Pred ljetno jutro slušao sam zaglušno pijetlovo kukurikanje; kukurikanje poput oluje, što me podsjetilo na svekolika pijetlova kukurikanja mojeg života, u isti mah ih nadmašujući. Zaboravio sam ih premda sam u njima nekoć bio živio – no sad su zagrmjela najedanput sva, vratila mi se, a povrh njih razlijegala se i svijetlila nova novcata gromoglasnost pijetlova glasa. Veličanstvena toliko da sam ozbiljno naumio saznati kako zapravo pijetlovi stvaraju taj zvučni rep. A kad sam se zatim očarano iskobeljao iz kreveta pa izašao pred kuću, gdje je vjetar puhao, sreo sam čovjeka kojeg pijetlovi bude odveć rano i nesretan je. Ne može spavati. Čim zakukuriču, „više ne utone“. Više ne utonem, kaže, pa makar sve od sebe dao, makar se poremetio. Taj čovjek ne može spavati, pa mora raditi u smjenama i već je blago poremećen i svaki dan čim pijetao zakukuriče, krene prema predjelu vrtova i dvorišta tražeći pticu koja ga budi. No vjerujte mi, pričao mi je na vjetru pred kućom, kukurikanje kao da dolazi odasvud, a ujedno ni od kud. Uvijek kad pomislim kako sam blizu, pokaže se da sam se zaputio u krivom smjeru.

Pozvao sam čovjeka, kojem pijetlovi ne daju spavati, a on ih traži, kod sebe. Suzdržano je prihvatio. Kad smo popili tanku bijelu kavu i čovjek je nekom telefonirao, otišli smo zajedno u vrt. Naspavati se pod rajčice. Šutke smo se nagurali pod grmlje rajčica, još vlažno od noći, i promatrali crvenožute i zelenocrvene plodove što vise sa suhih požutjelih stabljika. Grmlje je bilo obasuto kako početku ljeta i dolikuje – a na najljepšim mjestima sjajni crveni plodovi nalik na punokrvna srca jedva su se pridržavali na klonulim grančicama, isprženim suncem dugotrajna ljeta. Srca puna krvi tukla su pred našim rastvorenim očima i katkad nas kvrcnula po nosu.

Odlazak u san otputio sam pričom o kladi u borovoj šumi na kojoj bih u djetinjstvu prezalogajio kruh s maslacem i rajčicom. Upravo je ondje i nigdje drugo početak mojih avantura s rajčicama, rekao sam razdragano kako bih prevladao sustezanje pred neispavanim čovjekom što je do mene disao. Okus rajčica, kruha i maslaca na čudesan se način prožmu, nastavio sam, a na njegovu se koncu stvori gipka ljutina koju nikad nije moguće zaboraviti. Kad pomislim na tu svilastu ljutost, dometnuo sam, uvijek začujem bakin glas: „Paradajzi su nam takvi da ih solit ne moraš!“

„Je l' volite paradajze?“ upitao sam ga.

Čovjek s otvorenim očima što se nisu zatvarale nije odgovarao. No zatim je produžio lako i neusiljeno, kao da mu je moja priča odavno poznata. Moja je mama voljela reći, iznio je, kako „paradajz mora bit kvrgav i ponegdje naprsnut“, inače, kaže, ne vrijedi ni pišljiva boba. A znate što mi je mama voljela?“

„Što?“ rekoh ne okrećući glavu.

„Debele naborane mekane paradajze. Uvijek bi brižljivo pronašla najmekše mjesto, tu zagrizla i paradajz isisala. Kao pauk mesarsku muhu“.

„Ozbiljno? To vam ja, da prostite, ne podnosim. Paradajz mora bit tvrd kao čvoruga na glavi i po mogućnosti hladan. Ne previše hladan, malo.“

„S time se ne bih složio“, rekao je s takvim uvjerenjem da je zaljuljao jednu još zelenu rajčicu nad sobom. „Mesnati paradajzi koji – kad se narežu – izgledaju kao ploške govedine ili čak kao ploške divljači najnevjerojatnija su stvar na svijetu. A ako je riječ o toplini, ne sumnjam da ste već kušali topli paradajz ravno sa stabljike u vruće podne. Ili možda niste?“

„Naravno da jesam. Ali nije to to. Paradajz mora odstajat u podrumu.“

„Je l' vam baka živa?“ skrenuo je čovjek razgovor, valjda je za razmirice bio odveć neispavan. Ili se bojao da će se pretjerano uzrujati i „neće utonuti“.

„Ma nije. Umrla je prije osamnaest godina.“

Sad je bit će čekao da mu se raspitam za mamu što je voljela mekane rajčice. Međutim bio sam siguran kako mama čovjeka kojeg muče pijetlovi odavno nije među živima i, da budem iskren, mnogo me više zanimalo i zaokupljalo je li zgužvanu koru rajčice, što joj je nakon isisavanja ostala u ruci, pojela ili bacila. Nisam pitao, nije bio trenutak. A usto – trebali bismo spavati, podsjetio sam se.

I tako smo spokojno, s mišlju na pošten san, razgovarali o rajčicama i soli i tome kako stvar stoji s rajčicama i crnim paprom. Također o rezanju rajčica, o polovicama i kriškama i kolutovima i ploškama i smjerovima svijeta pri komadanju. I kuhinjskim daskama na kojima se rajske jabuke reže dovoljno dugo vremena, najbolje godinama.

„Ta znate taj miris?“ zapitao me sneno i zijevnuo.

„Točno znam o čemu govorite“, potvrdio sam.

„Sličan je mirisu drva u crkvi. Crkvenih klupa i starih drvenih ukrasa na oltaru. Je l' i vama tako djeluje?“ rekao je.

„Djeluje“, složio sam se. „A također – valjda se nećete uvrijediti – mirisu nošenih najlonki starijih gospođa“.

„Što se imam vrijeđat?“ slabo se ogradio čovjek što traži pijetlove koji ga bude. „Tu se, kako vidim, izvrsno razumijemo. Vonj daske na kojoj se režu paradajzi od malih me nogu uzbuđuje. Taj miris podsjeća na mnoge stvari od životne važnosti, da tako kažem“.

Osmjehnuo sam se. I on, učinilo mi se.

S donje strane bivoljeg srca malo dalje od naših očiju prolazio je bijeli moljac krupan poput lastina repa, potom je zastao i otresao kredasta krila pa se odmah zatim upustio u kratak vrludav let koji nikud nije vodio. Kao da je opet i opet prošivao nabor crvene tkanine što nam je zaklanjala nebo. Sklopio sam oči i ponovo ih otvorio i razmišljao je li čovjek pokraj mene oči sklopio ili otvorio. No prije nego sam se okrenuo prema njemu, upravo u trenu kad sam to odlučio učiniti, čovjek je progovorio. Odlazim, rekao je vrlo tiho. Drago mi je, odvratio sam. A vi? zapitao je. I ja, rekao sam. Dugo se nisamo vidjeli, rekao je. Užasno dugo, rekao sam. Pa laka vam noć, poželio mi je. Noć, rekao sam.

Petr Borkovec (1970.) nagrađivani je češki pjesnik, prozaik, prevoditelj i publicist. Priča U rajčicama potječe iz autorove zbirke Mašiti se štapa (Sebrat klacek) objavljene 2021. godine.