Tadeusz Ficowski (1893. – 1958.)

Otac poznatog poljskog pjesnika i biografa Brune Schulza, Jerzyja Ficowskog, Tadeusz Ficowski može upravo vlastitome sinu zahvaliti činjenicu da je njegovo neveliko djelo ugledalo svjetlo dana u obliku knjige. Biografija koja naizgled otkriva građansku orijentaciju ovog, prema riječima Leszeka Kołakowskog, «filozofa-amatera» (ali ne u pejorativnom značenju), mogla bi nas odvesti na krivi put: Ficowski je gotovo cijeli radni vijek proveo u državnoj službi, po raznim ministarstvima, a karijeru je naprasno prekinuo otkazom u Ministarstvu obnove u znak protesta zbog uvođenja staljinističke «radne discipline».

Od rane se mladosti intenzivno zanimao esperantom, na koji je preveo mnoga djela poljske književnosti. Tijekom hitlerovske okupacije završio je rad na stvaranju novog međunarodnog jezika koji je nazvao Paraglot. Čovjek široke humanističke naobrazbe, samouk i samotnjak, stvorio je osebujan filozofski pogled na svijet koji je izrazio u svojim esejima, skicama i proznim fragmentima, koje je posljednjih godina života pod pseudonimom objavljivao u londonskim «Wiadomościma literackim». Pisao je i dnevnik koji je uništen tijekom varšavskoga ustanka 1944.

Adrian Cvitanović

Dijalozi manijaka

O vjeri u Boga

– Oni vjeruju u Boga.

– Da. Ali to ništa ne govori o tome koliko vrijede. U Boga je vjerovao Veliki Raspeti, ali gorljivost te iste vjere upravljala je onima, koji su Ga razapeli na križu. Vjera u Boga odvela je Jana Husa na lomaču, ta ista vjera okrijepila je bakicu koja je podmetala zublje pod njegovu lomaču. Njezinu svetu neposrednost ovjekovječio je u pamćenju jauk mučenika. Vjerom upravljan napuljski knez ispovijeda jedinstvo s Bogom, ne bi li si osigurao moćno zaleđe u poduzetničkom razbojničkom pohodu; vjera nije njegovu ispovjedniku smetala da mu u hostiju stavi otrov.

– U stvari, izgleda da ta njihova vjera u Boga za njih ima samo subjektivnu vrijednost. Ona predstavlja najradikalnije pojednostavljenje svijeta. Čak i krajnji materijalizam nije tako savršen izvršitelj «lagodnog života». To je prevladavanje tajne i skidanje odgovornosti sa sebe. Jednostavnim rječnikom rečeno, pod time podrazumijevam tipične religijske pojmove, a ne iznimne sublimacije.

– Kako bi slatko bilo moći vjerovati u jednoga Boga, svemogućeg Stvoritelja, i Providnost; usmjeriti protiv njega svu monstruoznu količinu mržnje i pobune, koji danas nemaju oduška. Za svu neizrecivu nakaznost onoga, što proživljavamo.

– Ne misliš li da je to možda priprosto gledište? Na umu imam zaostalost ljudskog prebivanja na zemlji. Ta, taj tvoj krvavi nonsens predstavlja samo naše ljudske probleme. Događa li se nešto slično u nekom drugom zakutku svemira? Da bismo tako razmišljali, trebalo bi utvrditi (a na to ništa ne upućuje), da se negdje ponavlja najnepojmljiviji fenomen života, onaj koji unosi pomutnju u savršeno mrtvu prirodnost svijeta. Trebalo bi znati da su te žive jedinke razumne, ili da opstoje u organiziranim društvima. Na tom se tek mjestu rađa zlo – i Bog.

– Izgleda mi naivno sve što govoriš. Ako je život isključiva osobina zemlje, onda je priprosto, zemaljsko gledište jedino moguće i zakonito, jer jedino ono postoji. Ako, pak, još negdje postoji život, tada mislim da on tijekom evolucije mora, prije ili kasnije, bezuvjetno i obvezatno iskristalizirati razum i društvene oblike života.

– Hipotezu evolucije uzimaš ovdje za nešto neosporno.

– Hipoteza evolucije je u najšire prihvaćenom shvaćanju izvrsno oruđe za dovođenje svijeta u red. Ne bi bilo odveć lako oduzeti je današnjem čovjeku i zamijeniti je nečim drugim. Što se pak tiče onog njezinog dijela, koji se odnosi na razvitak razumne ljudske jedinke, moje je mišljenje da je ona na tom mjestu mnogo više od hipoteze. To, uostalom, nipošto ne sudi o njezinoj ispravnosti ili autentičnosti negdje drugdje, jer se tu radi o iznimnom djeliću, jedinom u kojem kao oblikovni čimbenik u igru ulazi svjesna usmjerenost. Za mene shvaćanje evolucije ima magičnu draž i zbog toga, jer se tako logično nastavlja na prve, temeljne obrise mojeg shvaćanja svijeta. Evolucija jest sadržajna mezgra vječne kozmičke drame. Drame koja proizlazi iz sukoba dviju suprotnih sila – elementarnih tendencija. Suština beskonačnog univerzuma je vječan tijek neprestane promjene koji ne dopušta bilo kakav oblik trajnog postojanja. Postojanje pojedinačnih stvari koje smo pak spoznali pojava je suprotne tendencije, koja predstavlja njihovu esencijalnu bit, a koju bih nazvao, pomalo mitologijski, voljom za postojanjem. Evolucija je strategija i taktika individualne volje za postojanjem u obrani naspram premoćne volje za promjenom u sveukupnosti…

– Oprosti, ali bojim se da je to već metafizika…

– Nedvojbeno je da je to već metafizika. Ali usprkos tomu, nemojte strahovati. Homo sapiens je metafizičko stvorenje. Kada bi bilo drugačije, u zoološkoj sistematici bi nastupali kao Simia erecta omnivora. To što danas čovjek svoje potrebe, žudnje i metafizičke uzlete – usudimo se kazati – zatomljuje s paničnom sramežljivošću i čak ih i nerado priznaje, posljedica je posvemašnje i prolazne konjunkture. Tako u tzv. intelektualnom svijetu modu danas nameće biologizam, koji dovodi do zoomorfizacije čovjeka i negacije duha. Magnus parens današnje filozofije znanosti jest onaj lisac iz bajki pun zdravog razuma koji odriče nedosežnom bitku svaku vrijednost. Nije bio kadar odvažiti se na još jedan korak koji bi ga odvojio od temelja suvremene «znanosti». Kad bi ga učinio, nesumnjivo bi priznao da bitak uopće ne postoji. Ali, bio je to europski lisac i takva odlučnost je nadmašila njegove mogućnosti. Da je kojim slučajem rođen u Americi, kategorički bi odricao postojanje bitka, kao i postojanje sa zemlje nevidljivih strana mjeseca, te svega onog što onečišćuje rječnik uobrazilja i fikcije, onog čije realno postojanje ne potvrđuje nijedan mikroskop, koje se ne može izmjeriti nijednim metrom, niti razlučiti i zatvoriti ni u jednu epruvetu, a što se naziva duh, duša, psiha, mišljenje, svijest, itd. I time bismo položili temelje modernoj psihologiji – znanosti o čovjeku.