1.

U onim odjeljcima knjižara što su klasificirani odrednicom samopomoći i koji mahom sadrže knjige iz područja takozvane duhovnosti novoga doba, nerijetko se mogu zamijetiti naslovi obilježeni sintagmom sadašnji trenutak. Popularizirana suvremenim klasikom što ga je potpisao viđeni duhovni učitelj koji svoje ime dijeli sa srednjovjekovnim majstorom „istinske gnoze“ – njemačkim dominikancem, učiteljem nedualne svijesti i zaplotnjakom kojekakvih heretičkih smicalica kojima je rado zbunjivao podložnu mu pastvu i uzbunjivao nadređeni mu kler – ta je sintagma postala sveprisutan pojam, i to ne samo u okvirima popularne psihologije (pri tome je zabačena činjenica da ju je prije nekih dvjesto pedeset godina u svojim dušebrižničkim pismima prvi uporabio jedan francuski isusovac, duhovni skrbnik lokalne redovničke zajednice). Toj se sintagmi nerijetko pripasuje druga, srodna složenica, pa tako zajedno čine krilaticu koja predstavlja svojevrsnu duhovnu budnicu prilagođenu praktičnoj, svakodnevnoj uporabi: budi prisutan u sadašnjem trenutku. Slogan je to koji je u zadnje vrijeme devalvirao zloporabom što su je počinili najmodavci vanjskoga oglašavanja na površinama reklamnih panoa, mameći potencijalne oglašivače komercijalnih proizvoda („Budite prisutni“), oglašivače koji svojim verbalnim udicama i sami rado lešinare na tekovinama duhovne teorije i prakse („Slijedi svoj unutarnji kompas“) unižavajući sakralno ne bi li uzdigli profano, a sve to u korist nezasitnoga materijalnog probitka. Pročisti li se od višeslojne marketinške patine, ta se danas pomodna krilatica – u svojoj sadržajnoj biti zapravo drevna – svodi na duhovni nalog u vidu mementa, što ukazuje na temeljnu egzistencijalnu pretpostavku koju neprilično zabacujemo, sveudilj se gombajući po životnim magistralama i stranputicama. Uobličen lapidarnim iskazom, taj nagovor želi podsjetiti na sljedeći uvid: budi prisutan ovdje i sada, jer nema drugog doli tebe, sada i ovdje. Riječ je o uvidu u jednostavnu i sveopću iskustvenu činjenicu, što uvelike nadilazi kronološke i prostorne koordinate religijskih doktrina, filozofijskih kurikula i drugih mudrosnih baština. Moglo bi se reći da taj nalog predstavlja nematerijalni zalog izvornoga, duhovnog probitka, što počiva na uvidu u elementarnu ontološku zakonomjernost. Svako naime biće u svome bivanju proizlazi iz temeljnoga jest (onoga jesućega, pa se pravilnom jezičnom tvorbom biće izriče i kao suće). A to jesuće – gdjekad iskazano i kao bitak – biće može doživjeti ili pak spoznati samo temeljem vlastitog, izravnog iskustva, i to u sadašnjem trenutku, jer ne postoji neki drugi trenutak doli ovoga 'sada', kao što ne postoji netko drugi osim mene tko u moje ime to iskustvo može steći. Drugim riječima kazano: biće jest, ovdje i sada. Ono nije nekoć 'bilo', niti će ubuduće 'biti'. Tȁ ono što je minulo nije, niti jest ono što će tek nadoći, što tek ima prispjeti u postojanje. To su tek ovdje i sada što na tajnoviti način opstoje onkraj nerješive zagonetke vremena. Oni postojano jesu, neovisno o vremenskim mijenama zbog kojih razlikujemo 'prije' i 'nakon', perfekt od futura. Uistinu, možeš li kročiti u jučer ili sutra? Možeš li bivati tamo i tada? Jedino što uistinu jesi kadar, to je bivati u sjeni onoga jesućega, onoga što uistinu jest. Gdje i kada? Rečeno je već: ne maloprije ili doskora, ni tamo ili ondje, nego ovdje i sada. Tako eto glasi moguća jezična prilagodba temeljnoga ljudskog iskustva, što ga bez iznimke dijele svi pojedinci obasjani svjetlom samosvijesti, neovisno o njihovim raznorodnim pripadništvima i heterogenim svjetonazornim opredjeljenjima.

2.

Ispisujući ove retke nalazim se ovdje i sada. Tȁ gdje bih se drugdje i nalazio? No ne nalazim se tamo gdje svoje retke najčešće bilježim, u stambenoj gromadi smještenoj u novijem dijelu naše središnje metropole. Tu sam – na jednom dalmatinskom otoku, u jednome priobalnom gradu što se ugnijezdio u uvali jugozapadne orijentacije, u višestoljetnoj kući smještenoj uza samu obalu. S osmatračnice malenoga balkona postavljenoga u visini druge etaže motrim panoramu širokoga oboda, koja obuhvaća središnji dio grada: izduljeni, duboko položeni trg koji okončava s katedralom zlaćanoga pročelja, zaobljeni gradski hrbat ovjenčan borovom dijademom što zakriva gradsko groblje, mandrač djelomično zakriljen raslinjem isturenoga parka, zaljev koji je cijelom dužinom opasan kamenom rivom, djelić razvedenoga arhipelaga što se proteže uzduž krajnjega kraka matičnoga otoka i borovu šumicu koja nadvisuje zapadni dio uvale. Točka nedogleda smještena je na morskome horizontu koji se smjestio u procjepu između dviju obala, dok se moje blago povišeno motrište poklapa s linijom središnje osi nevelika zaljeva. Dojam bivanja u središtu toga podneblja podcrtan je vizualnim silnicama koje konvergiraju u mjesto s kojega motrim. Ovalne, konveksne konture otočića i njihovih brežuljaka rimuju se s istovjetnim motivom – ovećim, konkavnim lukom obale (koji svoju najnižu točku doseže tik ispred obiteljske mi kuće, odnosno njezine isturene terase), reprezentativnim lukom napetim u dnu pročelja monumentalnog arsenala, manjim lukom koji nadsvođuje crkvicu što stoji na početku šumice i trolisnim zabatom kojim je okrunjeno renesansno pročelje katedrale, obogaćeno baroknim naznakama. U svojoj horizontalnoj protežnosti prizor nalikuje fotografiji snimljenoj širokokutnim objektivom, u kojoj blago zakrivljeni prostor što u potpunosti ispunja vidno polje poprima bademast oblik, poput položene romaničke mandorle (koja u svojoj simboličkoj projekciji predstavlja isječak preklopljenih sfera neba i zemlje, isječak u koji je prigodno smješten, od gremija prezren, Spasitelj ovoga svijeta). Obrubljen nepravilnim paspartuom razvedene obale, uokvireni zaljev po kojem plutaju drvena i plastična plovila nalikuje uokvirenoj slici u kojoj prostor poprima plošna obilježja, slična onima što se mogu zamijetiti u perzijskim minijaturama. Umjesto po dubini, prostorni planovi kao da se nižu po visini, poput planova prikazanih vertikalnom perspektivom, zastupljenoj u slikovnim uradcima svih tradicijskih kultura. Tako plošno ugođena, slikovita se scena doima kao da se nalazi 'pod nosom', poput velebne slike koja se može razgledati s pedlja razdaljine. Sve je u tome prizoru udešeno „po broju, utegu i mjeri“. Sadržaj mu je pregledan i prebrojiv, razložen na međusobno srazmjerne oblike raspoređene u harmonično usuglašenim grozdovima, baš kao da ih je osmislio i ostvario demijurg obdaren izrazitim likovnim darom i osjećajem za lijepo. Taj skladan ambijent što ga motrim s malenoga belvederea, za me predstavlja cjelinu u malome, djelić koji vjerodostojno zastupa ono cjelovito 'sve', koje se – u podudaranju svojih raznorodnih sastavnica – ponajbolje iskazuje glasovitom hermetičkom krilaticom: kako gore, tako dole. S te isturene osmatračnice zapažam kako se nebo ljupko sljubilo sa zemljom, i kako zajedno predstavljaju jedno cijelo. Stojeći tako, osjećam se poput kakvoga monarha koji pomno razgleda svoje minijaturno kraljevstvo, obuhvaćajući pogledom podneblje neraskidivo sraslo s nebeskim pokrovom koji ga natkriljuje. I pregledavši svoje sićušno carstvo sfernoga obličja, uvijek iznova mogu odahnuti i spokojno ustvrditi: tako kako jest, dobro je.

3.

Unatoč činjenici da u tome gradu povremeno niču građevinske intervencije koje nepovratno narušavaju njegov jedinstven izgled, unatoč tome što u razdoblju turističke sezone njegov plavetan zaljev biva popločan brojnim charterima, jahtama i barkama za najam, on za me predstavlja posebno mjesto hodočašća. Mjesto koje, barem na simboličkoj razini, stoji vazda jednako, sebi samome istovjetno, neokaljano časovitim mijenama. Stoga mu se više puta godišnje uvijek iznova vraćam, da bi u njegovome postojanom zrcalu uočio odraz svoje nepostojanosti, odraz svega onoga što se u periodičkim intervalima izbivanja neizostavno urezalo u moj lik. Srećom, blagotvornost toga mjesta poravnava iskustvene nabore, nivelira doživljajne utore, ublažava proživljene traume, svodeći nepravilan grumen moje osobnosti na (koliko-toliko) zaobljen i uglačan oblutak. Vraćam se na to mjesto uvijek s nova da bih u njem pronašao mjesto spokoja, da bih u tome pupku svijeta pronašao oslonac univerzalne osi – axis mundi. Dolazim da bih u krilu njegova školjkastog korita vidao svježe rane, kojima gode mirisi poljskih trava, jasmina i borovine, uljuljkan ljeskanjem mora, nerazgovjetnim žamorom i prpošnom igrom lastavica, čije se zamršeno ispresijecane putanje u predvečernje sate sustječu upravo iznad sljemena kuće. Pa čak i kada proljetne miomirise zamjeni ljetna mješavina benzinskih i alkoholnih isparina, i kada prigušeni večernji mrmor bude odmijenjen kakofonijom neartikuliranih krikova i banzai pokliča što ih proizvode, za razulareni provod spremne, horde pripitih partijanera, čak i tada na tome mjestu pronalazim potrebnu utjehu. Jer ako ti bjelosvjetska sablazan plazi pod prozorom stežući obruč oko tvoga unezvjerena bića, što ti drugo preostaje doli unići u se, svjestan da je izvanjska stvarnost tek projekcija one nutarnje, i da je središte svega dostupno s ovu stranu tjelesne opne, s onu stranu svjetovnih dimenzija, lišeno svih sporednih insignija, svih nevažnih atributa. Kada barbari uzurpiraju tvoje vrlo carstvo, kada ga onečiste svojim nedostojnim činima i poganim jezicima, kada – štoviše – okupiraju tvoje prizemlje svrdlajući brutalnim decibelima debelo ziđe vremešnoga zdanja, ne preostaje ti drugo nego potražiti ono kraljevstvo koje prebiva u tebi, ondje gdje se nalazi u svom izvornome vidu, na mjestu što ti je bliže od vlastitih udova. Stoga hvala neka bude barbarima ovoga svijeta, jer varljiva je njegova ljepuškasta vanjština; učas ti svojim čarima zavrti glavom i zavede na stranputicu života. Začara te i obrlati, pa te na koncu ostavi praznih ruku i neispunjenih čežnji. Hvala im budi, jer tko bi se bez njihova poguranca odvažio okrenuti leđa svijetu i zakoračiti u tamni ambis. Tko bi inače, tapkajući u mraku, krenuo u potragu za majušnom iskrom prvobitna svjetla koja postojano sija iza višeslojnih velova tame, blistavija od milijun Sunaca, predstavljajući izvorni predložak svim svjetlilima što obasjavaju cio nepregledni svijet, pa tako i ovo, u cijelosti pregledno, zamamno i opojno, podneblje.

4.

Otok koji pohodim i na kojem povremeno bivam, i sam nosi ime što, u svojoj etimološkoj brazdi zaoranoj još u doba starih Grka, čuva spomen na jedno svjetlilo kojega far duboko zasijeca u tkivo gustih tmina. Taj svjetionik – pharos – fonetskom prilagodbom iz latiniziranoga pharia prešao je u dalmatinski romanski fara, koji su pak Slaveni (koji nisu imali jednodušni 'f') pretvorili u hvor, vremenom standardiziran kao hvar (u lokalnih bodula ipak zadržan kao for). Otok Hvar – to već i vrapci na grani dobro znadu – među svim hrvatskim otocima ima ponajviše sunčanih dana u godini. Sunčani je to otok ne samo zbog te neobične klimatske odlike, nego i zbog druge čudnovate, filološke okolnosti, pridošle iz jednog prastarog, izumrloga jezika. U avestičkome jeziku – liturgijskome jeziku kojim je ispisana sveta zoroastrijska knjiga Avesta – njegovo je ime povezano sa božanskom simbolikom Sunca. Drevno zoroastrijsko božanstvo Hvare-khshaeta (Hvarə-xšaēta, Huuarə-xšaēta) sadrži značenje zračećega, sjajnoga Sunca i predstavlja njegovu personifikaciju, ikonografski prikazanu u pratnji viteza i lava. No postoji još jedna, srodna jezična inačica toga imena, kojom se u avestičkome jeziku označuje koncept Sjajnoga kraljevstva ili Osvijetljene moći: Khvarenah-khshaeta. Riječ je o božanskoj, mističnoj sili koja se projicira na kralja, ili pak na heroja, ne bi li ga osnažila božanskom snagom. Kralj u zoroastrijskoj mitologiji – kao i u ostalom u ostalim drevnim kulturama – predstavlja Božjega zastupnika na zemlji, u ovom slučaju zastupnika Ahura Mazde. On je nositelj božanske moći upravo po spomenutoj funkciji, i zahvaljujući njoj vlada ne samo s ciljem održanja političke, nego prije svega duhovne vlasti, što se očituje u prevlasti istine i pravde. Štoviše, on obdržava sâm kozmički poredak, predstavljajući zalog sprege božanskoga i ljudskoga svijeta. Eto tako se za moje privatno, maleno podneblje – zahvaljujući tim neobičnim i dalekosežnim fonetskim odnosno filološkim podudarnostima – uistinu može kazati da ima kraljevski pedigre. Dakako, kada ga sebi prisvajam tepajući mu 'moje', pri tome ne mislim da ga time oduzimam drugima; posvajam ga tek zbog toga što sam upravo ja taj koji prepoznaje spomenute mu likovne i carske odlike, pa utoliko i supotpisujem autorstvo u njegovoj kreaciji. Ukoliko se nađe još poneki pojedinac koji to podneblje vidi kao od Boga danu monarhiju, rado ću s njime podijeliti ulogu kralja. No oprez, kralju! Sjajno, sunčano kraljevstvo koje si prisvajaš nije ujedno i jamstvo božanske moći koje bi baštinio po analogiji sa zoroastrijskim mitološkim konceptom. Tu moć ipak trebaš tek steći, ispravno se odnoseći spram svojega blaga. Imaš se ugledati u bogatoga mladića iz evanđeoske prispodobe, prodati i podariti sve svoje imanje i krenuti za istinskim Kraljem. Jer Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, za razliku od tvojega. Pa tako od ovoga svijeta neće biti ni ono izvorno carstvo kojemu težiš, u koje polažeš sve svoje nade.

5.

U onim dalekim vremenima u kojima sam, kao još nedorasli kralj, bio tek princ koji se frizurom furao na Princa Vallianta, potucao sam se po vijugavim stazama toga sunčanoga podneblja uzduž i poprijeko. Bivajući dječjega rasta, podneblje mi se tada činilo još većim i raskošnijim. Zavlačio sam se u uzane procijepe u stijenama, uspinjao na kamene morske izdanke, uvijek iznova tragao za skrovitom, podno Glavice smještenom uličicom (ustvari tek uzanim prolazom), još uzanijom od one splitske, kolokvijalno nazvane „Pusti me proć“. Sve što me je okruživalo predstavljalo je za me predmet čuđenja, koje nikad nije bilo dokončano prelaženjem u naviku. Svaki trenutak proveden na tome mjestu i u toj kući bio je jedinstven. Ne zato što bi bio poseban, izniman, odnosno nečuven (iako se gdjekad znao desiti i poneki avanturistički događaj), niti zato što bi bio obojan osebujnim raspoloženjem ugođenim polusvjetlom rustikalnih interijera ili ružičasto-ljubičastim preljevima eksterijera (onim sutonskim, koji su gradski trg činili poprištem igre čarobnih valera), nego upravo zato što bi bio trenutak naprosto. Ne jedan jedini, uniformni tren koji se perpetuira bez kraja i konca, nego tren što se svakim svojim pojavljivanjem uvijek iznova pomlađuje, bivajući vazda nov, pristižući s onu stranu časovitih mijena, neokaljan prolaznošću, bezvremen u svojoj nepatvorenoj izvornosti. To je upravo onaj trenutak što su ga intuitivni Gaston Roupnel i njegov tumač i poznatiji imenjak Bachellard poimali kao točku koja se, zajedno s ostalim točkama / trenutcima, spaja u perspektivu sadašnjosti, s onu stranu kontinuiteta neprekinutoga trajanja, kakvim je tijek vremena razumijevao Henri Bergson. Za Roupnela stvaranje je moguće tek kada vremenski kontinuitet Bergsonovoga trajanja (la durée) biva narušenim. U tome se smislu može se reći da se, sa svakim trenutkom koji izranja na površinu sadašnjosti, zbiva stanoviti oblik stvaranja, pri čemu onaj koji mu svjedoči biva svojevrsnim su-stvarateljem, su-autorom. Upravo takav je nekoć bio moj doživljaj Hvara: ne trpni – u smislu pasivnoga svjedočenja ostvarenju koje se nekoć zbilo u prostoru i vremenu – nego djelatni: kao da sam ja sam taj koji su-kreira to mjesto, to vrijeme, taj trenutak. Kao da smo to mjesto, taj trenutak i moja malenost sastavnice jedne beskonačne petlje koja uvire u se i iz sebe same uvijek iznova izranja, obnavljajući se svakim trenom iznova. Riječju: palingeneza, bez kraja i konca. I taj preporod na Hvaru kao da se povazdan zbivao u sjeni mita, u okrilju arhetipsko-simboličkoga imaginarija, kako već i dolikuje otoku koji ima antički pedigre. Jer svaki mit baštini „dvije ustrojiteljske dinamike koje ga oživljuju, između težnje prema redu i ustrojstvu i težnje prema neredu i dezorganizaciji, pri čemu su obje potencijalno oživljujuće i potencijalno smrtonosne“ (Frédéric Monneyron / Joël Thomas). Postoji li bolji primjer za tu, mitu svojstvenu dinamiku, od hvarskoga podneblja, od sjaja i bijede koji se u njem svakodnevno izmjenjuju? No spomenuto vječno preporađanje nije posve bezuvjetno; ono se zbiva tek pod uvjetom prisutnosti budnoga svjedoka. U protivnome, beskonačna petlja puca, obnovljeno se rađanje prekida, netom začeti plod bremenitoga trenutka biva abortiran. Pitam se stoga, nije li višedesetljetna hvarska dekadansa što je zahvatila njegovo urbano biće, nisu li degradacija i propadanje umalo svih njegovih reprezentativnih odlika, nisu li oni u stvari tek rezultat opadanja moje budne prisutnosti? Nije li dekadencija mojega bića – neredu i dezorganizaciji sklona mu narav – u povratnoj sprezi dovela do opadanja moga vrlog kraljevstva, izvorno tako umješno ustrojena? Nije li nekoć jedro a sada ocvalo djelo tek odraz moralne ocvalosti njegova su-stvaratelja?

6.

Nesvjesno anticipirajući nadolazeće razdoblje opadanja, u svojoj sam petnaestoj godini neplanski odlučio fiksirati jedan takav bremeniti trenutak, intuirajući da će – ukoliko ga svjesno ne utisnem u podatnu glinu svoga pamćenja – uminuti bez traga. Rastočit će se u gustome rastvoru svekolike prolaznosti, u kojem koncentracija rastvorene supstancije postaje sve većom i većom. Jer – kao što kaže netom spomenuti dvojac – „zgusnutost prošlosti postaje sve neprobojnija“. Neosviješteni minuli trenutci svojim će kontinuiranim taloženjem postati sjećanju posve nepronični. Takav korak bilo mi je potrebno ostvariti jer u toj dobi više nisam bio neposrednim dionikom sveobuhvatnoga otočkoga preporoda, ali i stoga što se dotični trenutak ni po čemu nije osobito isticao među drugima, njemu sličnima. On nije bio ni na koji način izniman; tek ga je doživljajni naboj učinio razlikovno istaknutim. Radilo se naime o jednoj od svakodnevno opetovanih rutina: o odlasku na kupanje u ranim poslijepodnevnim satima. Ista aktivnost, isto vrijeme; ista ruta, isto odredište. No toga je dana neka osobita čar obasjala tu makinalnu djelatnost. Doživljajni intenzitet izazvan neočekivanim usijanjem mojih perceptivnih moći naveo me je da zastanem na blagoj okuci zasjenjene šetnice koja se protezala kroz borik, a s koje se prostirao pogled na uvalu Prva Majerovica i na „Plivački“ – s tri strane omeđeni morski 'plac' koji je bio namijenjen plivačkim i vaterpolo treninzima. Na južnome molu bio je privezan stari trabakul, s kojega je moje malo društvance neumorno skakalo, ozareno nepatvorenim veseljem svojstvenim 'nježnome uzrastu'. S nestrpljenjem sam hitao k odredištu ne bih li im se što prije pridružio, kao što sam to s jednakim elanom činio svakoga dana. Pa ipak, zastao sam na tome zavoju, osupnut čarolijom trenutka. Osvjetljenje kojim je scena bila obasjana bilo je zlaćano, poput osvjetljenja na Turnerovim slikama. Čak je i sama scena unekoliko nalikovala na njegovu sliku Mortlake Terrace, unatoč tome što hvarski drvored nisu činili brijestovi obrasli bršljanom, što se iza drvoreda nije prostirala Temza, i što je blistava svjetlost bila ispunjena spektralnim sastavnicama znatno veće zasićenosti u odnosu na sjeverno Otočko osvjetljenje. U tome trenutku iznenada sam postao svjestan časovitosti bivanja, prolaznosti koja poput crvotočine nagriza prividnu postojanost mladenačkoga zanosa što se očitovao svojim punim zamahom, osnažen zamamnim ostinatom pulsirajućega glasanja cvrčaka i mirisnim koktelom smilja, ružmarina i smole alepskoga bora. Zastavši tako – u raskoraku između opijenosti ekstatičnim ditirambom i trezvenoga svjedočenja neumitnoj prolaznosti – odlučio sam fiksirati taj trenutak za se, jednom za svagda. Zaustavio sam ga u njegovoj fluidnoj protočnosti da bi mu se mogao uvijek iznova vraćati, čak i onda kada će od blaženoga ushićenja ostati tek pohabana kulisa bivšega plivačkog kluba i dotrajala ljuštura moje osobnosti. Pričekao sam da se eterični supstrat skrutne ne bih li ga oblikovao u blistavi idol, koji sam potom uložio u nišu svoga sjećanja, u namjeri da ga ustrajno častim svaki put kada se zateknem na istome mjestu. I tako pohodim taj, dionizijskom ekstazom ovjenčani, trenutak uvijek iznova, iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće, da bih u njem, makar i nakratko, boravio onom istom puninom – puninom nepodijeljene prisutnosti.

7.

Pa ipak, jedan drugi trenutak zavrijedio je da njegovom evokacijom bude ovjenčano moje „sjajno kraljevstvo“. Riječ je o nadasve povlaštenome momentu, koji posve legitimno može figurirati kao simbolički znamen grada što svojim imenom nominira svjetlost samu. Trenutak je to koji se, zahvaljujući cikličnoj naravi vremenskoga tijeka, vraća uvijek iznova u isto godišnje doba, da bi na znakoviti način obilježio središnji locus i casus Bogu posvećenoga mjesta: katedralni oltar i svetu hostiju u trenutku njezine pretvorbe. Ta se zgoda zbiva na značajan dan liturgijske godine – na blagdan Blagovijesti odnosno Navještenja Gospodinova. Težnja prema ustrojstvu višega reda – koju su težnju predstavnici negdašnje lokalne zajednice dovitljivo upisali u karakterističan tlocrt središnjega gradskog trga – omogućila je da taj trenutak komemorira sakralnu funkciju kojom je obilježen osebujan prostor grada. Funkcija je to koja upućuje na božansku Objavu i koja podcrtava njezino svjetlosno otkrivenje („Ja sam svjetlo svijeta.“). Tu opetovanu godišnju komemoraciju nije osujetila ni posvemašnja entropija hvarskoga urbanog bića; ona ju je tek osudila na anonimnost, pače na zaborav, budući da je više nitko ne zamjećuje, pa čak ni ne naslućuje njezinu cikličnu nazočnost. Nitko doista, osim jednog iznimnoga pojedinca, kojega se može nazvati istinskim su-autorom urbane strukture hvarskoga središta. Mladen Pejaković posjetio je Hvar tek jednom, i to u razdoblju od svega dva dana. No to je vrijeme bilo dostatno da taj ugledan metrozof i stručnjak za geo-astronomiju prepozna orijentacijske odlike grada i vizijom proroka nagovijesti privilegirani trenutak. Evo kako se odvila ta začudna zgoda. Prigodom održavanja međunarodnoga znanstvenog simpozija Pasionska baština na temu Muka kao nepresušno nadahnuće kulture (26. – 29. 3. 1998.), Pejaković je bio pozvan u Hvar da svojim prilogom dodatno obogati prigodan program. Nakon održanog izlaganja, sjeli smo na terasu kavane koja se nalazila na sjevero-zapadnome kraju hvarske Pjace. Prignuvši glavu, Pejaković mi je konspirativno šapnuo: „nemojte nikome reći: Hvar je ljepši od Dubrovnika!“. (To je bio kompliment što je pristigao od znalca koji je dvadesetak godina proveo u gradu Svetoga Vlahe i koji je njegovoj urbanoj strukturi posvetio poglavlje u nagrađivanoj knjizi Omjeri i znakovi.) Elem, sjedeći za kavanskim stolom u smiraj ranoga proljetnoga dana Pejaković je izrekao sljedeće proroštvo. „Pogledajte! Za koji trenutak – kako se Sunce bude primicalo točki zamicanja za brdašce na zapadnoj strani uvale – sjena što se proteže uz Arsenal bit će sve plića i plića. Kada se posve stanji i potom nestane, zidom Arsenala kliznut će posljednja zraka Sunca koja će, u trenutku kada bude dodirnula gredu katedralnih vrata, pasti posred crkvenoga oltara“ (izvornoga, koji je smješten na povišenome mjestu unutar apside, u samome dnu katedrale). Tim je autoritativnim diktumom bila zacrtana dramaturgija uzbudljivog uprizorenja, koje će se odviti na postavljenoj sceni trga, upravo podno čuvenoga komunalnog kazališta. Preostalo je samo promatrati kako se, u narednih tridesetak minuta, obistinjuje obznanjeni scenarij. Kada je posljednja zraka Sunca, vizirana zidom Arsenala, liznula kamenu gredu da bi se toga trena utrnula, upitao sam ga u čuđenju: „kako ste samo uspjeli pogoditi?!“ Odgovorio je: „jednostavno... tako biva kod većine sakralnih zdanja na našoj obali, na blagdan Blagovijesti, dvadeset i petoga ožujka.“

8.

Spomenuto proroštvo moglo je biti ispunjeno zahvaljujući dvjema pretpostavkama: postojećem 'stanju na terenu' koje je osmišljeno i ugođeno po principu orijentacije višega reda i budnoj svijesti pojedinca koji, zahvaljujući usvojenome „horizontu očekivanja“, prepoznaje i anticipira znakovitu zgodu. Tim se proroštvom Pejaković očitovao ne samo kao znalac svoje struke, nego i kao su-stvaratelj djelića urbanoga bića grada, jednako kao što se posve opravdano smatrao i su-kreatorom crkvice Sv. Križa u Ninu, Sv. Trojice u Splitu, Sv. Jurja u Rovanjskoj, kao i mnogih drugih predromaničkih hrvatskih sakralnih zdanja. Svojim teorijskim i praktičkim istraživanjima popraćenima 'dokaznim materijalom' u vidu fotografskih i kinematografskih snimaka, Pejaković je bez ostatka raslojio njihove složene, višeznačne arhitektonske sklopove, ne bi li tako otključao šifru pripadajuće im formalne i sadržajne strukture. To je mogao učiniti samo onaj pojedinac koji je bio kadar razaznati astronomske, metričke i bogoslužne motive koji su motivirali mahom nepravilne arhitektonske oblike; pojedinac koji je znao rekonstruirati poetske i tvorbene postupke kojima su ti oblici bili zamišljeni i ostvareni. Spomenute crkvice jedinstvene su tvorevine ostvarene na razmeđi neba i zemlje, koje figuriraju kako nijemi svjedoci njihova jedinstvenoga susreta. Te crkvice danas i dalje stoje na svom izvornome mjestu, da bi istodobno u potpunosti bile izmještene iz aktualnoga kulturnog obzorja sredine u kojoj se nalaze. Tako naime biva s dva oprečna vida postojanja: onim koje opstoji u sjeni mita (ili pak Objave) i onim koje je smješteno izvan njegova dosega, u profanom okolišu današnjice. Spomenute ustrojiteljske dinamike ljudskih zajednica – težnja prema redu i ustrojstvu i težnja prema neredu i dezorganizaciji – i dalje djelatno su-oblikuju čovjekovu egzistenciju, bilo na njegovu blagodat ili pak na njegovo prokletstvo. A vječno preporađanje koje združuje i prožima podneblje i pojedince koji ga nastanjuju moguće je, kao što je već rečeno, tek uz uvjet prisutnosti budnoga svjedoka. Pustimo stoga da vrli novi svijet ide dalje svojim strmoglavim putem. Tko poželi obnoviti se u cijelosti u sjeni mita, obasjan onim istinskim, nutarnjim „svjetlom svijeta“, neka zastane načas na svome životnom putu i potpunoma oćuti povlašteni trenutak u kome se zatekao. On tada sebe neće doživjeti ni kao kralja, niti kao princa, već tek kao pješaka. Onoga pješaka koji se nada da će se – na jutarnjoj prozivci Sudnjega dana – moći spremno odazvati riječima koje dolikuju toj jedinstvenoj prilici. „Prisutan!“ Ovdje i sada!“