Danas popodne vidio sam Anđelka. Pratio sam ga biciklom dobar dio staze, vozeći se u njegovoj zavjetrini nasipom uz Dravu.

Postoji stara izreka: Vozi samo onoliko brzo koliko brzo tvoj anđeo čuvar može letjeti!
No moj anđeo čuvar danas nije letio. Štoviše, bio je nepodnošljivo spor. On je vozio raštimani bicikl iz Peveca koji je škripao, ječao pod svakim pritiskom pedale i raspadao se. Situaciju nije olakšavala ni njegova prekomjerna, nimalo eterična anđeoska težina. Bilo ga je teško pratiti.

Gotovo da uopće nisam okretao pedale. Samo usputni okret-dva, tek toliko da održim ravnotežu i ne srušim se u travu. A on je milio i cvilio. Balansirao na onoj tankoj nevidljivoj granici između kretanja, potpunog zaustavljanja i pada. U jednom trenutku više nisam mogao izdržati. Staza ispred mene odjednom se činila beskrajno dugom, a prva večernja svjetla grada u daljini emitirala su svoj sirenski zov. Odlučio sam riskirati.

Nagnuo sam se naprijed i počeo okretati pedale sve brže i brže. Unutarnji akcelerator je poludio, vrijeme se odjednom sabilo i ubrzalo. Izbacio sam nevidljivi žmigavac i u širokom luku zaobišao svog Anđelka.

Opasna brzina! Opasna brzina! Opasna brzina! – bljeskalo je panično upozorenje u Anđelkovim očima još dugo nakon što sam ga ostavio u prašini iza sebe.

Smanji brzinu! Prilagodi vožnju uvjetima na cesti! – vikao je bezglasno moj suputnik Anđelko smanjujući se u odrazu retrovizora.

Netko te voli, netko te čeka! – pulsirala je točka u daljini, prije nego što je potpuno nestala u sutonu.