Sipi kišica, kakvo bi vrijeme uostalom i moglo biti primjereno ovakvoj prilici?

„Jesmo htjeli muzej“, primakne mi se veteran Veteška. U rudniku je radio kao električar, sad je već par godina u mirovini, malo se koji momak iz rudnika može time pohvaliti. „Divan je to muzej mogao bit. Ali su novi vlasnici bili protiv. Što se tu može, tko zna odakle su, ništa ih uz ovo ne veže. Poneku stvar smo uspjeli spasit, prostorne planove, slike iz rudnika, i nešto rudarske tehnike, al nema se tu što reć...“ odmahne rukom.

Voki-toki zakrklja, miner mi javi da je sve spremno za početak odbrojavanja. Na jalovištu stoji dvadesetak lokalaca, prije svega bivši rudari sa svojim obiteljima.

„A odakle ste vi, šefe, ako smijem pitat?“ zapita Veteška pa se zakašlje pušačkim kašljem. Ne sjeća me se.

„Iz Praga“, zamaglim.

„Za popizdit vrijeme“, otpljune. Pljuvačka se zakotrlja po padini jalovišta i uvalja u crnu prašinu. Ta se prašina, koje vam se napune odjeća, kosa i pluća, od koje ne možeš pobjeći, uvuče i u listove knjiga iz biblioteke. Nije da je u obiteljima mojih suučenika bilo biblioteka. U domovima one nekolicine kod kojih sam bio uvijek bi stajao frižider i vječito upaljen televizor. Držali su sve lijepo pospremljenim, pa si slobodno mogao jesti s poda, a pećnica bi uvijek bila zagrijana. A mirisalo je na carsko meso ili kolač i znao se osjetiti ustajali dim cigareta. Negdje na zidu visjela slika Gospe Marije, što je nosilo prizvuk ilegale, religija je službeno bila opijum naroda, ali je u rudniku Gospa Marija bila nezaobilazna, a rudari bi se stalno pozdravljali “S božjom pomoću, drugovi!“

I moja je mama pušila u kući, a bila je liječnica, a ne rudar. Ljudi su je poštovali i tražili je radi savjeta. Povremeno bi nam na čašicu razgovora svratio i primarijus s kirurgije Beneš, koji je stanovao iznad nas. Boga mi moga, taj je čovjek cugao za dvojicu. Toliko su mu se tresle ruke da sam se bojao da će mu ispasti šalica s kavom, koju bi mu mama skuhala da se malko podigne na noge, i da će vruću kavu proliti po krilu. Povremeno je lift znao biti u kvaru i primarijusu bi tad za put kući na osmi kat trebalo pa i tri sata.

Sjećam se večeri kad mu je supruga postavila ultimatum: „Jaroslave,“ rekla mu je, „ima da smjesta prestaneš operirat!“ Samo je pitanje vremena kad će u tom stanju nekog ubiti i završiti iza rešetaka. „I to da mi žena kaže!“ jadao se za našim stolom u kuhinji sa zidovima od laminiranih ploča, pljeskajući se dlanom po čelu. „Nakon svih tih godina što ni perce nije morala dizat, tako sam o njoj brigu vodio, ovim sam joj rukama palaču sagradio! Da se slikovito izrazim.“

„A lijepo bogme,“ rekla je moja mama pa mu stavila dlan na podlakticu, „ali to nam već peti put govoriš, a ja se rano dižem za jutarnju, od pola šest radim. Ako mene pitaš, ženu bi trebao poslušat, Jaroslave.“ Mama je umjela sugestivno pričati, osobito s pijancima; najprije bi dali da ih umiri svojim blagim glasom, a zatim se smekšali kao janjci kad bi u njih uperila pogled i postrožila dikciju. „Jaroslave, briši kući i prestani lokat. A pogotovo operirat.“

Kao prišiven šamar.

Drug primarijus u nevjerici je vrtio glavom pa otišao kući, mama ga je pridržavala da ne padne na stubištu. Kad ga je mama na vratima predavala supruzi, drug Beneš je plakao. No drugi je dan u upravi zbilja podnio otkaz, tako da je mama po svoj prilici nekom spasila život. Dva mjeseca kasnije postavilo je druga Beneša za direktora bolnice i stvar je riješena.

U armiranobetonskom izvoznom tornju probušeni su deseci šupljina ispunjenih plastičnim eksplozivom. Dvadeset i pet kilograma semtexa. U prethodno proračunata mjesta usječeni klinovi kako bi toranj znao gdje se ispružiti. Četiri smo dana to pripremali. Kiša sad nailazi s udarima vjetra, vjetar je nepoželjan, provjerit ću podatke preko voki-tokija, ako postane prejak, morat ćemo obustaviti uklanjanje.

Po meni, mama je imala neku vrstu čarobne aure, izvodila je zagonetne stvari kojima je ljudima pomagala, ali nikad ne bih točno znao što zapravo radi. Kao onda kad je Olinka Havráneková zakasnila u školu i uplakana otišla ravno do katedre ne dižući pri tom pogleda s poda. Prišla je učiteljici, nešto joj šapnula, učiteljica joj stavila ruku na glavu i Olina je opet otišla kući. Pod odmorom me uča pozvala i rekla mi da poslije škole navratim kod Havránekâ jer da će me Olinka možda trebati. Bilo je čudno – a još pojma nisam imao što me čeka.

Havráneci su živjeli u starim radničkim zgradama, zidovi po hodnicima upljesnivljeni i prašnjavi, s vonjem kupusa i preležanih bolesti. Olina je sjedila na stolici ispred njihovog stana i gledala u vrata. To jest u ono što je ostalo od vrata. Sad je to bila više apstraktna uspomena na vrata, jesu se doduše držala za dovratak, no nije preostalo ništa doli trijeske, kroz proriveni otvor bez problema je mogao proći odrastao čovjek.

Havránek je bio stara pijandura. Te se noći naroljao kao životinja i žena ga nije htjela pustiti unutra. Pa je svojom rudarskom sjekirom doslovno iscijepao vrata pred kojima je sirota Olina sad sjedila i pazila da Havráneke netko ne opljačka dok se gazda na oba uha snom krijepio u stanici za triježnjenje. Sjeo sam kraj Oline na pod i sjedio tako, skupa smo gledali u iscijepana vrata i šutjeli. Nisam baš znao po kojoj sam dužnosti ondje, osim da s njom provedem neko vrijeme i nikom nikad ništa ne kažem. Onda su došli nekakvi pajdaši one bitange i donijeli nova vrata. Olina i ja smo zatim podigli ispreturani namještaj i pomeli razbijeno posuđe.

Uto je iz spavaće sobe izašla tako sablasna prilika da sam vrisnuo. Mislio sam da smo sami u stanu, ali je teta Havráneková cijelo vrijeme ležala u spavaćoj sobi i premirala. Polovica lica bila joj je posve ljubičasta, kao šljiva, od šamara onog primitivca. Teta Havráneková ama baš ništa nije govorila, samo se svalila u stolicu uza stol.

„Daj mi komad papira“, rekla je Olini pa je ova otišla i istrgnula iz bilježnice iz češkog jezika dvostruki list s linijama, nisu valjda imali drugog papira. Teta Havráneková je neko vrijeme nešto pisala, zatim je presavila papir i predala mi ga. Da ga dam mami i da mi na pamet ne padne pročitati ga. I da nikom ništa ne kažem. Osjećao sam se kao tajni agent na posebnom zadatku. Pismo sam strpao u unutrašnji džep, nosio sam tad crvenu sportsku jaknicu iz Italije, s prugastim porubom na rukavima. Kad sam mami predao pismo, mrštila se, ništa nije rekla i samo je uzdahnula. Napisala mi je odgovor za tetu Havránekovu i poslala me da joj ga odnesem i usput kupim mlijeko i cigarete.

Prošao sam pored zimskog stadiona i malo gledao kako hokejaši treniraju. Kad sam se dovukao do Havráneka, već su imali vrata. Havránek se u međuvremenu vratio iz stanice za triježnjenje i sa suzama u očima na koljenima molio Havránekovu da mu oprosti. A što je drugo mogla, kruh i ruka koja obitelj hrani, preko svega je prešla. Havránek je onda obišao sve stanare u zgradi, pokajnički se ispričao i popravio po kućama i ono što nije bilo potrebno. Tko će kome ako ne svoj svome, zar ne.

Nalet vjetra sruši jednom grmalju kapu s glave. Strpam ruke duboko u džepove, hladnoća grize pod nokte. U džepu napipam čokoladni bombon Lindor i ceduljicu, sigurno mi ju je Marta ujutro stavila. Zirkam u to, ne da mi se vaditi naočale, slova su mi zamagljena, bit će da piše da me voli. Nikad ne znam što bih s njenim očitovanjima ljubavi, ali gode mi. Stavim pralinu u usta i cuclam je. Veteška me usredotočeno promatra. Kao dijete sam svaki slatkiš dugo valjao po ustima dok se ne otopi, ne bih li se do mile volje nauživao, i nisam se odvikao.

Poruke više nisam morao nositi. Nakon mnogo godina mama mi je rekla da je kad je Havránek ženu premlatio, ona bila u četvrtom mjesecu trudnoće. Mama ju je odvela u bolnicu i diskretno provukla kroz sve doktore i pretrage da se utvrdi jesu li ona i beba dobro. Liječnici su tad bili onako…. ma, bili su kakvi su bili; ni s kim se nisu previše gnjavili, ne bi ti objašnjavali, pacijentu često ne bi priopćili ni dijagnozu ni prognozu. Pretučena žena rudara usto je prizivala podsmijeh i arogantne opaske bolničkog osoblja, nije se pomišljalo na pojam sekundarne viktimizacije. Mama je to imala u malom prstu, pozvala sestru ili doktora ustranu i diskretno im objasnila koliko je situacija osjetljiva. Tako je teti Havránekovoj u bolnici pružen topao tretman preko veze i pregled preko reda. Mama i beba bile su dobro, za koji mjesec Olina je dobila brata Otu. Stari Havránek u pivnicu je išao sad već samo u pratnji svog šogora Ervína, brata tete Havránekove, bila je to momčina kao od brda odvaljena s rukama kao propeler vjetrenjače, ubio bi Havráneka ma i jednom šakom.

Stari Havránek nije doživio pedesetu, ispičuturska kuga ili rudarska pneumokonioza, baš kao i svaki drugi, Ervín je poginuo u odronu osamdeset pete, a sestra mu zbog šećera ostala bez noge i sad je na izdisaju u staračkom domu. Stare radničke zgrade odavno je sravnilo sa zemljom, a obitelji rudara preselilo u lijepe solitere izvan grada. Olina se udala negdje u Hradec, ja mislim. Beba Ota danas ovdje gradonačelnikuje. Da je htio, mogao bi valjda spriječiti uklanjanje unatoč nastojanjima investitora. Da je htio.

Poručit ću mineru voki-tokijem da može otpočeti odbrojavanje. Da to skinemo s vrata, nikom nije do dugih rastanaka. Nekakav tip s regionalne televizije izoštrava objektiv kamere.

U zgradi preko puta naše živjela je udovica s dvoje male djece, ne znam je li im struja bila isključena, ali bi navečer palili svijeće, svake sam večeri klečao na prozoru i gledao kako im trepere sjene, i pomalo sam im zavidio i pitao mamu možemo li i mi upaliti svijeće ili petrolejku, a mama si je lupkala po čelu jer da je to preopasno. Da bi jedne večeri taj stan stvarno planuo, cijela zgrada na nogama, netko je dotrčao da pozovemo vatrogasce, naš je stan jedini u ulazu imao telefon jer mi je mama liječnica, bilo mi je pet i dan-danas se sjećam hladne jeze koja me zahvatila, samo sam gledao kroz prozor i nisam se mogao pomaknuti i mislio hoće li Janík, koji je sa mnom išao u vrtić, posve izgorjeti i kako će onda izgledati. Sve troje je preživjelo, nadisali se otrovnih plinova i bili u bolnici, ali ubrzo su pušteni, a Janík se u vrtiću pravio važan što je preživio požar. Ja sam zbog toga još dugo imao noćne more. Znaju me mučiti do dana današnjeg.

Skupinom promatrača prođe trzaj. Iz donjeg dijela izvoznog tornja sijevnu oblačići dima, toranj zadrhti poput nevjeste o prvoj bračnoj noći, a zatim se sruši na zgradu pokraj, gdje su stajale rudarske garderobe i kancelarije, promijeni oblik pa nestane, kao kad nam se nakon buđenja ubrzano raspara i iščezne san. Uskovitla se oblak prašine koji se u trenu primiri pod naletom kiše. Netko iza mene zajeca. Muškarci stišću šake, a žene im se uz njih privijaju. Po svima pada kiša pa nam se ne vide suze.

Tip s regionalne televizije pospremi kameru i potrči prema autu. Kad se ukloni šuta, tu će se početi graditi novi multifunkcionalni centar. Bit će svega, od dućana za kućne ljubimce i erotskih pomagala pa do pogrebnih usluga. Samo će kockarnice i zalagaonice ostati u predgrađu, nije im ovdje mjesto.

Poslat ću Marti poruku da krećem. Još ću svratiti do maminog groba i onda više neće biti nijednog razloga da se vraćam u ovaj vražji grad.

Češka spisateljica Bianca Bellová autorica je brojnih romana i pripovijedaka. Njezin roman Jezero (na hrvatski prevela Katica Ivanković, Naklada Ljevak, 2019.) višestruko je nagrađen prestižnim nagradama. Priča Uklanjanje nalazi se u zbirci Dvaadvacet fragmentů (2025.).