Valjda je najekspolatiranija književna generacija posljednjih sto godina bila ona koju su označavali izgubljenom, i koja je, kako to obično biva, imala kao background, od vlastitih puno zanimljivije proze pisaca koji su generacijski bili vršnjaci ovima medijski eksploatiranima, ali su pisali 'drukčije': Thomas Wolfe ili Henry Miller, svejedno, no u odnosu na 'šum vremena' koji su proizvodili oni medijski sveprisutni, ovi prigušeni pisali su jednostavno-bolje. Tim Lott kao da zauzima sličan položaj u odnosu na 'nove puritance': on s većinom autora dijeli godište i okolnosti odrastanja, ali, za razliku od većine 'puritanaca', zaustavljenih u nekom infantilnom, maksimalno rastegnutom pred ili post adolescentskom interludiju, on piše knjige čija je inventurna rekapitulacija ozbiljnija, šira i dublja od onih iz proza Nicka Hornbya ili Tobya Litta, pa čak i Tonya Parsonsa, izdvojenika kao što je i sam, čiji se opus također razvija mimo grupnih kodova, i s kojim dijeli sklonost čeprkanju po bračnom životu. No ako bismo knjige Tonya Parsonsa mogli označiti kao romantične komedije, Tim Lott u svojim romanima bliži je dokumentarizmu, njegovi su tekstovi poprilično ozbiljan i nekalkulantski pokušaj propitivanja granica vlastitog postojanja i identiteta. Klasična opaska 'novih puritanaca' o opasnostima preliterarnog jezika-jer u tom trenutku prestaje kontakt s običnim svijetom i ulazi se u šifriranje tamo gdje je potrebno demistificiranje- u Lottovim romanima kao da je rabljena sa dodatnim oprezom: njemu nisu strani jaki literarni konteksti, pa je tako radio i svoj emocijama dobro natopljen autobiografski roman 'Miris suhih ruža', čije su reference brojne, spomenimo samo Foucaltovu 'Historiju ludila u doba klasicizma' ili s jednakim povodom pisani Handkeov spomenarsko-fenomenološki romančić 'Užas praznine', nastao istim povodom kao i 'Miris suhih ruža', a to je samoubojstvo majke. Trauma koju je locirao više puta u vlastitoj obitelji postala je tako povodom za povratak u daleku prošlost, a sam čin pisanja kod Lotta gotovo da postaje jedina stvar koja jednom senzibilnom čovjeku preostaje, posljednja točka, kojom kontrolira poplavu ludila u sebi. Englesku dvadesetog stoljeća rekonstruirao je pedantno i precizno, udubljujući se podjednako u pretpostavljena, najvjerojatnija emotivna stanja svojih predaka, isto kao što je rekonstruirao mode vremena, mijene desetljeća, izmjenjujući pritom dokumentarizam sa esejiziranjima i klasičnom realističkom naracijom tipičnih socijalnih romana. Lott se ne boji emocije, no istovremeno je dovoljno 'osviješten' da bi ju prošarao refleksijom o njoj. Tako da priča o zamračenju jedne žene dobija legitimno mjesto u historiji jedne obitelji kojoj iščašenja nisu bila strana, i o čijem talentu za depresiju, na koncu, svjedoči i sam autor. Koji nešto prije majčina samoubojstva s istom sjedi u autu i razgovara-poslije si predbacujući kako je jedan od onih koji su je 'ubili', bio i sam-tema njihove konverzacije njegova je vlastita izgubljenost, kao posljedica prekinute ljubavne veze. U 'Mirisu suhih ruža' svi su osuđeni na uhvaćenost u klopku, od djeda, koji, shrvan beznađem i gubitkom kompasa, nakon smrti supruge provede više mjeseci u krevetu, pa do unuka, koji sjedi i piše o tome, i koji se pritom ne zabavlja, nego svojim liturgijskim rukopisom zdvaja nad njihovim i vastitim izgubljenim vremenom. No kao što obično biva, ovakve količine razorne iskrenosti, kombinirane sa finim literarnim umijećem, zapravo povratno liječe eventualnu čitateljevu depresiju. Osim ovog potencijalnog pojačavanja percepiranja vlastitog života, Lott čitatelju svojim jasnim, preglednim stilom daje svojom osobnošću obojenu povijest jedne klase (gornje radničke ili donje srednje, svejedno) u jednom njoj nesklonom vremenu. Roman koji je ujedno i nešto više od romana, dokumentarizam koji nije uvijek crno-bijeli, a sve to izvedeno spretnom rukom pisca neomeđenog generacijskim kodovima.