Vjerojatno ste se nebrojeno puta snebivali nad slikom izrazito mlada čovjeka u-još izrazitije-skupom automobilu. Kakav će za vas biti nedohvatljiv kao Buddhina nirvana. Taman kada biste založili sve što imate, računajući i zanosni komplet zlatnih zubi, nabavljenih povoljno u susjednoj Mađarskoj, ne biste mogli podići kredit za kupnju takve mrcine. A ovdje je za volanom dječak čije čelo još nabire odabir teme maturalne radnje. Ili, npr., dođete doma a vaš podmladak gleda Big Brother. Ne možete vjerovati vlastitim očima: ekranom se šeću likovi kao preslikani iz onog dokumentarca o Maurima što ste ga neki dan gledali na tv-u. Samo što ovi naši Mauri izgledaju nekako čudno. Pekmezasti glasovi kombinirani s ratničkim tetovažama, poduprti infantilnim pogledom i rezigniranom, hebote, životnom pričom. Kako je to samo potresno, nije se stiglo kupiti kompletić uzanih športskih gaća, ne jer gaća nije bilo, nego jer je, recimo, Kristijan, kupio baš te koje mu je on pokazao u izlogu, pa se sad mora odlučiti za neke druge, različite a opet iste. Jest da će ih nositi ispod hlača, ali nikad se ne zna. Gledate tu hrvatsku inačicu Maura kako na jedvite jade, naprežući mozak do krajnjih granica, sporo, pazeći da ne padne usput, prelazi s kauča na fotelju i-ako ste se borili-postavljate si čuveno retoričko pitanje koje sad nema potrebe navoditi. Da stvar bude gora, vaše mladunče u ovog junaka gleda predanošću kojom vjernik pilji u kipić Majke Božje. Za zagrebačkog književnika Tomislava Zajeca nakon trećeg romana 'Ljudožderi'-prva dva su 'Soba za razbijanje' i 'Ulaz u crnu kutiju'- posvećena metropolitanskoj zlatnoj mladeži, gotovo pa se posve slobodno može reći kako je svoje mjesto razlike u korpusu hrvatske književnosi izborio da bi na njemu mogao biti jedan te isti. Tematsko preklapanje njegovih romana skoro da priziva označavanje ovog trolista riječju trilogija. Junaci njegovih proza uglavnom su mladi ljudi iz dobro situiranih porodica, u 'Ljudožderima' čak se ne radi toliko o količini novca kojom barataju očevi i majke koliko o količini kulturnih referenci-roditelji su to čija zanimanja pokrivaju gornji sloj kulturnog laka Hrvatske, slikari, kazališni redatelji, glumci, klasični glazbenici. Fascinacije mlađih junaka kreću se oko zaljubljivanja u likove koji su sudjelovali u Big Brotheru ili snimili jedan singl. Ukratko, četrnaest poglavlja od kojih samo u uvodnom i završnom poglavlju imamo mikrofon izvađen iz glava likova. A galerija prikazanih junaka jedne uske društvene skupine omeđena je i toponimski vrlo oštrim trokutom na relaciji Pantovčak-Tuškanac-Ilica. Jadi bolesnog Kaje, devetnaestogodišnjeg potomka ugledne slikarice, koji živi s desetak godina starijom ženom, agresija Benjamina, snažna, utrenirana mladca sklona maltretiranju slabijih, mlade Tonke koja od tupusti i ravnodušnosti veze sa suprugom Markom, Kajinim bratom, pronalazi svojevrsni izlaz u trudnoći, Benjaminova majka koja u maniri tipične majke definirane pojmom 'majmunske ljubavi' potiskuje i izvrće sve negativne informacije što joj stižu do svijesti o njenu nasilnu sinu i na koncu jedan sretan čovjek, bolničar Ivan kojemu je za sreću potrebno još samo ono dvoje s kojima i živi, a to su njegovi supruga i mali sin. Sve u svemu poprilično nemilosrdna -i simplificirajuća- slika očeva i djece. Zajec je gradi kružno organiziranom pripovjednom građom i diskretnim povezivanjem bilo direktno rodbinskim i prijateljskim vezama povezanih likova, bilo onim još dubljim, egzistencijalnim nitima. Sličnu sliku svijeta portretirali su svojedobno vrlo perspektivni američki pripovjedači Breat Easton Ellis, Jay Mcinerney i Tama Janowicz, kod koji se također radilo o euforičnom predavanju-ništavilu. Život koji je zapao Zajecove junake izoliran je kao bazen od nesigurne socijale hrvatske zbilje, a spomenutu kružnost izlaganja njihovih storija stilski je Zajec odradio-unatoč mikrofonima u glavi svojih likova, jer su poglavlja njihov tok svijesti-intoniravši ih u gotovo identičnom intonacijskom ključu. Skoro pa imate osjećaj, unatoč različitosti faktografije, kako čitate životopis iste osobe u različitim socijalnim košuljicama. Što se može učiniti i rizično monotonim. Zajec kao da ih je sve stavio na iste tablete, i onda ih snimio dok tumaraju po svojim životima iz kojih je nešto ili netko poodavno isisao svaki jači smisao. U odnosu na književne dominante hrvatske pripovjedačke scene, jaku EPH-ovu ekipu, i takozvane stare igrače, Zajec je i ovim romanom odigrao partiju koja podebljava njegovu već otprije stečenu neovisnu poziciju, kakvu u nas osim njega još imaju autori poput Marinka Koščeca, Denisa Peričića ili Krešimira Pintarića. Njihovi junaci slušaju Arab Strap i čitaju Franzena ili Houellebecqa i ne sjećaju se na čijoj im se strani djed borio u pretprošlom ratu. Ono što ih muči ili kao kod Pintarića veseli, nije u pričama iz davnina, nego u prsima. A svi oni dokaz su da osim ove, politikom i narodnim epom opsjednute, postoji i neka druga Hrvatska.