Oni su porod našeg duha i naša bolest je njihova bolest. Nema više snage u nama, mislimo samo na onaj trenutak, nakon povratka, kad ćemo se dočepati terapije. Usisat ćemo je u sebe očajnički i kukavički, jadni mali miševi, sretni što su se izvukli, nimalo slični junacima duhanskih ratova. ...

Daleko smo od zgrada, od dima i prašine / Od ljudi bez duše / I tvornica mesa / Morali smo pobjeći / Umrli bismo da smo ostali

Daaa... Lift je imao, ovako, svoje ispade. Osjetljivi su ti prijelazi. Kao kiša, drži vodu – dok majstori odu... Aktivirao ga je jezik, ono, Made in Germany. To, kad magla oplahne prostor, nisu više ulazili ni dečki s curama na kvikač, a narkosi su, baš, ovako, izbjegavali... Ponašao se, ovako, kao neki butler, odmjerio bi te tih, ovako, razjapljenih vrata, kao sam iris u okomito nakrivljenoj šarenici. Odmjerio bi te, kao kroz Skype video-poziv, zakikotavši se, ovako, kosooko, prijekorom nekog tamo daleko što u čamcu meditira na Jang-Ceu. ...

Nije to bilo moje (prešutno) pozivanje na jednoznačnost pravde, u kojoj krivac mora biti kažnjen – već sam se naučila na činjenicu da nema jednoznačnih mišljenja, mogla sam podnijeti pomisao na Kevinovu mnogostruku različitost. Ipak, moj bijes je rastao i pulsirao u grlu. ...

Danas živim na rubu pustinje, u kaotičnome megalopolisu, drugom po redu najzagađenijem gradu na svijetu, u kojem svakodnevno shvaćam kako kraj moga života (ili barem njegova blizina) objašnjava njegov početak. Otvorena su mi vrata svijeta ispraznosti i taštine, u kojem vlada tupost u nepreglednim salonima... ...

Nije ni trebala otići na put, ali kolega se razbolio. Šef je baš nju trebao jer “ti ćeš znati s tim Talijanima, Irenice, neće se s tobom izvući na šarm! A i lakše ti je organizirati se nego drugima…” Ona je uvijek mogla. ...

A onda se sjetio još nečega: sestre blizanke Anna i Frida, što ih je jučer vozio od Bergena do Halmstada u Švedskoj, nosile su badnjačkog jarca starijoj sestri. Jarac od slame, omotan crvenom trakom. I Thor i Dabog i plodnost i žetva i solisticij i prežderavanje. Dies Natalis Solis Invicti. Putovanje na izvor. Okupljanje oko peći. Cimet i klinčići. Džemperi i dekice. Božićne pjesme. Čovjek se navikne skoro na sve. ...

Mali gospodin, koji je inače uvijek nekuda jurio, no nitko nije znao kamo zapravo – volio je sa svojim telefonskim klijentima – jer kako da drugačije nazovemo te neznance, kojima je bio veoma privržen – razgovarati veoma glasno, tako da su i prolaznici na ulici, i kupci u Supermarketu, slobodno mogli saslušati dijelove njegovih – po svome sadržaju veoma važnih, strogo povjerljivih razgovora. ...

Slušam ga. Zavija. Urliče od usamljenosti, čuvar skladišta građevnog materijala. Velik je, štoviše ogroman i nemoćan istovremeno. Dobro uhranjeni čuvar slomljena duha. ...

Sada poznajem samo sjenu: ona poznaje mene. / Poznajem svoje životinje, noćne životinje, divlje i plahe.