Ova predavanja koje je Umberto Eco održao na Harvardu 1992/93. osim što podučavaju mogu vas i kvalitetno zabaviti. Ecovi radovi osciliraju između ozbiljno znanstvenih i ovakvih poput 'Šest šetnji...' gdje se čini kako se prije radi o demonstraciji što književnost čitatelju u životu sve može biti. Njegova je čitateljska šapa meka i on se majstorski šulja književnim lavirintom, dijeleći pritom s vama tajne orijentiranja u složenim strukturama tuđih priča. Prije svega važno je znati da u literaturi, za razliku od geografije, ne postoji samo jedna sjeverna strana i da više smjerova mogu biti 'pravi'. Čitatelja Eco naziva na jednom mjestu vragom književnosti. Njegova je pažnja iskušenje piscu koji piše na osnovi imaginarnog ugovora sklopljenog s potencijalnom publikom. U svakom dobrom književnom djelu ispod glavne priče sklupčana je kao zmija još jedna kontrapriča. Nju je moguće probuditi pažljivim čitanjem. Da vas ta zmija priča ne ugrize važno je držati se one prve, gornje storije, kao kopna. I gledati ovu drugu kako se odmata i paluca jezikom. Bitno je ne biti ugrižen! Pročitajte što Eco misli o ovoj suštinskoj dvosmislenosti-ili višesmislenosti-stvarnih i izmišljenih svjetova, o njoj vam zapravo pripovijeda govoreći o Nervalovoj Sylviji, Orsonu Wellesu, Edgaru Allanu Poeu, Alexandru Dumasu, Jamesu Bondu, filmu 'Casablanca', Scarlett O'Hara i mnogim drugim imenima.