NEGODi je zapelo migrante,Mimigrante,Jesi li kod Gline vidio njihove očnjake i sline, očaj i noćaj,I mržnje i ljubavi snošaj, putevima Plitvice, preko ...

krv moje majke odaziva se na vrijeme. u bolničkoj sobi, u / samoći regrutiranoj za potrebu čudesnog ozdravljenja, iz / njene je sljepoće potekla kao uspomena na ubijeno dijete. još / malo pa će biti puštena. ...

Stajala sam tako, u vragu, s vrata samice, nasuprot pragu, leđima okrenuta prozoru, tek pojedovši, s površja jezika zubima guleći strugotinu okusa, dok se koćarica udaljavala ka horizontu. Ubila bih i cigaretu i Raskoljnjikova zajedno. A di su ta vrata kroz ka san pasa, to sam slušala sinoć, odmah sam zaspala. ...

Ubrzo, uz prodornu ciku, započet će se gađati mecima iz pištolja ukradenih očevima.

Vi ste majke svijeta / Rodile ste tisuće Isusa / Ne završiše svi na križu / Smrt ih na drugi način potjera

Oni su porod našeg duha i naša bolest je njihova bolest. Nema više snage u nama, mislimo samo na onaj trenutak, nakon povratka, kad ćemo se dočepati terapije. Usisat ćemo je u sebe očajnički i kukavički, jadni mali miševi, sretni što su se izvukli, nimalo slični junacima duhanskih ratova. ...

Daleko smo od zgrada, od dima i prašine / Od ljudi bez duše / I tvornica mesa / Morali smo pobjeći / Umrli bismo da smo ostali

Daaa... Lift je imao, ovako, svoje ispade. Osjetljivi su ti prijelazi. Kao kiša, drži vodu – dok majstori odu... Aktivirao ga je jezik, ono, Made in Germany. To, kad magla oplahne prostor, nisu više ulazili ni dečki s curama na kvikač, a narkosi su, baš, ovako, izbjegavali... Ponašao se, ovako, kao neki butler, odmjerio bi te tih, ovako, razjapljenih vrata, kao sam iris u okomito nakrivljenoj šarenici. Odmjerio bi te, kao kroz Skype video-poziv, zakikotavši se, ovako, kosooko, prijekorom nekog tamo daleko što u čamcu meditira na Jang-Ceu. ...

Nije to bilo moje (prešutno) pozivanje na jednoznačnost pravde, u kojoj krivac mora biti kažnjen – već sam se naučila na činjenicu da nema jednoznačnih mišljenja, mogla sam podnijeti pomisao na Kevinovu mnogostruku različitost. Ipak, moj bijes je rastao i pulsirao u grlu. ...

Danas živim na rubu pustinje, u kaotičnome megalopolisu, drugom po redu najzagađenijem gradu na svijetu, u kojem svakodnevno shvaćam kako kraj moga života (ili barem njegova blizina) objašnjava njegov početak. Otvorena su mi vrata svijeta ispraznosti i taštine, u kojem vlada tupost u nepreglednim salonima... ...