Kao ishod toga razumom prosvijećenoga čovjekova nahođenja, stvarnost je napustila poprište društvene igre. Ostala je tek – tvarnost. Izvijeno 's' šmugnulo je neprimjetno iz teksta našega životnog tkanja, ostavivši za sobom tek njegov isprazni kontekst. ...

Doista, rijetki su oni životni trenutci kada u nama odjekne – onako kako jedna gitara zavibrira istom frekvencijom koja je potekla od druge, njoj nasuprotne – titraj izvorne, životvorne vibracije. To su oni trenutci kada se osjetimo uistinu živima, naspram onog svakodnevnog, uvriježenoga stanja koji bismo mirne duše mogli nazvati životarenjem. Da nije riječ o pukoj dosjetci, svjedoči razlikovna uporaba grčkih pojmova za termin koji se u našem jeziku prevodi tek s jednom te istom riječju: život. ...

Prirodno stanje glazbe stalna je mijena, koja i samoga slušatelja inicira u nagovještaj bezgraničnoga kontinuuma, što u njegovim časovitim utjelovljenima i ponekim osobito intenzivnim životnim trenutcima uspostavlja svoje privremene doživljajne oslonce. Ti su potpornji jedina postojana prebivališta duše, prebivališta koja joj, u ovim privremenim boravištima, pružaju žuđeno utočište. ...

Svojevrsno čarobno bezumlje vladalo je u toj prisilnoj dokolici; neki mentalni sfumato mekšao je viziju moga duha, koja je ovladala predmetnom stvarnošću preobražavajući je u nešto nadnaravno. Tako uistinu jest kada se čovjek, s vremena na vrijeme, spusti u svoje tijelo. ...

Gdjekad se pak takvi trenutci mogu doživjeti onkraj stvarnoga vremena i konkretnoga prostora – dakle u snu. To su oni osobito bistri snovi koji se doimaju stvarnijima od jave, koji štoviše predstavljaju aršin kojim mjerimo zbiljnost nekoga događaja. Snovi su to kanda smo uistinu budni, spram kojih se naše budno stanje doima tek poput časomične izmaglice na oknima naočala. ...

Sjedim, oče, na više stolica odjednom. I tješim se govoreći si: tȁ to je tek jedna stolica s više nogu. Jedna stolica sa sto lica. Sto lica bez i jednoga naličja. ...

Oče, priznanjem: prijemčiv sam od glave do pete. Uvažavam tuđe mnijenje o sebi, kojekakve tričarije poput časovitih vremenskih neprilika, a kinjim se i zbog nedostatka uvažavanja drugih. Privolu svoju dajem svemu i svačemu, a posljedično se s koječime i poistovjećujem. Koječemu pripisujem svoje 'ja', prelijevam se preko ruba svoga jastva u bezmjerna mnoštva, pa više i ne primjećujem razlike, ne razaznajem sebe u beskonačnim modalitetima najrazličitijih drugih. ...

Govori onako kako ti biće tvoje nalaže. Riječi su ti utkane u životni habit, pa ih izgovaraj kao da ti život o njima ovisi. Spram drugih se ravnaj s istom pomnjom. Radije šuti no da riječju drugog usmrtiš. Character assassination – idiom Otočki kaže upravo tako, s pravom. Ogovaraš li drugoga, karmu njegovu ližeš. ...

Živi svoj san, govore mi mnogi. Ja im kažem: umri za nj! Smrtni grijeh i nije drugo doli životarenju težiti, životu se kao idolu klanjati, kumir od njega praviti. ...

I što učestalije sabirem tuzemna iskustva, to s više zebnje uviđam kako je ostvarenje razboritog imperativa dosljednosti i koherentnosti nemoguća misija. Koherencija moga bića sapeta je naravnim usudom mojega 'ljudskog stanja', koji me poput divljih konja sveudilj razuđuje. S tim se stanjem teško mirim, ali ga ujedno i prihvaćam. Jer samo tako mogu prihvatiti i bližnjega svoga, koji nije drugo doli tek jedno od nebrojenih naličja moga vlastita lica. I taj uvid neka bude zalog otkupljenja mojih grijeha, zalog koji polažem pred ranjena stopala uskrsloga Nazarećanina. ...