Kako je počelo, tako će i završiti. S punom kutijom. Dva metra ispod zemlje, pušeći rezignirano u svom mrtvačkom sanduku, nakon što sam poslao priču Dragi i time okončao svoje poslove na ovome svijetu, sjetio sam se Saše Stančića, koji je umro prije desetak godina u Kanadi.

Iako potpuno različiti, nas dvojicu vezivalo je prijateljstvo od prvog osnovne. Saša, briljantan matematičar, bio je podjednako dobar u nogometu, košarci i stolnom tenisu, koje je igrao, činilo mi se, namjerno usporeno, s nekom posebnom elegancijom, preciznošću i ljepotom, koja se ne bi tako jasno očitovala da je kojim slučajem bio brži. Nije da ja nisam bio bistar klinac, no mozak mi je radio na drugim frekvencijama, moja moć imaginacije nadilazila je moju inteligenciju i često se poigravala njome, za razliku od Saše, koji je bio sasvim imun na takve zamke. Matematika me nije zanimala, košarka još manje, ping-pong sam prezirao, ali zato sam gutao knjige iz naše i djedove biblioteke, bavio se borilačkim sportovima i atletikom, a u nogometu sam bio pravi majstor. Upravo je nogomet bio uzrok naših svađa, često vrlo žestokih, ali samo kad bismo igrali jedan protiv drugoga, bilo jedan na jedan, bilo u protivničkim ekipama. On je mrzio gubiti, a protiv mene je redovito gubio i tad bi postajao nevjerojatno prgav, non-stop se durio, bjesnio i protestirao, a moji uzvici Vabec! Kranjčar! Cerin! Deverić! nakon postignuta gola dovodili bi ga do ludila. On, navijač Zvezde, koju je u nekom trenutku zamijenio Hajdukom, skidao bi svoje debele naočale i mahao njima kao nekim oružjem, izmišljajući faule, ofsajde, provokacije i, kao da je Kalimero, pravu pravcatu nepravdu, sve samo da ne prizna poraz. I, usprkos matematici, nikad ga ne bi priznao, pa makar on ili njegova ekipa bila nakantana s pet razlike.

Naša druženja u stanu njegovih roditelja u centru grada za mene su uvijek bila svečanost. Stan se nalazio na vrhu modernističke trokatnice koju je izgradio prijeratni poduzetnik i vlasnik ciglane Del Fabro, koji je navodno u njemu i živio. Kad su se Sašini roditelji doselili u grad, kao pripadnici socijalističke elite (otac je bio jedan od direktora u Sekuliću, a majka visoko rangirana službenica) dobili su taj luksuzni stan predratnog buržuja koji je, do nacionalizacije, posjedovao još nekoliko zgrada za iznajmljivanje. Uvijek iznova sam bio zapanjen njegovom ljepotom, komforom i rasporedom prostorija, koje kao da su kružile jedna oko druge, imao sam dojam kao da se nalazim u labirintu koji se kreće, pokazujući čas jedno čas drugo lice, a krijući još bezbroj drugih, bar od mene. Pitao sam Sašu je li ih on već sve upoznao, a on me pogledao s nerazumijevanjem i odgovorio da je to samo mjesto gdje se spava, jede i sere i da nema niti jedno, a kamoli bezbroj lica, i da, uostalom, mrzi taj stan. Sviđa mu se jedino terasa na kojoj ima montiranu tablu s košem. Mene je također oduševljavala ta velika terasa, s koje se vidio cijeli centar, oba brda, Slavča i Ciglansko, iz kojega je Del Fabro crpio materijal za ciglanu, cijela Mala i velik dio Psunja. Moglo se na njoj zaigrati i mali nogomet, ali nikad to nisam predložio jer nisam htio svađom pokvariti uživanje u tom čudesnom svijetu u kojemu je živio Saša, koji mi je unatoč razlici u statusu, ipak bio prijatelj. Zato sam radije pristajao da me on rastura u haklu. Također, dobro sam pazio da ne stavim njegovo prijateljstvo na kušnju i nikad ga nisam pozivao k sebi, u našu kuću, koju smo dijelili s djedom i bakom, te smo živjeli u jednoj sobi i kuhinji, bez kupaonice i zahoda.

Nakon osnovne naši putevi su se razišli, ne samo zbog toga što smo završili u različitim razredima, jer ja sam još dublje zaronio u pankerske i novovalne vode, zanimala me jedino glazba, književnost i umjetnost općenito pa sam se družio sa sebi sličnima, dok se on uglavnom zadržavao u dva šminkerska kafića, u čijim se stražnjim prostorijama kockalo i kartalo u velike iznose. Zahvaljujući svom matematičkom mozgu, odmah je izbio u prvu ligu, pobjeđujući kockare s dugogodišnjim iskustvom. Od prvog srednje on je praktički živio od kartanja i kocke.

Naše prijateljstvo ipak se nije ugasilo, kad god bismo se sreli, imali smo sto tema za razgovor. Jedne večeri, za vrijeme ljetnih ferija nakon drugog razreda, na putu do Omladinskog, sreo sam ga kraj muzeja i on me odmah upita imam li kakvih problema. Bio je uvjeren da nisam dobro, kao što zaista nisam bio jer se još nisam oporavio od raskida sa Sanjom, iako sam na sve načine pokušavao, svaki tjedan imao sam novu djevojku, ali ništa nije pomagalo, smirivalo me jedino pisanje poezije, kad sam se potpuno iskapčao iz svijeta. Nije ta poezija bila ni tako loša, dva-tri mjeseca prije tog susreta počeli su mi je objavljivati u Poletu i Oku, ali je bila daleko ispod razine užitka koji sam osjećao dok sam je pisao.

Odgovorio sam da sam odlično i da imam samo slatkih problema jer su me počeli objavljivati i hoće još.

– Čestitam, bajo! I ne ljuti se što zabadam nos. Ajd da zapalimo po jednu! – reče nudeći mi kutiju Lorda. – Ili još uvijek ne pušiš?

– Ne pušim, ali sad ću baš zapalit – rekoh ne dvoumeći se ni trena, iako od Oršina šamara nisam niti pomislio na cigaretu, čak sam bio antipušački fašist. Jednom sam zatekao Sanju kako puši s prijateljicom. Ne rekavši ništa i gotovo nesvjestan toga, samo sam je pogledom natjerao da je istog trena ugasi.

Eto, zato sam se sjetio Saše Stančića, zato što je on najzaslužniji za moju pušačku karijeru. On me otkrio. On me inicirao i otvorio mi vrata blagodati duhanskog dima. Nakon prve cigarete, koju sam popušio duboko uvlačeći dim, bez ikakva kašljanja, zatražio sam još jednu pa sam i nju lakomo skurio. Gledajući me začuđeno Saša reče da takvo što nikad nije vidio i da sam bogomdani pušački talent. Nikad mu se na tome nisam zahvalio, pa ni onaj put kad mi je rekao da su mu Tigrovi pobili rodbinu u Čovcu i da sutradan putuje u Zagreb, a odande u Toronto, gdje ima rodbinu, koja je, doduše, većinom četnički nastrojena, ali jebiga, kad nema izbora, začepit će nos dok se ne snađe.

– Zajebat ćeš ti njih, skojevče moj, ilegalčino draga! – rekao sam grleći ga.

– A ti se čuvaj, ne srljaj, jesi me čuo! I koji ti je kurac bio, nisi bio u JNA, još studiraš, nisi vojni obveznik, a ti se prijavio dobrovoljno! Zato obećaj da ćeš se čuvat, budalo!

– Ma! Kad se sljedeći put vidimo, ima da te rasturim na male goliće!

– Važi! A onda ću ja tebe ponizit u haklu.

Stisnuli smo si ruke i zapečatili dogovor. Računam da je to bio naš posljednji susret, iako smo se vidjeli još jednom, kad je četiri-pet godina nakon rata došao u posjet majci. Iako je u Kanadi postao uspješan informatičar, iza sebe je imao propali brak i bio duboko nesretan, a ja sam bio na dnu još dubljeg bunara postratne depresije. U nama nije više bilo snage, a ni volje, za kopanjem tunela između naša dva bunara. Nakon dva sata i nekoliko sumornih piva, razišli smo se znajući da se više nikad nećemo vidjeti.

One inicijacijske večeri, kad me prošla omamljenost od cigareta, neuobičajeno rano sam otišao iz Omladinskog. Kad sam se vratio kući, ukrao sam starcima kutiju Opatije, popeo se na tavan i ostao ondje, sjedeći na daskama prekriženih nogu poput Indijanca, sve dok nisam zdimio kutiju do kraja. Čitavo vrijeme bio sam u transu, lebdeći, nisam zapravo niti bio na tom tavanu nego visoko iznad krovova. To nevjerojatno stanje glavni je razlog zbog kojega sam nastavio pušiti, žudeći za njim i nastojeći ga ponoviti, što mi je samo rijetko uspijevalo. Estradnjaci idealiziraju prvu ljubav, trkeljaju o prvom poljupcu i o tome kako se samo jednom ljubi, lažljivi gadovi. Ja sam se zaljubljivao sto puta, svaku svoju djevojku i ženu volio sam jednako žestokom ljubavlju. Dakle, stoput se ljubi. Ali samo jednom se puši prva kutija cigareta, sve drugo je blijeda slika sna.

Pjevušim to dok gustom zelenom sluzi frajkam zidove svog posljednjeg počivališta. Pjevušim i frajkam, frajkam i pjevušim, a zidovi postaju sve uži i uži.