Postoje poneki minuli trenutci koje ne evociramo tek pukim spominjanjem, odnosno prisjećanjem. Rijetki su to trenutci koji u činu prizivanja prestaju biti svršena iskustva. Oni za nas postaju jednako stvarni, povazdan stalni, kao i onomad kada se prigodno bijahu zgodili. Pomisliš na njih i tamo si. Prizoveš ih mišlju i u mah 'jesi' tada i tamo, baš kao da si ovdje i sada, baš tu gdje jesi. Jer to da 'jesi' nije tek puka prigoda. 'Jest' nije drugo doli bezvremena zgoda, a ne kakva izvanredna prilika, ili pak okolnost što se desila mimo uvriježena reda. Ona međutim jest odlična odnosno sjajna, ni manje ni više nego izvanredna. Ona, štoviše, sjaji više no tisuću odličja, blista jarko poput nesaglediva Sunca. I ta nas sjajna Zvijezda privlači u svoju orbitu. Uvijek nas iznova podsjeća da 'jesmo', tu i sada, makar se toga stanja tek povremeno prisjećali, jer nam je tonus samosvijesti tek nevoljno djelomičan. Takva je, naime, gravitacija sadašnjosti, ta privlačna sila koju baštini moć intenzivnog, autentičnoga bivanja. To je ono bivanje koje nema početka ni kraja, pa se – strogo gledajući – i ne može pojmiti kao postojanje. Riječ je o stanju koje naprosto – jest. Stanje je to što opstoji mimo vremena, iako u vremenu povremeno zasja. Pojavi se, bude, pa nestane, kao da ga nikada nije ni bilo. No barem ga se s čežnjom možemo prisjetiti, pa ga tako možemo iznova i ostvariti. Ne kao časovitu misao nego kao stvarnu prisutnost. Prisnu štoviše, jer svaka stvarna prisutnost intimno je iskustvo. I tako od prilike do prilike, od zgode do nezgode. Dotle dokle god nam hvat budne svijesti doseže.

Rijetke trenutke poput takvih može dozvati naše hotimično prisjećanje na određeni događaj, no nerijetko mogu također biti prizvani nehotičnim otponcem sporadičnih povoda, poput glasovita Proustovog madelaine kolačića, koji je senzornim podražajem trenutačno prizvao aromu autorova djetinjstva, kao i asocijativne kaskade s njime povezane. Kronološko vrijeme koje ima svoju protežnost i uvijek isti vektor usmjerenja, u takvim se rijetkim prilikama povija, uvrće i sabija u jezgroviti grumen sadašnjega trenutka (J. P. de Caussade), onoga koji nekoć prividno bijaše pa minu, da bi zapravo uvijek bivao neprolaznom stvarnošću, kao svojevrsni vremenski loop koji se poput beskonačne petlje uvrće sam u se. Mi smo ti koji mu pristupamo uvijek iznova, svaki puta ponešto stariji, nerijetko posve drugačiji, da bi njime utažili svoju neumjerenu glad za iskonskim bivanjem. Sadašnjost postojano izvire iz uvijek istoga trenutka, koji za nas u vremenu poprima posve različita obličja, zavisno od događajnoga habitusa kojim je odjeven. I upravo po tome se takav trenutak razlikuje od mnogih drugih, kojih se rado ili nerado prisjećamo. Te druge trenutke evociramo s mukom, teško ih se prisjećamo, nastojeći za se rekonstruirati njihov sadržajni tijek, njihovu doživljajnu aromu, prilike i neprilike u kojima smo se u tim i takvim trenutcima bili zatekli. Kakvu je haljinu nosila ona, koju je gestu učinio on, kakvo je osvjetljenje prožimalo tu scenu, koja je 'stvar svirala' na radiju? I dakako da s protjekom vremena događajne činjenice neprimjetno mijenjaju svoje obličje. Zakrivljuje ih gravitacija prostor-vremena, jednako kao što i nas ono povija, mijenjajući obličje naših zalizaka, savijajući konture naših leđa, smanjujući domet našega vida. Pa ipak, u tim iznimnim prilikama privlačna snaga sadašnjeg trenutka vraća nas u središte zbivanja, u 'oko' vrtložne struje vremena – u ono 'sada'. Izvan toga 'sada' vrijeme šiba i povija, čupa i raznosi sve na što naleti, stvarajući pustoš prolaznosti, posvuda i bez iznimke. U toj nepomičnoj, bezvremenoj točki sadašnjost postojano miruje, bivajući neokrznuta razularenim procesima propadanja, makar i sama bila satkana od vremenitih tlapnji. U njoj sadašnji trenutak biva vječno mlad, pomlađujući posredno i nas same, kadgod mu se iznova vraćali, iz kojih god kronoloških daljina mu iznova pristupali.

Znade se ujedno zgoditi i to da takve trenutke anticipiramo kao osobitu fantazmu, kao plod stvaralačke imaginacije. Može to biti kakva nutarnja vizija uobličena osobitim darom poetske domišljatosti, koja poput fino brušene prizme prelama izvanjsku svijetlost u lucidne i eterične predodžbe, u kojih opažene stvari svijetle nadnaravnom luminiscencijom. Takva bivaju pojedina slikarska djela što kroz opnu prikazane predmetne stvarnosti propuštaju blistave onostrane odbljeske, spram kojih se naša tuzemna stvarnost doima poput utrnule luči. Gdjekad se pak takvi trenutci mogu doživjeti onkraj stvarnoga vremena i konkretnoga prostora – dakle u snu. To su oni osobito bistri snovi koji se doimaju stvarnijima od jave, koji štoviše predstavljaju aršin kojim mjerimo zbiljnost nekoga događaja. Snovi su to kanda smo uistinu budni, spram kojih se naše budno stanje doima tek poput časomične izmaglice na oknima naočala. Nisu to, naime, uistinu pravi snovi, kao što ni java intenzivnih minulih trenutaka nije uistinu prošlost. To je posve jasna zbilja, vječna sadašnjost koja pulsira neugasivim životom. Zbilja je to koja žari i pali svojim cjelovom, ne ostavljajući ni najmanju dvojbu u svoje iskonsko poslanje – zaviještanje iskona koji se na čudesan način manifestira u tim prolaznim prilikama. Ništa neobično, reći će neki. Opće mjesto, dobacit će drugi. Treći će pak kazati da se radi o prežvakanoj poetskoj doskočici, o jeftinoj sentimentalnoj moneti. Pa ipak, svatko tko je doživio takve trenutke znade da je tada bio i da sada jest, budući da ih u prisjećanju uvijek iznova doziva, uvijek nanovo oživljava. Ili radije: budući da on sam biva oživljen njihovim žarkim cjelovom. U tim rijetkim prigodama on uistinu jest, i to nepobitno znade. Rijetke su to prigode, jer život je sasvim rijetka, posve iznimna pojava, trenutak koji se poput krijeste usamljenoga vala izvija nad površinom beživotnoga mora. No takve pahuljaste, filigranske tvorbe stvaraju nepoderivo tkanje, prostirku kojom je prekriveno i obilježeno mjesto našega trajnog hodočašća. Mjesto kojem vazda smjeramo, nikada ga uistinu ne dosižući. Jer na to se mjesto ne može pristići, na nj se ne može stupiti. Tamo ili jesi ili nisi. Ili – ili. A crtica kojom je odijeljen taj simetrični, blizanački veznik predstavlja liniju koja bezuvjetno dijeli, koja nipošto ne spaja. Linija kojom su odijeljeni 'uvijek' i 'nikada', 'nešto' i 'ništa', biće i ne-biće. I neće ne-biće nikada susresti biće. 'Ništa' neće nikada postati 'nešto'. I uistinu: 'nikada' neće zanavijek biti. Jer samo 'jest' ima biti. Jedino 'jest' naprosto – jest.