Kada me je Zita posjetila ja sam bio već dobrano sam, ogrezao u svojoj samoći, i pitao sam se, zapravo nju sam pitao, neka mi otvoreno kaže što to sada znači, taj njen posjet, a ona mi nije ništa odgovarala, po svom dobrom običaju istinu je držala na dnu, negdje duboko na dnu, dok je na površini uvijek glumatala, i ako biste je pitali kako je ona bi vam odgovarala da je super, da je zapravo jako dobro, dok joj je, istovremeno, onaj čas prije negoli je stigla ugoditi lice koje je u određenom izrazu radosti i zadovoljstva trebalo stajati okrenuto prema meni, ono bilo sumorno, iz njega je, jasno sam to vidio, zračilo isto ono mrtvilo i umor koje sam promatrao svakoga jutra kada bih se pogledao u ogledalo – međutim, ne, ona je odlučno odbijala svaku, pa i najmanju pomisao i sumnju na to da je nešto određeno muči kao i da nečim nije zadovoljna, dok bi se, istovremeno, okomila na mene kao na nekakav krucijalan problem sam po sebi, kao na nekoga tko je upravo nevjerojatno ogromna košnica prepuna problema, i, na svaki moj pokušaj da nešto izustim, da nešto konkretno kažem o nekoj stvari, čovjeku ili događaju, smjesta bi skakala kao oparena, gotovo pa urlajući na mene, govoreći mi kako sam nepodnošljiv, kako je grozno, i zapravo nemoguće, pokušavati sa mnom ulaziti u nekakav, pa i najbanalniji dijalog, obzirom na to da ja čovjeka zasijecam odmah na pola, prekidajući ga u onome što je on želio kazati, što je možda i istina, kako sam joj i tada smjesta priznao, no to bih činio samo onda kada se radilo o stvarima koje su toliko bjelodane, i o kojima smo Zita i ja već toliko puta govorili, zajedno se izjasnivši oko njih, zbog čega sam držao da nema potrebe da ih ponovno opetujemo, šireći nepotrebna negodovanja i nešto nalik na ljutnju i bjesnilo, baveći se nečim za što smo se već nekoliko puta ranije zajedno bili usuglasili da je tome upravo tako, zbog čega sam držao, a i nadalje držim, kako nema smisla ponovno ulaziti u te iste stvari samo iz razloga kako bismo ponovno zaključili jednako, jer to samo bezrazložno raspiruje naše strasti podižući u nama osjećaje nalik na mržnju i netrpeljivost, na što mi je ona odgovorila kako je njoj dosta mojih prekidanja i kako je u više navrata pokušala sa mnom zapodjenuti razgovor na razne teme, međutim svakoga se puta, i ranije, a evo kako ona vidi i sada, događalo i događa isto, a to je da je meni gotovo pa svaki razgovor besmislen jer smo, prema mome viđenju, o svemu govorili već nebrojeni broj puta, i kako ja uvijek običavam isticati – međusobno se usuglasili oko brojnih tema, što ja nisam poricao, dapače, potvrdio sam kako je to istina, ali kako razlog tomu leži u činjenici da ona uvijek iznova kao teme naših razgovora nameće određene trivijalne, i zapravo po nas i naše živote sasvim nebitne teme, kao što je primjerice tema nedostatka parkirališta pred zgradom u kojoj stanujem, ili tema kupovine pseće hrane, i kojekakve druge, kako sam naglasio, bez namjere da nju osobno uvrijedim, glupe i bedaste teme, dok, istovremeno, prava pitanja i razgovore krije dobro i debelo nagurane ispod žita, nikada se iskreno ne otvarajući i ne izjašnjavajući o ljudima čije joj postojanje na jedan značajan način određuje život, kao niti o gestama koje čini i izražava naspram njih, izbjegavajući uvijek da otvoreno govori o najdubljim motivima koji je i nadalje, premda je već milijun puta, tek ovlaš, a onda istina i malo studioznije, natuknula nešto o tome kako joj ti određeni ljudi narušavaju život i zdravlje svojim načinom gledanja na stvari, koji se posve križa i sukobljava s njenim načinom, kojega te osobe u potpunosti poništavaju, podsvjesno joj namećući vlastite načine i ne dozvoljavajući joj da ima svoje načine, što je potpuno nedemokratično, zločesto i, ako se mene osobno pita, slaboumno, no ona ih je istovremeno i naposljetku poslije takvih priznanja ponovno prihvaćala, ne distancirajući se od njih, već je dapače ponovno uranjala u tu istu bolesnu priču sa ljudima koji joj narušavaju život i zdravlje, uvijek ponovno i iznova glumeći kako je sve u redu, odnosno kako nema nikoga tko je na bilo koji način ugrožava, poništava ili tome slično, to jest kako su ti sa kojima bi se uvijek iznova uhvatila u kolo u stvari dobri, ali samo malo ili malo više nesretni ljudi, zbog čega ih je dakako sažalijevala i uvijek iznova iskazivala im lojalnost, što je sve skupa bilo u neku ruku nepodnošljivo, jer ju je upravo to činilo duboko nezadovoljnom, ljutitom i razdražljivom, što nipošto nije željela priznati, već je svoje nezadovoljstvo, ljutnju i razdražljivost povremeno, kao lopatama, izbacivala na mene, projicirajući na mene sve ono što se u stvari odnosilo na njih, zbog čega sam joj često govorio kako ona živi dvostruki, odnosno lažni život, kako je u stvari čovjek u raskoraku, kako nikada nije uistinu oživjela i učinila sveprisutnim i nepobjedivim od strane bilo kakvih, pa i ovakvih manipulatorskih i autoritetnih smutljivaca sa kakvima se uhvatila u kolo, svoje pravo i suštinsko biće, već ga je uvijek, i nadalje to čini, držala negdje duboko u pozadini i po strani, i kako je to njeno suštinsko biće iz tog razloga posve kržljavo i neuhranjeno, zbog čega se u njoj taloži nezadovoljstvo koje ispoljava na meni ili pak koje izlazi na površinu tijekom sna, i noćnih mora za koje sam se više puta osvjedočio da ih učestalo sanja, zbog čega ona često urla u snu boreći se sa kojekakvim utvarama i nemanima, što je samo još jedna od potvrda kako je ono što u svjesnome životu čini u stvari duboko upereno protiv njene podsvijesti, i kako se i nadalje ne zna postaviti prema vlastitim postupcima i odabirima onako kako treba, već se uvijek hvata za nekakve manipulatorske igre i kuke, očekujući od onih koji su se već tisuću puta pokazali nepoštenim i nefer igračima kako će ovoga puta biti pošteni i fer, što je u najmanju ruku glupo i smiješno, jer je naivno takvo što očekivati od ljudi koji su isključivo i samo samoživi, i koji je koriste isključivo i samo za ostvarenje vlastitih ciljeva, koji su u toj mjeri prizemni da bi se njoj, ako ništa drugo onda iz tog razloga, sve to skupa trebalo gaditi, za što vjerujem da joj se i gadi, no iz nekog razloga pretpostavljam da u tim ljudima pronalazi nešto što drugdje ne uspijeva pronaći, moguće, kazao sam, da je njihova prepredena sigurnost i autoritet sa kojim joj se obraćaju nešto što njoj osobno ulijeva osjećanje sigurnosti i prihvaćenosti, što je uistinu poražavajuće, no ukoliko je tako, to bi onda sama sa sobom trebala na miru raspraviti, kako bi iznašla druge načine da sama sebi, uz pomoć vlastitih darova, koje joj je priroda obilato poklonila, izgradi osjećanje autoriteta i sigurnosti, u protivnom će se sve što je pokušala izgraditi u svome životu u temelju urušiti, što je ona odlučno odbila, naglasivši kako sam ja smiješan, i kako je žalosno slušati moja pseudopsihoanaliziranja od kojih joj je muka, a kojima mi je netko – a ona dobro zna i tko i gdje, dobrano napumpao uši, i kako je ovo vjerojatno posljednji put da me je posjetila, nakon čega je izašla iz stana zalupivši glasno vratima, na što sam se u sebi osmjehnuo, slušajući njene korake koji odzvanjaju po stepeništu, dobro znajući da je posjet koji mi je toga dana upriličila Zita u stvari bio tek početni susret, koji nije bio ništa drugo do li prvi korak u njenim pokušajima da mi se ponovno približi, kako bi nastavili na onome mjestu gdje smo jednom ranije, na obostrano nezadovoljstvo, koje ona, istinabog, još ne priznaje, stali.