Čini se da stigoh napol životnoga puta. Više me znakova upućuje na to, svi jednoglasno, jednodušno. I doista, pedeset četiri su mi godine, baš polovica vijeka što ga sebi još davno zacrtah. A od svih tih glasnih, oduševljenih znakova, najglasniji je ovaj: od uvođenja novih knjiga u moj dom više me raduje samo jedno: njihovo izvođenje. Radost zbog nove knjige u mom životu istodobna je mojoj radosti zbog života, a to će reći da je praktički istodobna samom mom životu. Ona nije posustala ni kad sam zbog njihove sve veće količine morao knjige po policama slagati na knjige, pa iza knjiga (sve u nadi da ću se sjetiti da iza vidljivih hrbata postoje i nevidljivi tematski srodni, što se zapravo rijetko kad i dogodilo), pa sve te knjige još i zbijati jednu do druge tako da je njihovo izvlačenje postajalo već pravim herkulovskim pothvatom, pa ni kad sam se morao riješiti ormara, stolova, stolica, kreveta, a u njih pretvoriti knjige, čak ni kad sam radi prostora za nove knjige morao žrtvovati i prozore. Pa i vrata. Nikad moja radost zbog još i jedne nove knjige u mom domu nije posustala.

Nije tako ni danas. Samo što je, eto, danas pretegla radost kad vidim kako neka od tih knjiga moj dom napušta. Ustanovio sam duplikat. Ili, daleko manje banalno, prerastao sam je. Prevladao. Ili, korisnija će biti nekom drugom. Ili jer sam je počeo čitati po prvi put, nije mi progovorila, svoj onoj svojoj gomili riječi unatoč, i sad već dobro znam da mi progovoriti nikad ni neće. Ili iz kojeg već razloga. Otkrivam i da je svaki od njih dobar. To me ne tišti. To me raduje.

To me ne tišti. I kad nisam znao, nekako sam znao da je nemati bolje nego imati. Pa i knjige. Svem mom nikad posustalom knjigopoklonstvu unatoč. I najmanji gubitak uvijek je veći i od najvećeg dobitka. Nekako sam oduvijek znao da je smisao života u rješavanju od stvari, bilo vanjskih bilo unutarnjih, svejedno. U rješavanju od svega. Kako dovlačenjem djelića mene rasutih po svijetu mogu upotpuniti istinskog sebe, koje je potpuno? Oduvijek. Zauvijek. Nisam ni ja došao na svijet da postanem netko, nego da ostanem nešto. To sam nekako oduvijek znao. Knjige su bile tu da mi, kao posredovani koncentrat ljudske mudrosti, pomognu da to znanje ozbiljim. Da ga zaživim. I to se i dogodilo, napola životnoga puta.

Neki to zovu krizom srednjih godina. Nemam što prigovoriti. Sve mi manje znače i imena. Nekakva kriza jest, to je neupitno, i to je dobro. Hoće li teći glatko ili hrapavo, hoće li boljeti ili goditi, hoće li biti duga ili kratka ‒ to je sve nebitno. Bitno je jedino da mijenja, da mijenja u ono za što sam, nekako, oduvijek znao da je bolje.

Bilo je doba kad sam prerastao i svoju najmiliju igračku. Bilo je onda doba kad sam prerastao čokoladu. Pa noćne izlaske. Pa cigare. Žene. Došlo je sad možda doba da prerastem i knjige. Ma koliko me one pratile još od doba igračaka. Možda je baš zato to i najvažnije doba, najodraslije prerastanje, razmišljam dok se u mom domu iznova pomaljaju prozori, svjedočeći o svjetlu svijeta o kojem svjedoče knjige, razmišljam dok se list po list, hrbat po hrbat ukazuju i vrata, tik za kojima su ljudi koji su sve te knjige pisali.

Sa svakom knjigom koja odlazi iz moga doma odlazi iz njega i dio mene. Još malo i to više i neće biti moj dom. Ali, nekako sam oduvijek znao i da moj dom nije od zidova, pločica i greda, pa ni od stolova, stolica, ormara i kreveta. Da nije čak ni od knjiga. Dođe doba da prerastem i dom s kojim sam se kroz doba srodio. Dom u koji sam se od nezrelosti uselio, ustanio, ustalio, uknjižio. Sve da ga ne bih poistovjetio sa sobom. Na pola životnoga puta, dođe doba da prerastem i sebe kao čitatelja.

Još samo da pisati prestanem.