Naravno, noćas će se opet ispod moga prozora tek što legnem te pokušam zaspati – kao i svake noći unazad nekoliko mjeseci nadolaskom toplijeg vremena – okupiti zaigrana djeca. Ubrzo, uz prodornu ciku, započet će se gađati mecima iz pištolja ukradenih očevima.

Ja ću, kao i uvijek dosad, nevoljko ustati, zatvoriti prozor, spustiti rolete, vratiti se u krevet te zažmiriti. Ali neću moći zaspati. Opsjedat će me, rastrzane ječećim fijucima, svakojake misli. U jednom trenutku – odmakla noć bit će već teška od muklih zvukova koji izranjaju iz vlage – nespokojno ću se podići te podbuhla lica provjeriti je li moj pištolj skriven iza ormara. Ako se ne bude tamo nalazio, gnjevno ću izaći na ulicu, zgrabiti si sina za uši te ga smjesta uvesti u kuću: "Jesam li ti rekao da se bez pitanja ne smiju uzimati tuđe stvari?". Obrecnut ću se kratko i na, učas, preplašenu i skanjujuću djecu s ulice: "Od vas se ne može mirno spavati! Uzmite prigušivače!"

U slučaju ako se pak bude i dalje nalazio na skrovitom mjestu iza ormara, podragat ću sina, obazrivo, ne budeći ga, uvući se u krevet - pred praskozorje pucnjevi bit će već dobrano prorijeđeni – i leći sa spokojnim smiješkom. Neću moći suzdržati čisti ponos koji me uspavljuje, šaputat ću si: "I moje će ih dijete, jednom kada odraste, moći doživjeti kao krhotinanje tišine!"

Zasad samo ću kradom ustati u mrak sobe.

Spustit ću rolete na prozoru te se vratiti u krevet – ako me i ovog puta promaše.