1.

Noći na Visu čovjeka ostavljaju bez riječi. Ona se tu pokazuje u svojoj tjelesnosti, raširenih zvjezdanih ruku, mekom kožom morske spužve upija svaku misao uprtu među njezine grudi. Mješavina uličnih komiških rasvjeta i besmrtno probojni bijeli žar punog Mjeseca omogućuju blagi pogled na crkvicu sv. Blaža na maestralnom brijegu sjeverno od komiškog zaljeva, a ispod čvrsto je usidrena druga, obasipana morskim plaštem, čuvarica mora i kopna, crkva sv. Marije (Gospa Gusarica). To magično krško tijelo koje povezuje dvije sakralne starine uranja svojim krajem u srce plavetnila, magiju Afroditine pjenušave postelje. To čudesno brdo ne završava u visini, strmom liticom poput jezivih irskih klifova već svoju širokogrudnost pokazuje prizemljenjem. Jedan mu je dio stamen, obrambeni, pokazuje snažnu vedrinu duha, razbija prodorne vjetrove štiteći dio Komiže, a onaj drugi, skrušeni dio, pokazuje se u svojevrsnoj predaji svoje tjelesne kamenitosti Jadranu, rastvaranju duše pred plamtećim Posejdonovim licem. Zato je gotovo nemoguće ne zamijetiti jednu šupljinu u njegovu stjenovitu prsnom košu. To njegovo srce zamijenile su sada pulsirajuće zvijezde koje su se sabrale u to kršno gnijezdo. Postoji jedan drugi krški gigant koji Višanima prenosi ljubavnu kozmičku matematiku. Hum. Taj svećenik noćnog Delfija što se nalazi na najvišem vrhu blago sklizne van svog imena, učini taj zreli prijelaz prvog ili posljednjeg glasa, preobrazi se u huk ili šum. Ako se duže promotri njegova golemost, toliko da padnete u hipnozu ili neki vid meditacije, možete zaista čuti njegov noćni huk nalik sovi koja huče bisernu utrobu Visa – svetu izvorsku vodu. Hefestova sila erosa koja se probila na površinu prije više od 200 milijuna godina. Drugi pak dio njegove duše, onaj blaži, proizvodi šum svemirske tišine koju spušta niz svoje krško tijelo, onaj ljudskom uhu najugodniji, šum mora čiji valovi osvježavaju vojsku oblutaka i oštrice stijena. Potrebno je dakle blago pomaknuće u imenu, jeziku, pogledu, spasiti sva ta draga kamenja krajolika.

2.

U svemu se ogleda dvojnost, njihova uzajamnost, njihov rad mijene i transfiguracije. Noć ne skriva, ona pokazuje, rasvjetljava, paradoksalno, ona je period budnosti. Smokva pored koje prolazim u ovoj kasnoj pjenušavoj noći budna je i mogu je primijetiti u njezinu plodu, samo što ne sazrije u cijelosti. Ako zastanem mogu uhvatiti pomak u tom kristalnom plodu. Toliko skromnosti u njezinoj punašnosti. Smokva se ne razmeće cvijetom, on je skriven unutar ploda, pa se kaže da „cvate iznutra“. Ima li ljepšeg primjera za nenametljivu ljepotu? Tijelo koje uspijeva na kamenjaru, podnosi sušu i pritom rađa obilno. Tu nema trunka ornamentike, prostora za riječi: „prekrasno“, „lijepo“, „raskošno“, „okićeno“. Koliko sam samo puta učinio taj jezični prijestup. Nesmetanu nametljivost. Nema jezika koji bi mogao dočarati njezino utjelovljenje. Još uvijek učim govoriti šutnjom. Ti veliki listovi nisu dekoracija, nego zaštita, briga o svome tijelu, božanska hladovina cvijeta. Plod koji dozrijeva bez spektakla. Stoga zastati treba da bi se prepoznala tlapnja statičnosti. Zastati u činu božanskog akta preobrazbe u smokvi. Zastati znači preduvjet za ulazak u mijenu sakralne vatre u njoj. Dvadesetak metara iznad smokve, nazire se pak stablo šljive koje se možda ponosi svojom zrelošću, rekao bih, slutnjom nebeskoga. Doći do granice i baciti se u beskrajno polje slutnje, krošnju neznanja. Dio šljive, jedna podeblja grana gotovo osovinska, najbliža zemlji, slomljena je snagom vjetra. Zna li ona za taj lom? Ili će tek saznati? Nikola Kuzanski govori o „učenom neznanju“. Što čovjek više spoznaje, to jasnije uviđa koliko je konačan i koliko mu je Istina nedohvatljiva. Poezija slomljene grane koja na drugom kraju pojačava apetit za nebeskim kruhom. Ples dvojnosti i njihovih preobrazbi blistaju pod vrelom kožom Nikte. Sve što promotrim ugrijano je već njezinim dugim sazviježđnim prstima. Sve o čemu pomislim, o čemu bih htio pisati, spale njezine oči koje me čine duhom gladnim. Taj ruah, blistava čipka savršenog geometrijskog oblika što ga božica noći svakodnevno tka, skrojen je po unutarnjoj mjeri bića, obliku melankoličnog lica koji zrcali vedrinu, čeznuće, tugu i duhovnu nezasitnost. Čipka je propusna. To naslućuje smokva. To naslućuje šljiva. To naslućuju viška brda. Kroz njih prolazi Prvotna riječ. Logos. Čim se pojavi noć, molim Niktu da mi prekrije lice tom čarobnom tkaninom. Molim je za budnost.