope i jedanaest inča", to jest metar i pol). Više od smrti oca, koji je puno izbivao na trgovačkim putovanjima, potresla ga je smrt, od "hidrocefala", dvije godine starije sestre Elizabeth s kojom je bio osobito blizak. U svojim je uspomenama De Quincey poslije pisao da od te smrti, koja se zbila kada mu je bilo sedam godina, potječe njegova "uobičajena ozbiljnost", trajna sklonost "temama smrti i groba" te "uvid, prerano stečen i predubok, u neke strašne stvarnosti".[1]
Elizabeth de Quincey preselila se s djecom u Bath 1796. godine, gdje je Thomasa upisala u izvrsnu Školu kralja Edwarda. On je tu začudnom brzinom ovladao latinskim i grčkim, pišući s lakoćom na tim jezicima i zasjenivši u tome učenike starijih razreda. No, majka se nakon tri godine pobojala da tako nagao napredak u znanju ugrožava dječakovo zdravlje, a da s druge strane škola zapostavlja njegov moralni i vjerski odgoj. Stoga ga je u jesen 1799. prebacila u manju i neambicioznu školu u Winkfieldu (danas Wingfield), kojoj je donio neočekivanu slavu kada je na natječaju jednog londonskog časopisa osvojio treću nagradu svojim prijevodom Horacijeve Ode I, 22. Ljeto 1800. De Quincey je proveo u Irskoj kao gost Johna Brownea, lorda od Altamonta, s čijim se sinom upoznao prethodne godine, iskusivši tako nakratko život u aritokratskoj sredini. Potom je nastavio školovanje na gimnaziji u Manchesteru, koje se, međutim, za nepune dvije godine pretvorilo u tešku muku od dosade, usamljenosti i mladenačke melankolije. U ljeto 1802. iznenada je donio odluku da pobjegne iz tog „zatočeništva”, opisavši taj čin poslije, u Ispovijestima engleskog uživatelja opijuma, kao nešto što nije bilo stvar osobnog izbora, nego pokoravanje „nekoj mračnoj orakularnoj naredbi koja je došla izvan mene sama”.
Glavni mu je plan bio da se uputi među jezera i bregove Westmorlanda, na krajnjem sjeverozapadu Engleske, gdje je od 1799. živio pjesnik William Wordsworth (1770. – 1850.), kojeg je De Quincey obožavao otkako su mu u ruke došle njegove i Coleridgeove Lirske balade. Prethodno je ipak pokušao potajice posjetiti kuću u Chesteru, kamo se u međuvremenu preselila njegova majka s dijelom obitelji, kako bi o svojim planovima izvijestio sestru Mary. No, ondje se neočekivano zatekao i njegov ujak pukovnik Thomas Penson, časnik u službi Istočnoindijske kompanije, pa je De Quinceyev bijeg iz škole preuranjeno izašao na vidjelo. Razvila se obiteljska rasprava, u kojoj je „bengalski ujak” pokazao za njegov naum više razumijevanja nego stroga majka. Pristao je plaćati mu skromnu potporu od jedne gvineje tjedno za vrijeme u kojem će nećak pješačiti po velškom gorju u skladu s planom koji je iznio. Ujak bi bio voljan dati i izdašniju potporu, ali se majka tome protivila, ne želeći da Thomasova mlađa braća zaključe kako se pobuna protiv ustaljenog reda nagrađuje pa krenu njegovim stopama. To se strahovanje pokazalo opravdanim, a mjera opreza uzaludna, jer je njegov mlađi brat Richard, nadimkom Pink, također napustio školu nakon što ga je učitelj izbatinao, pobjegao od obitelji na brod, dospio na južna mora, pao u ruke gusarima i postao silom prilika jedan od njih, umaknuo im i postao niži časnik britanske mornarice, isticao se hrabrošću te bio zarobljen od Danaca poslije bitke kod Kopenhagena 1807., a o svemu tome obitelj je doznavala sa zakašnjenjem i u mrvicama. U usporedbi s takvim nestankom iz vidokruga obitelji i pogibeljnim pustolovinama, Thomasov bijeg iz škole i obiteljsko-skrbničkog kruga bio je gotovo bezazlen hir.
Nakon nekoliko razmjerno ugodnih mjeseci lutanja po Walesu, u strahu da će naposljetku biti vraćen u školu u Manchesteru De Quincey je odlučio produbiti svoj bijeg od obitelji za još jedan korak. Prešao je u London i prestao se javljati obitelji i skrbnicima koje je otac odredio oporukom, što je za posljedicu imalo gubitak dogovorene novčane potpore. Pokušao je kod londonskih židovskih novčara ishoditi kredit na temelju svojeg budućeg nasljedstva, ali je to u danim okolnostima propalo, tako da je zimu 1802-3. proveo u Londonu kao beskućnik, u bijedi i gladovanju. To je iskustvo De Quincey poslije podrobno opisao u Ispovijestima, ali u dnevniku koji je vodio neposredno poslije završetka bijega nema ni riječi o londonskim mjesecima, kao da je tu tegobnu epizodu isprva radije izbacio iz sjećanja. Razdoblje pobune završilo je najkasnije u ožujku 1803. nekom vrstom kompromisa čije su pojedinosti nepoznate. Nakon pomirbenog posjeta obitelji u Chesteru, De Quincey je nekoliko mjeseci proboravio kao podstanar u Evertonu, gradiću pokraj puno većeg Liverpoola, gdje je i prethodne dvije godine provodio ljetne praznike. Tu se posvetio čitanju i književnim planovima i nacrtima te poslao prvo pismo Wordsworthu, na koje je pjesnik odgovorio pa je tako započela za De Quinceya iznimno važna osobna veza.
Potkraj 1803. De Quincey se upisao na studij na Oksfordskom sveučilištu, na relativno neuglednom Worcester Collegeu, ali je i ondje spadao među studente s najnižim „primanjima”, koja je k tome radije trošio na knjige nego na odjeću, tako da je nerijetko privlačio pozornost svojim zapuštenim odjevnim stilom. I tu je bio usamljenik, sloveći za čudaka koji se kloni društva kolega. U studiju je, što nije bila rijetkost, bio uglavnom prepušten sam sebi. Učio je njemački kako bi mogao čitati njemačke filozofe, naročito Kanta, tog „dubokog otrežnjivača” ili „raspršitelja iluzija” (disenchanter), čiji radikalni nauk ipak nije kod De Quinceya poljuljao duboko usađenu anglikansku kršćansku vjeru. Osim toga čitao je mnogo starogrčku i rimsku književnost, a s vremenom sve više i englesku, naročito pjesnike zaključno s trojicom „jezerskih bardova”, koji su mu postali glavnom književnom fascinacijom. Za vrijeme studija često je izbivao iz Oxforda i mnogo pješačio, pohodeći gradove i krajeve od Londona i Bristola do Westmorlanda. Jedne kišne nedjelje u Londonu, u jesen 1804, mučen upornom glavoboljom, poslušao je savjet nekog znanca da se otarasi boli pomoću opijuma. Bezličnog trgovca ljekovitim pripravcima kod kojeg je kupio alkoholnu tinkturu opijuma, laudanum, poslije je u sjećanju zamišljao kao „blaženu viziju besmrtna ljekarnika poslanog na zemlji s posebnom misijom za mene”. Opijum ga nije samo oslobodio bolova, nego mu otvorio vrata raja na zemlji; u njemu je otkrio „panaceju za sve ljudske nevolje” i „tajnu sreće o kojoj su filozofi raspravljali toliko vjekova”. Otad mu je uzimanje opijuma postalo redoviti sastojak života, navika kojoj ispočetka nije često pribjegavao, otprilike „samo jednom u tri tjedna”. Popivši napitak, odlazio bi u londonsku Operu kako bi jako izoštrenim osjetilima uživao u umjetnosti pjevača, ili bi u opijumskom transu besciljno lutao ulicama kao po labirintu, ali se ipak po njegovu sudu za najpotpunije uživanje opijuma i „najdubljih sanjarija” koje on nudi trebalo samo povući u osamu i tišinu. Iako je opijum obično uzimao u tekućem obliku, u svojem najpoznatijem djelu De Quincey radije koristi riječ opium-eater. To bi moglo imati veze s njegovim spominjanjem Turaka i njihova „opijumskog raja”, u koji se navodno ulazilo tako što se „jelo gorke kolače od čvrstog opijuma”,[2] ali će kod izvrsnog klasičara De Quinceya ipak više biti kovanica po uzoru na tada već postojeću englesku riječ lotus-eater, za Homerove Lotofage koji se u svojoj dalekoj zemlji hrane slatkim cvijetom lotosa što im daruje zaborav svih ovozemnih briga.
U svojoj se opiofagiji u prvom razdoblju De Quincey ipak uglavnom umio disciplinirati pa je i svoj oksfordski studij doveo na korak do sama kraja. U svibnju 1808. ostavio je dobar dojam u prvom (latinskom) dijelu završnog ispita. No, na drugom (grčkom) dijelu nije se pojavio. Dan prije toga De Quincey je iznenada napustio Oxford da se u njega više ne vrati, ostavši tako bez sveučilišne diplome. Priređivač izdanja De Quinceyevih Ispovijesti iz 1885., polihistor Richard Garnett, sročio je takav rasplet De Quinceyeva studiranja u ovu rečenicu: „Kada je došlo vrijeme, bio je non inventus.”[3] Latinska fraza non (est) inventus ('nije pronađen', 'nije ga se našlo') može nam tu zapeti za oko. Ona se pojavljuje kao refren u De Quinceyevoj „Drugoj raspravi o ubojstvu kao jednoj od lijepih umjetnosti”. Garnett se možda našalio rabeći taj De Quinceyevu čitatelju poznati „refren” u vezi s prijelomnim trenutkom u životu samog De Quinceya. A ako je non inventus bila uobičajena oksfordska formula za jedan od mogućih ishoda ispita, naime ispitanikovo nepojavljivanje na ispitu, onda se može pomisliti i nešto drugo: da je tu latinsku presudu što mu je bila izrečena na kraju studija De Quincey poslije mnogo godina pretvorio u svoju književnu dosjetku.
Za vrijeme studija De Quincey je upoznao deset godina starijeg pisca Charlesa Lamba (1775. – 1834.), koji ga je zanimao ponajprije kao prijatelj Samuela Taylora Coleridgea (1772. – 1834.). Od Coleridgea je bio oduševljeno pročitao Pjesmu o starom mornaru i potom sve do čega je mogao doći. Tražeći priliku da ga osobno upozna, pronašao ga je 1807. u Bridgewateru u grofoviji Somerset i odmah s njim stupio u prisan razgovor. Prema De Quinceyevu svjedočenju, koje nije sasvim pouzdano, Coleridge je tada, čuvši da njegov novi znanac povremeno poseže za opijumom, jako ozbiljno upozorio De Quinceya da se čuva da mu to ne postane navika kao što je postala njemu, „urezavši mi u duh dojam da se ne nada da će se više ikada osloboditi toga sužanjstva”. Kada je pak iz druge ruke doznao da Coleridge živi u oskudici, De Quincey mu je od svojeg nedavno primljenog nasljedstva darovao 300 funti ‒ preko posrednika, što je Coleridge prihvatio kao pozajmicu koju će nepoznatom dobročinitelju vratiti čim uzmogne. Četrnaest godina poslije, De Quincey je zapao u tako teške dugove da je Coleridgea morao zamoliti da mu vrati nekadašnji dar; ali Coleridge je isto tako bio prisiljen ispričati se što to nije kadar učiniti.
Potkraj 1807. De Quincey je napokon susreo i Wordswortha, „čovjeka kojeg sam od svih ljudi od Potopa svijeta najviše žudio vidjeti svojim očima”. Kako je Coleridge bio zauzet predavanjima u Londonu, De Quincey se ponudio da otprati njegovu suprugu i troje djece na zimovanje u Keswick, nedaleko od Grasmerea u kojem je živio Wordsworth s obitelji. De Quincey je prethodnih godina u dva navrata dolazio nadomak Wordsworthove tadašnje kuće, nekadašnje krčme sagrađene u 17. stoljeću, danas poznate pod mlađim imenom Dove Cottage, ali bi mu uvijek ponestalo hrabrosti da se javi stanarima. Zahvaljujući Coleridgeima, bio je napokon srdačno primljen u krugu koji su činili Wordsworth, njegova supruga Mary, njihova djeca i naročito Wordsworthova sestra Dorothy. Nekoliko godina trajao je De Quinceyev blizak i gotovo prijateljski odnos s njima. Wordsworth mu je 1809. povjerio brigu oko izdavanja njegova opširnog političkog pamfleta Sporazum u Sintri, u kojem se veliki romantičar pridružio kritikama englesko-francuskog sporazuma koji je omogućio poraženoj napoleonskoj vojsci da se mirno povuče iz Portugala. Pošto su se Wordsworthi preselili u nedaleku novu i veću kuću zvanu Allan Bank, De Quincey je od njih unajmio Dove Cottage i pretvorio je u svoj dom od 1809. U nj je prenio glavninu svoje već goleme zbirke knjiga koje je neumorno nabavljao doklegod je za to bilo novca. „De Quincey je vjerojatno poznavao londonske knjižare ‒ novih i rabljenih knjiga ‒ bolje od bilo kojeg drugog čovjeka svojeg vremena.”[4] Njegovi su interesi bili neobično široki i strast za znanjem nezasitna. Zarana mu je bilo jasno, kao što je zabilježio u „Pismima mladiću čije je obrazovanje zanemareno” (Letters to a young man whose education has been neglected, 1823.), da su takva širina i nezasitnost posve neprimjereni kratku trajanju ljudskog života. S druge strane, dakako, bez te znatiželje i neumjerenosti ne bi bilo ni goleme sadržajne raznovrsnosti i intelektualnog bogatstva djela koje će za života stvoriti.
Prema vlastitu svjedočenju, De Quincey je 1813. postao u pravom smislu ovisnik o opijumu; od tada ga je uzimao svakodnevno, ne više iz zadovoljstva ili radi ublažavanja neke određene boljetice, nego kako bi si život učinio podnošljivim. Iste godine počeo se viđati s jedanaest godina mlađom Margaret Simpson, kćeri seljaka-posjednika s kućom u okolici Grasmerea. Iz te se veze potkraj 1816. rodio sin, prvo od osmero djece koje će Margaret u braku s De Quinceyem roditi do svoje smrti 1837. Brak je zapravo bio sklopljen početkom 1817., nekoliko mjeseci poslije rođenja prvog sina, koji je u maticama upisan kao Margaretino nezakonito dijete. Unatoč takvu sablažnjivu početku i staleškoj razlici među supružnicima, to nije bio brak unaprijed osuđen na propast. De Quinceyu i njegovoj supruzi nije smetala ni još veća međusobna razlika u pogledu intelektualnih sposobnosti i sklonosti kao i naobrazbe. Ono što taj brak jest učinilo nesretnim i tegobnim bila je ekonomija: nije bilo nasljedstva koje bi osiguralo egzistenciju sve brojnijoj obitelji, a De Quinceyevi talenti i poslovi nisu bili od vrste koja donosi dovoljno novca da se to nadomjesti, pogotovo kad se u računicu uključe i njegov životni stil i nedovoljno razborito trošenje sredstava kojima je raspolagao.
De Quinceyev nekonvencionalan brak bio je jedan od momenata koji su oslabjeli njegove veze s Wordsworthom i njegovim ukućanima. U temelju razilaženja ipak je bila razlika u temperamentima i tipovima intelekta koja je postupno izbila na površinu. Politika nije bila prepreka zajedništvu, jer su obojica bili zagriženi „torijevci”, što se pokazalo na djelu 1818. kada je „whigovac” Henry Brougham neočekivano u Westmorlandu istaknuo kandidaturu za zastupničko mjesto u Parlamentu pa je De Quincey napisao oštar pamflet protiv njega i objavio ga uz Wordsworthovu pomoć. To mu je pomoglo da dobije svoje prvo zaposlenje ‒ mjesto urednika novopokrenutih pokrajinskih stranačkih novina The Westmorland Gazette. De Quincey se ozbiljno trudio u toj ulozi, pišući mnoštvo članaka o najrazličitijim temama, uz ostalo o njemačkoj filozofiji i o političkoj ekonomiji, kao i o suđenjima za ubojstva u raznim grofovijama, što su bile vijesti koje su nerazmjerno punile stranice novina pod njegovim ravnanjem, često nauštrb lokalnih i londonskih političkih novosti. Wordsworth je surađivao šaljući pjesme. Urednikove tematske sklonosti očito su odudarale od uobičajenog sadržaja provincijskih novina te vrste, a teškoće u radu stvaralo je i to što De Quincey nije živio u Kendalu, gdje se nalazila tiskara. Nakon šesnaest mjeseci uredničkog rada, De Quincey je potkraj 1819. morao odstupiti. „Njegovo urednikovanje teško se može nazvati uspješnim”, kao što je ispravno ocijenio biograf Horace A. Eaton,[5] ali je unatoč tome to razdoblje u De Quinceyevu životu zacrtalo njegov daljnji put: kruh će zarađivati pišući za novine i „magazine”.
Sljedeće izdanje periodičke vrste uz koje se De Quincey vezao bio je Blackwood's Edinburgh Magazine, poznat pod kratkim imenom Maga. S njime ga je povezao Škot John Wilson (1785. – 1854.), kojeg je De Quincey upoznao u Wordsworthovu krugu i koji mu je trajno postao najbliskiji prijatelj. Iz imućne obitelji i pravnik s oksfordskom diplomom, Wilson je u jezerskom kraju Westmorlanda posjedovao imanje Ellery s velikom kućom, ali ga je gubitak većeg dijela kapitala u mutnim obiteljskim spekulacijama nagnao da postane profesionalni književnik i profesor moralne filozofije u Edinburghu. Zahvaljujući Wilsonu, De Quincey je 1815. proveo nekoliko tjedana u toj „Ateni Sjevera”, upoznavši tamošnju književnu sredinu, što mu je olakšalo uvrštavanje među suradnike Blackwood's Magazinea. Taj je književni i politički mjesečnik 1817. utemeljio i do smrti vodio William Blackwood (1776. – 1834.), kao „torijevsku” protutežu „whigovskoj” Edinburgh Review. U književnosti je svaki od tih časopisa favorizirao svoju verziju romantizma. Suradnici Blackwood's Magazinea uglavnom su slavili Wordswortha i „jezersku školu”, a umanjivali važnost „druge generacije” romantičkih pjesnika, genije kratkih i buntovnih života Byrona, Shelleya i Keatsa. No, De Quincey je umio odvojiti svoje političko ili filozofsko neslaganje od ocjene književne vrijednosti, kao što pokazuje kritički osvrt na Shelleyev spjev Pobuna islama, objavljen početkom 1819. u Blackwood's Magazineu, kojega se glavni dio pouzdano pripisuje De Quinceyu iako nije bio tiskan pod njegovim imenom.[6] Da mu se Shelleyevo umijeće u toj pjesmi usjeklo u pamćenje pokazuje i to što je desetak stihova iz nje citirao puno poslije u sklopu eseja „Postskript” (1854.), posljednjeg u nizu tekstova koji se bave „ubojstvom kao jednom od lijepih umjetnosti”.
Prvo razdoblje De Quinceyeve suradnje s Blackwood's Magazineom trajalo je kratko. Od priloga koje je obećao uredništvu De Quincey je dospio predati samo prijevod Schillerove pripovijetke „Igra sudbine”, objavljen na početku 1821., a onda je slijedio naprasni razlaz s Blackwoodom. Sredinom te godine De Quincey je, pritisnut besparicom, prešao u London, s bilješkama za Ispovijesti engleskog uživatelja opijuma (Confessions of an English opium-eater), koje je ondje uobličio i u jesen 1821. objavio u dva dijela u The London Magazineu. Taj je književni časopis izlazio još u 18. stoljeću i nakon dužeg prekida bio oživljen 1820. upravo kao londonska, uglađenija protuteža „drugorazrednom” i svadljivom Blackwood's Magazineu. De Quinceyevo neobično autobiografsko djelo izazvalo je golemu pozornost i javnu kontroverziju pa ga je nakladnik časopisa sljedeće godine objavio kao samostalnu knjigu i potom u kratkom roku u još dva izdanja (svako u po tisuću primjeraka). Ta su izdanja izašla bez autorova imena, ali bez previše tajnovitosti, tako da se u književnim krugovima znalo tko je posrijedi. Unatoč tome, novinski komentatori i kolege književnici autora su radije nazivali „imenom” Opium-Eater koje si je sam dodijelio u naslovu knjige. I sam je De Quincey svoje radove ubuduće godinama potpisivao imenom „The English Opium-Eater”, koristeći svoje najslavnije djelo kao trajnu reklamu.
Uspjeh Ispovijesti poboljšao je De Quinceyevu financijsku situaciju, naročito tako što je pisac na temelju novostečenog ugleda mogao dobiti predujam za obećane priloge, ali ukupni su prihodi i dalje bili nedovoljni za sve potrebe. De Quincey je 1820. svoju obitelj preselio u kuću Fox Ghyll nedaleko od Dove Cottagea, koji je dotad postao pretrpan knjigama i papirima, i koji je potom zadržao u najmu kao spremište za njih (sve do 1835., kada ga je zbog nedostatka novca morao napustiti). Sara Hutchinson, sestra Wordsworthove supruge, primijetila je duhovito s tim u vezi, u jednom od svojih pisama, da su „knjige gospodina de Quinceya doslovno izbacile svoga gospodara i cijelu njegovu obitelj iz kuće“, predviđajući usto da će De Quinceyjevi u Fox Ghyllu koji su sada unajmili „ostati duže vrijeme, osim ako ih ne omete potres ili drugo gomilanje knjigâ“.[7] Osim najamnina za te kuće, De Quincey je imao troškova i oko svojih boravaka u Londonu, seleći se kadšto a da nije podmirio sve račune i nalazeći novi smještaj inkognito, kako ga ne bi pronašli bivši stanodavci.
U nekoliko godina suradnje s The London Magazineom De Quincey je objavio dvadesetak raznih priloga nejednakih ambicija i kvalitete, koji su dijelom bili prijevodi ili adaptacije iz njemačke književnosti, iz koje je naročito preporučio humoristične pripovijesti Jeana Paula (Johann Paul Richter). Usto je objavio esej o J. G. Herderu i kritiku Carlyleova prijevoda Goetheova Naukovanja Wilhelma Meistera, u kojoj nije štedio ni izvornog autora ni prevoditelja. Poseban slučaj bio je prikaz njemačke knjige pod naslovom Walladmor koja mu je došla u ruke preko njegova londonskog stanodavca, Nijemca koji je bio knjižar i koji je na tu knjigu naišao na sajmu knjiga u Leipzigu. Knjiga se predstavljala kao „slobodan prijevod” najnovijeg romana Waltera Scotta, ali je zapravo bila patvorina iz pera njemačkog skribomana Willibalda Alexisa. Slučaj vrlo po De Quinceyevu ukusu, koji je djelo napola ismijao, napola pohvalio, što je imalo za posljedicu zanimanje književne javnosti i narudžbu cjelovitog prijevoda. Kada se prihvatio posla prevođenja, De Quincey je shvatio koliko je njemački pseudo-Scott loš i nesklapan roman, pa ga je skratio i uvelike preradio. Novo djelo je objavljeno početkom 1825. u dva sveska, u nakladi dvojice vlasnika i urednika The London Magazinea, pod podužim naslovom: Walladmor ‒ „slobodno prevedeno na njemački s engleskog sir Waltera Scotta”, i sada slobodno prevedeno s njemačkog na engleski.
Ostali časopisni spisi koje je De Quincey objavio u tom londonskom razdoblju uključuju dijalog i esej o ekonomskoj teoriji Davida Ricarda, raspravu o podrijetlu rozenkrojcera i masona, već spomenuta “Pisma mladiću čije je obrazovanje zanemareno” te pregršt različitih tekstova okupljenih pod naslovom “Zapisi iz džepnog notesa pokojnog uživatelja opijuma” (Notes from the pocket book of a late opium-eater, 1823.), među kojima se nalazi i kratki esej “O kucanju na vrata u Macbethu”. Međutim, The London Magazine je postupno gubio bitku sa svojim takmacem iz Edinburgha i na početku 1825. vlasnici i urednici, John Taylor i James Hessey, prodali su ga novom vlasniku s kojim De Quincey nije ni pokušao nastaviti suradnju. U proljeće iste godine i kuća Fox Ghyll dobila je novog vlasnika, što je prisililo De Quinceyevu obitelj da se iseli i prijeđe u roditeljsku kuću njegove supruge (gdje će potom ostati do 1833., kada je i ta kuća morala biti prodana zbog nagomilanih dugova). U ljeto 1825. De Quincey je napustio London da se u nj više ne vrati. Uskoro je, uz posredovanje prijatelja Wilsona, obnovio veze s Blackwoodom i njegovim časopisom. To je za De Quinceya svakako bilo praktičnije, jer je Edinburgh bio bliži njegovoj obitelji i kućama u Westmorlandu i troškovi čestih boravaka u njemu niži. Wilson je, k tome, već neko vrijeme pripremao teren za De Quinceyev povratak u Blackwood's Magazine. U mjesečniku je od 1822. (do 1835.) izlazio serijal imaginarnih razgovora pod naslovom Noctes Ambrosianae (‘Ambrozovske noći’). Naslov je izveden od imena edinburške krčme „Ambrose’s Tavern”, poprišta spomenutih razgovora, koji su u neku ruku parodije platonskih dijaloga. Pojedine epizode serijala pisali su različiti redoviti suradnici časopisa, a najčešće Wilson. Oni su također i glavni sudionici fiktivnih razgovora, u kojima se pojavljuju pod izmišljenim imenima koja su inače koristili i kao autorske pseudonime. Wilson se tako krije pod imenom “Christopher North”. U epizodi Noctes od listopada 1823. on je kao novog sugovornika uveo pisca imenom “Opium-Eater”, koji komentira pogubni odjek svoje knjige Ispovijesti i zajedljivo se izražava o Coleridgeu i Shelleyu.
Višegodišnju i uglavnom kontinuiranu suradnju s Blackwood's Magazineom De Quincey je započeo potkraj 1826. otvarajući kratki serijal pod naslovom „Galerija njemačkih proznih pisaca”, člankom posvećenim Lessingu. U sljedećih četvrt stoljeća u tom je časopisu objavio mnogo eseja i pripovjednih sastavaka (iako još uvijek manje od onoga što je uredništvu najavljivao i obećavao). Među njima su bolje poznati „Posljednji dani Immanuela Kanta” (1827.), biografski esej koji sav svoj faktografski sadržaj crpi iz knjige o Kantu njemačkog teologa E. A. Wasianskog, kritički prikaz Kantova lika i filozofije naslovljen „Kant u svojim ogledima mješovita sadržaja” (1830.), pripovijesti „Brodolom kućanstva” (The household wreck, 1830.) i „Osvetnik” (The avenger, 1830.) te ciklus autobiografskih eseja „Suspiria de profundis” (lat. 'Uzdisaji iz dubina', 1845.). Posljednji De Quinceyev prilog u Blackwood's Magazineu bio je trodijelni esej „Engleska poštanska kočija” (The English mail-coach, 1849.), koji se danas također drži jednim od vrhunaca njegova opusa. Osim prilogâ u časopisu, De Quincey je kod Blackwooda 1832. objavio i „gotski” roman Klosterheim, ili Krinka (Klosterheim, or the Masque), naizgled konvencionalan povijesni roman nasilne i jezovite fabule, ali s ponešto elemenata koji odaju nesvakidašnjeg autora. Kod Blackwoodovih nasljednika objavio je 1844. i „stručnu” knjigu pod naslovom Logika političke ekonomije, koja je zapravo fragment najavljenog i neostvarenog sveobuhvatnog djela o toj disciplini, a usto dobrim dijelom i esej književnih odlika.
Osim u Blackwoodovu časopisu, De Quincey je objavljivao i u drugim edinburškim glasilima, naročito u Tait's Edinburgh Magazineu, koji je 1832. pokrenuo imućni „whigovac” i „neovisni radikal” William Tait. Taj magazin nije bio samo tržišni takmac Blackwoodovu, nego i sustavan promicatelj suprotnih političkih pogleda. De Quincey je u njemu pisao o politici pomirljivije, iznoseći liberalnije stavove nego kod Blackwooda: društvene reforme, napredak demokracije, pa čak i Francuska revolucija imaju stanovitih dobrih strana, a „jakobinac” nije samo izvor svih društvenih zala i teška pogrda. U članku pod naslovom „Pogledi jednog torijevca na torijevstvo, vigovstvo i radikalizam“ (A Tory’s account of Toryism, Whiggism, and Radicalism, 1835-36.), De Quincey izlaže filozofiju korisne ravnoteže dviju temeljnih stranačkih sila u britanskom političkom sustavu; jedino za nepromišljeni „radikalizam” ne vidi mjesta ni opravdanja. Iako u konkretnim pitanjima nije odustajao od svojih konzervativnih stavova, De Quincey je očito za dobar korak izašao ususret uredničkom programu Taitovog časopisa ‒ kako radi honorara koji su tu bili nešto bolji nego kod Blackwooda, tako i jer je na stranačke borbe i nadmetanja gledao bez nekadašnje žestine. De Quincey je u Tait's Magazineu objavio i mnogo drugih, vrlo raznovrsnih priloga: književne i biografske eseje o Coleridgeu, Wordsworthu i Lambu, povijesne eseje o Ivani Arškoj i „pomorsko-vojnoj redovnici” Catalini de Erauso, kritiku knjige o kršćanskoj doktrini obraćenika s anglikanizma na katolicizam Johna Henryja Newmana, književno-astronomski esej o otkriću, pomoću golemog teleskopa u Irskoj, da su svemirske maglice zapravo galaksije sastavljene od zvijezda, i tako dalje. Povrh svega toga, De Quinceyev glavni prilog Taitovu časopisu bio je niz uspomena, komentara i digresija koje je objavio između 1834. i 1841. u dvadeset i pet nastavaka pod zajedničkim naslovom „Crtice o životu i navadama, iz autobiografije engleskog uživatelja opijuma” (Sketches of life and manners, from the autobiography of an English opium-eater).
Slava De Quinceyevih Ispovijesti dosegnula je i Ameriku, gdje je 30-ih godina 19. st. Edgar Allan Poe hvalio njegovu imaginaciju i oštroumlje i iskazivao mu poštovanje posuđujući ponešto od njega. De Quincey je 1850. bio iznenađen kada mu je izdavačka kuća „Ticknor, Reed, and Fields” iz Bostona predložila izdavanje sabranih djela u Americi; smatrao je to posve neizvedivim zadatkom. Ali Amerikanci su prionuli poslu i do 1859. izdali 23 sveska u kojima je skupljen najveći dio De Quinceyeva opusa. Bostonsko izdanje Thomas de Quincey's writings, koje se izvrsno prodavalo i brzo dotiskivalo, potaknulo je i olakšalo sličan pothvat na britanskom tlu. Edinburški izdavač James Hogg, u čijem je tjedniku pod naslovom The instructor De Quincey također surađivao, započeo je 1853. izdavati opsežan izbor iz De Quinceyeva opusa pod naslovom Izabrana djela ozbiljna i vesela iz objavljenih i neobjavljenih spisa (Selections grave and gay, from writings published and unpublished). Sam je De Quincey uređivao sveske te kolekcije i pritom je tekstove u manjoj ili većoj mjeri prerađivao i dotjerivao. Kao peti svezak objavljene su 1856. Ispovijesti engleskog uživatelja opijuma, u novoj, temeljito prerađenoj i gotovo trostruko opsežnijoj verziji. Uz razna proširenja i dodatke, s motivima uglavnom poznatim iz drugih De Quinceyevih radova, nove Ispovijesti pretvorile su se u gotovo jednoznačnu apologiju opijuma. De Quincey tu izostavlja prikaze pogubnih učinaka opijuma i slavi ga kao blagoslov koji donosi „oslobođenje od taedium vitae”, a u njegovu konkretnom slučaju također i spas od rane smrti od tuberkuloze. Unatoč De Quinceyevim vlastitim sumnjama je li veliki trud koji je uložio u popravljanje prvotnog djela zaista urodio boljom verzijom, nove proširene Ispovijesti zasjenile su one iz 1821. i izdavači su potom desetljećima uglavnom poštivali autorovu volju u pogledu konačnog oblika knjige.[8] Naposljetku se ipak nije mogla izbjeći konstatacija poput one koju je 1936. iznio Edward Sackville West: „Kada se svi ti dodaci promotre zajedno, mislim da je nemoguće izbjeći zaključak da je De Quincey, napravivši ih, pokvario knjigu.”[9] Nepogrešivi „sud vremena” ogleda se u današnjem običaju da se pod naslovom Ispovijesti engleskog uživatelja opijuma podastire verzija iz 1821., a u dodatku nakon nje „najbolji odlomci iz duljeg, ali inferiornog izdanja iz 1856.”[10]
Kao što se nije mogao odvojiti od svojeg opijumskog iskustva kao neiscrpive književne i „filozofske” teme, De Quincey se uporno, kroz više desetljeća, vraćao temi stvarnih ubojstava, kao osobite vrste dramatičnog društvenog događaja. Neobično su ga zanimale vijesti o zločinima i sudski procesi zbog teških i zamršenih slučajeva ubojstava i razbojništava. U tom sklopu osobito su ga zaokupila ubojstva što su se dogodila u prosincu 1811. u londonskom East Endu i za koja je bio okrivljen dvadesetsedmogodišnji pomorac John Williams, koji se objesio u zatvorskoj ćeliji prije nego što je izveden pred sud. Ubojstva su bila počinjena u razmaku od dvanaest dana, noću, u dva međusobno nepovezana kućanstva (Marr i Williamson), čiji su članovi ‒ ukupno sedam osoba ‒ usmrćeni hladnim oružjem na vrlo nasilan način. U istrazi se nije moglo utvrditi nikakav motiv za takve zločine.
De Quincey je u za života objavljenim radovima londonska ubojstva pripisana Williamsu prvi put spomenuo u kratkom književnokritičkom, ili književnoteorijskom, eseju pod naslovom „O kucanju na vrata u Macbethu” (On the knocking at the gate in Macbeth), koji je, kao što je već rečeno, objavljen 1823. u The London Magazineu, kao treći dio serijala “Zapisi iz džepnog notesa pokojnog uživatelja opijuma”. Tu se, zapravo, samo jedan detalj iz rekonstrukcije ubojstva obitelji Marr neočekivano dovodi u analošku vezu s jednim naoko nevažnim detaljem u Shakespeareovu Macbethu. Taj mali esej stoga pretpostavlja poznavanje, barem u glavnim crtama, cijele povijesti londonskih ubojstava iz 1811., pa ga je utoliko opravdano premjestiti na kraj trilogije od koje je sastavljena ova knjiga. Kronološki sljedeći esej, „O ubojstvu kao jednoj od lijepih umjetnosti” (On murder considered as one of the fine arts), objavljen je u veljači 1827. u Blackwood’s Magazineu. Taj se sastavak predstavlja kao predavanje što je održano u izmišljenom londonskom društvu i čiji je tekst autor priloga („X. Y. Z.”) samo proslijedio uredništvu, tobože zato da napakosti društvu koje više voli raditi u tajnosti. Osnovna je misao „predavanja” obrana prava da se ubojstva promatraju kao estetski predmeti, uz podrazumijevanje moralne osude koja se kao takva stavlja na stranu. Nakon što je iznio argumente u prilog toj tezi, „predavač” konzumira to pravo. Novi prilog takvoj estetici ubojstva, „Druga rasprava o ubojstvu kao jednoj od lijepih umjetnosti” (Second paper on murder considered as one of the fine arts), objavljen je u Blackwood’s Magazineu u studenom 1839. Kontekst tu opet tvori izmišljeni „klub” i gozba koju članovi upriličuju kako bi, nazdravljajući, raspravljali o ubojstvima. Uz stara londonska ubojstva kao provodnu nit ili nedostižni etalon, istaknuto mjesto u raspravi dobivaju i noviji zločini (iz 1828.) edinburških serijskih ubojica Williama Burkea i Williama Harea. Ugođaj žive rasprave uz večeru podsjeća na, u to vrijeme već ugašeni, časopisni serijal Noctes Ambrosianae, kojemu je najčešći autor bio John Wilson, odnosno „doktor North”, kako ga De Quincey oslovljava na početku „Druge rasprave”.
Nizu De Quinceyevih radova posvećenih „ubojstvu kao jednoj od lijepih umjetnosti” pripada još jedan važan esej, opširniji od prethodnih, naslovljen „Postskript” i dodan dvama starijim sastavcima u okviru četvrtog sveska De Quinceyevih Izabranih djela ozbiljnih i veselih (Edinburgh, 1854.). Sackville West odlučno tvrdi da je upravo „Postskript” „daleko najbolji od svih spisa o ubojstvu, baš kao što u cijelom serijalu on ponajviše zadovoljava”. To bi bilo tako jer u toj konačnoj verziji obrade ubojstava iz 1811. De Quincey podastire krajnje detaljnu rekonstrukciju obaju događaja, smještajući ih u njihovu lokalnu sredinu poput uzorna realista (ili nagovješćujući spoj novinarstva i književne proze kakav će puno poslije utjeloviti non-fiction Trumana Capotea), a sve to zajedno „ima sumornu, makabričnu kvalitetu”, nasuprot manje vrijednom „šaljivom raspoloženju” koje karakterizira dvije ranije varijacije iste teme.[11] Ne bi, ipak, trebalo dati ruku u vatru za mišljenje da je „Postskript” potpuno lišen „šaljivog raspoloženja”...
Pošto su ostali i bez posljednje od svojih (unajmljenih, založenih) kuća u Westmorlandu, De Quincey i njegova obitelj živjeli su u Škotskoj, na raznim adresama, kraće ili duže vrijeme: u Edinburghu, Glasgowu i Lasswadeu kod Edinburgha. Dugovi i vjerovnici bili su De Quinceyu na vratu ili za petama u većem dijelu života; zbog njih je često morao tajiti mjesto stanovanja, a u krajnjoj nuždi, kako ne bi dospio u zatvor, sklanjao se ‒ poput drugih bankrotiranih dužnika ‒ u nekadašnju opatiju Holyrood (Sveti Križ) u Edinburghu, koja je u skladu s drevnim običajem služila kao Utočište (Sanctuary) za bjegunce pred zakonom. Tek oko 1850. imao je napokon dovoljno prihoda, uz nasljedstvo stečeno poslije majčine smrti, da se više ne mora boriti s tom upornom nevoljom. Svoju ženu, iako mlađu, nadživio je za više od dvadeset godina. Od osmero djece, nadživjeli su ga tri kćeri i dva sina. Na kraju života nije teže bolovao. Usprkos svemu, zdravlje ga je dobro poslužilo, sigurno dijelom i zahvaljujući navadi da mnogo hoda i prevaljuje velike udaljenosti pješice. Umro je 1859. u Edinburghu i pokopan je na groblju župne crkve svetog Cuthberta uz svoju suprugu Margaret.
Horace Ainsworth Eaton, Thomas de Quincey - a biography (London: Oxford University Press, 1936.), 15. ↑
Colin Dickey, „The addicted life of Thomas De Quincey”, Lapham’s Quarterly, 19. 3. 2013. (https://www.laphamsquarterly.org/roundtable/addicted-life-thomas-de-quincey) ↑
Thomas De Quincey, Confessions of an English opium-eater, reprinted from the first edition, with notes of De Quincey's conversations by Richard Woodhouse, and other additions, prir. Richard Garnett (London: Kegan Paul, Trench & co., 1885.), 232. ↑
Eaton, Thomas de Quincey, 146. ↑
Eaton, Thomas de Quincey, 239. ↑
O tome v. Robert Morrison, „De Quincey, champion of Shelley”, Keats-Shelley Journal, 41 (1992.), str. 36-41. ↑
Citirano prema Robert Morrison, The English opium eater: a biography of Thomas de Quincey (New York: Pegasus Books, 2010.), 197. ↑
Iznimka je izdanje koje je 1885. priredio R. Garnett. ↑
Edward Sackville West, Thomas de Quincey: his life and work (New Haven: Yale University Press, 1936.), 237-238. ↑
Tako u Thomas de Quincey, Confessions of an English opium eater, prir. Alethea Hayter, Penguin Classics, 1986. ↑
Sackville West, Thomas de Quincey, 252-253. ↑