Samo razum može boljeti.

Sándor Márai

Nikad se nisam previše trudila razumjeti ono za što sam pretpostavljala da ionako nikad neću biti u stanju shvatiti, zapravo ništa od onog što pripada svijetu racionalnosti. Na primjer, osnove matematike, fizike i kemije. S vremenom sam ustanovila da sam se već u djetinjstvu otuđila od onih koji su poslušno, na temeljima tih početnih znanja, nastavili nadograđivati druga, sve važnija i važnija, pa su se tako, penjući se jedni drugima po ramenima, sljubljivali sa svijetom, koji ih je trebao baš takve, razumne i poslušne. Takav svijet, instinktivno, već od djetinjstva nije bio moj. Oni su napredovali, a ja sam nazadovala i u jednom trenutku više se nisam mogla ukrcati ni u njegov posljednji vagon, čak i da sam htjela. Ali, nije se radilo samo o mojem zaostajanju. Ti, s kojima sam se odavno prestala uspoređivati, postupno su se počeli izobličavati, poput likova u filmovima strave, nesvjesni onoga što im se događa. Ti zarobljenici razuma, kako sam ih zvala. Ono što sam još mogla primijetiti bilo je da su postajali sve infantilniji, narcisoidniji, bezosjećajniji. Ili sam to postajala ja?

S druge strane, počela me je proganjati sumnja da mi nerazumnost, koja me je sve više privlačila, nešto šapuće, nešto što nisam u stanju dokučiti.

Ali da sam i svjesno htjela od samog početka biti razumna, što bi bilo to što bih zapravo željela postići razumom?

Jednom se lik iz sjajnog romana (naslov kojeg želim prešutjeti kao dragocjenost na koju polažem pravo kao na osobnu tajnu) suočio s tim pitanjem, ali već je bio na drugoj obali nasuprot one na kojoj su obitavali „razumni“: on na otoku, oni prijeko na obali čija su se svjetla jedva mogla nazrijeti u mrkloj noći, prognan od samoga sebe. U deliriju, na vrhu otoka, (njegovoj Maslinskoj gori), došao je do zaključka da bi se, da bi spoznao istinu, morao riješiti ”skučenog leksika razuma, tih nekoliko tisuća pojmova koji ljubomorno čuvaju nekakvu tajnu koju (ljudi) nisu u stanju, ni do kraja usvojiti, a ni do kraja izraziti.“

Koliko sam puta pročitala tu rečenicu! Značila je potvrdu da sam imala razloga sumnjati u sve što mi je namrla kultura papagajskim ponavljanjem pojmova koje sam nesvjesno prihvaćala, iza kojih su slijedila djela od kojih sam bježala, nekad posramljena, nekad, zapravo ponižena. Pred svom tom silnom prisilom.

I na kraju krajeva – može li ta spoznaja osloboditi moju dušu, učiniti je rastresitom i sposobnom da se okrene dobru?

***

Ideja o traganju za nerazumnima nije mi pala na um odjednom, već je svoje začetke imala u mojoj dugogodišnjoj simpatiji prema ljudima u čijim sam postupcima naslućivala zrnce blage ludosti, postupcima koje sam tumačila kao skriveni otpor razumnosti, one razumnosti koja nam je bila nametnuta kulturom, odgojem i bezbrojnim oblicima jedva vidljive prisile. Na prvi pogled paradoksalno, ljudi su mi bili prihvatljiviji ako su pokazivali neku dječju, ludičku crtu, pa su mi se autentični nerazumnici, ili pak oni 'normalniji' koji su, po nekim svojim postupcima bili proglašavani nerazumnima, činili kao istinski poricatelji onog što mi je bilo oduvijek strano, odbojno, neprihvatljivo i nemoralno.

Nisam bila osoba rasta, bila sam osoba otpora.

Ako dignitet inteligencije počiva na priznanju da je ona ograničena, bi li se isto moglo reći za dignitet racionalnosti; priznati njenu ograničenost i shvatiti da se iza odškrinutih vrata racionalnosti, odnosno zdravog razuma, nalaze prostranstva slobodnog mišljenja? Shodno tome, mogu li pretpostavljati da svako ljudsko biće posjeduje dvojako jastvo a da toga nije potpuno svjesno: racionalno i iracionalno (kao što nije svjesno svojih unutarnjih organa dok ga ne zabole). Isto tako zamišljam da su plima i oseka racionalnog, odnosno iracionalnog, uvjetovane beskrajnim mnoštvom vidljivih i nevidljivih faktora od kojih neki, poput pritajenog virusa, utječu na njihov balans. Mogla bih stvar postaviti i ovako: jačanjem pritiska racionalnosti rađa se otpor iracionalnosti. Tome smo svakodnevno svjedoci, ali ne pridajemo tome pažnju sve dok sporadični simptomi ljudske bešćutnosti ne prijeđu u epidemiju.

Zato mi je lakše i draže govoriti o pojmu nerazumnosti. Lakše ga je pojmiti, opisati i razumjeti, jer mu je bît u suprotnosti s oportunim ponašanjem, iako i on (pojam nerazumnosti) može imati svoju autonomnu, unutarnju logiku. Kad bi se stavio na skalu vrijednosti u nekom zamišljenom društvenom smislu, našao bi se negdje pri dnu, sasvim nevažan. Ali ja nerazumnost ne vidim takvom, ne vidim je nevažnom.

Oduvijek sam se divila osobama koje mogu doživjeti razne spoznajne preobražaje, poprimati višestruke identitete opirući se izvanjskim pritiscima. To su oni koji ne vjeruju previše riječima, već povjerenje temelje na svojem instinktu. Nazovimo ih nerazumnicima, jer ih ionako takvima smatra većina. Oni su omalovažavana bića iz sjene, ali okoštanom svijetu donose sreću samom činjenicom što postoje.

Stav neprihvaćanja koji smo nazvali nerazumnošću možemo shvatiti kao čin Otpora.

***

Ovu ispovijest čula sam ne jednom, u raznim prilikama, i ni jedna njena verzija nije se u bitnome razlikovala od bilo koje druge; znači – posjedovala je veliku dozu vjerodostojnosti, ali i neke žilave ostrašćenosti koja mi je s vremenom počela ići na živce.

Osoba o kojoj je riječ, nije, što bi se reklo, postigla uočljive uspjehe u životu i karijeri, ako se karijerom uopće može nazvati dugogodišnje tavorenje u jednoj sivoj i dosadnoj ustanovi. Ništa vrijedno spomena nije joj se dogodilo, ali činjenica je da nikada nije ni imala šanse za neki mali pomak koji bi joj život učinio manje sumornim. Upravo ta činjenica učinila ju je dosadnom gnjavatoricom, koja bi se, kad bi se pojavila u nekom društvu, predstavila upravo tom pričom kao dokazom ili izrazom svoje osobnosti. Dok bih, po ne znam koji put, slušala njezin monolog, osjećala sam mučninu u želucu, znajući da njena intimna ispovijest promašuje ono što je njome željela postići: suosjećanje.

Jer ono što je 'unutarnje' teško je pretočiti u 'izvanjsko', gorčini dati izvanjski oblik. Ovo je ta ispovijest o nerazumnom odbijanju sigurne budućnosti.

Kroz cijelo svoje djetinjstvo, a posebno kroz školovanje, naučila je cijeniti svoje obmanjivače. Tako je otprilike započinjala njena priča; tako je naime nazivala one koji su na nju utjecali, počevši od rodbine do učitelja i profesora, jednom riječju sve one koji bi se sporadično očešali o njenu mladenačku naivnost. Možda i nisu svi bili odgovorni za to što su bili 'obmanjivači' (od svega mi je u njenoj priči najdraža bila ta riječ), možda je ipak samo duh vremena bio kriv za atmosferu u kojoj je odrasla. Možda su se dobre namjere tih 'obmanjivača' miješale s njihovim ideološkim šarlatanstvom. (Tu sam zgodnu sintagmu također prvi i zadnji put čula baš od nje). Ona bi, opisujući sve te ljude, koji su je na neki način zavodili, opravdavala njihovim oportunizmom, pa bi se cijela priča razvodnila do bljutavosti: na kraju nitko nije bio odgovoran za podmuklo ideološko trovanje kojemu je, dugo nesvjesna toga, bila izložena.

Preskočit ću opis kako je smjernošću, poslušnošću i zalaganjem zaslužila nagradu nastavnog vijeća jedne zagrebačke gimnazije. I nagradili su je – primitkom u Partiju. „Za taj me čin nitko nije pripremio,“ rekla je, „čak me nije ni pitao želim li to.“ Primili su je u trećem razredu gimnazije. Nikad nije bila pozvana ni na jedan sastanak partijske organizacije čiji su članovi bili i njeni gimnazijski profesori. Jednostavno, ta je nagrada valjda trebala biti neka vrsta brižne popudbine, bjanko mjenica za njenu bolju budućnost.

Nevina kakva je bila, u svakom pa i u ideološkom smislu, upisala se na studij sociologije. Mislila je da će je sociologija oplemeniti i dati joj uvid u ono što se tada nazivalo 'socijalizmom s ljudskim licem', koji su predstavljali Fromm, Marcuse, Horkheimer, zvijezde koje su sjale sa zapadnog obzora. Ona je u njima vidjela šansu za humano lice vlastite budućnosti, ne one materijalne, već intelektualne. Vjerovala je da će uz njihov blagoslov i sama dobiti šansu biti plemenitija. Ali kako je bila član Partije (i to, kao što sam rekla, samo na papiru), smatrala je normalnim da se po dolasku na fakultet odmah javi u studentski komitet.

Sve što je do sada rečeno trebalo bi biti uvod u opis šoka koji je ta Alisa u zemlji čuda doživjela kad je ušla u zadimljenu sobu fakultetskog komiteta. Grupica studenata koja je sjedila razvaganjena oko niskog stola upravo je 'rušila' jednog od profesora zbog kojeg se ona upravo upisala baš na taj fakultet. (Pretpostavljam da je i on u njenim očima bio jedan od onih s 'ljudskim licem'). Razgaljeno društvance smatralo ju je svojim članom i samom činjenicom što se pojavila na vratima već je bila njihova. (Tu se moram malo nasmijati.) Navodno su, osim što su u tom času kovali planove za rušenje profesora, i na druge načine pokazivali svu raskoš svoje mladenačke bahatosti. Alisa (i dalje ću je tako zvati) nikad nije ni samoj sebi uspjela objasniti što ju je toliko pogodilo da je ponašanje svojih budućih kolega doživjela kao uvredu i neopisivi šok. Ali pogodilo ju i zauvijek obilježilo.

Odista je bila krhka, neshvatljivo krhka.

Njezina majka, kojoj je povjerila svoju trenutačnu odluku da izađe iz Partije, a koja je i sama bila profesorica u jednoj gimnaziji, upozorila ju je da će biti krajnje nerazumno ako to učini, da neće moći dobiti posao u struci, čega je i sama bila potpuno svjesna. Majci je odgovorila da je spremna biti 'bilo što'. „Neću raditi kao profesor sociologije, pa što“, rekla je.

Povukla se neprimjetno, isparila je, postala nevidljiva, ali posljedice tog čina nisu je mimoišle.

Mene, koja sam tu priču dobro poznavala, s vremenom je prestalo zabavljati Alisino nemušto objašnjenje njene do kraja radikalne odluke. Recimo da su Kunderini likovi za tako snažno razočaranje imali mnogo jače argumente. Ali za njenu nerazumnu odluku nije bilo pravih argumenata. Je li za to bio kriv prizor 'nogu na stolu', ili razgovor kakvom do tada nije prisustvovala.

Složit ćemo se da je njena reakcija bila pomalo smiješna, da je njena odluka da se već na vratima povuče bila nerazumna, pogotovo jer smo svi znali da do stalnog posla nije mogla doći ni deset godina nakon diplomiranja i da joj je cijeli život bio obilježen tim nerazumnim činom.

I u tome je poanta ove priče.

Ako se i radilo o nerazumnosti, bila je to nerazumnost na niskom granama. Jer čak i nerazumnost, da bi zasjala u svoj svojoj punini, mora u sebi imati 'ono nešto'.

***

Na ljestvici ljubavnih stanja, nerazumnost se kočoperi na najvišoj prečki.

Postoji roman koji je kristalna apoteoza nerazumnosti. To je Tunel Ernesta Sabata. U njemu nerazumna želja za posjedovanjem, savršeno razumski provedena u djelo, odvodi glavnog junaka Castela u zločin, u ubojstvo. Ključna rečenica u njegovoj ispovijesti glasi: „Sjećanje je za mene poput jezive baklje što baca svjetlo na jezivi muzej srama.“

Prizor kad slikar Castel na izložbi zatekne nepoznatu ženu kako netremice promatra jedan neobični detalj na njegovoj slici, naoko nevažan i nebitan čak i autoru (ali privlačan u svojoj neobjašnjivosti), ta njena neobična opčinjenost bit će pokretač Castelovog opsesivnog proganjanja, u kojem će se nagon za pokoravanjem drugoga, što graniči sa samouništenjem, pokazati kao najdublji čimbenik sudbonosnog sraza dvaju u suštini profinjenih bića. Castelovo razvratno zadovoljstvo u osvajanju ide korak dalje od banalne poročnosti i odvodi ga u vrtlog podmuklosti i pokvarenosti. Je li to knjiga o nerazumnosti, kliničkoj paranoji ili bolesnom samoljublju, na kraju ostaje na čitatelju da odluči, iako pravi 'krivac' za tragični ishod ove grozničavim tonom ispričane ispovijesti, pune emocionalnih obrata, nije Castel, ubojica, već njegova žrtva Maria Iribarne, koju nije mogao svladati drukčije do li da je ubije. „Postojala je osoba koja bi me mogla razumjeti,“ kaže na samom početku Juan Pablo Castel, (…) ali bila je to upravo osoba koju sam ubio.“

Nerazumne eskapade onih što gore od ljubavne vrućice potječu od strastvene opsjednutosti što se utapa u paranoji, taštini i ljubomori. U ovom romanu potvrđuje se misao da čovjek, čak i kad je riječ o ubojstvu, zlo ne nanosi onome prema kome je ravnodušan. Ljubav je paradoksalna već i stoga što pritajena može godinama klijati u unutarnjoj samoći nekog bića, a onda kad nahrupi u stanju je povući za sobom i biće koje je predmet njegove fiksacije. Ako uzmemo u obzir da je glavno lice ovog romana u biti normalno, jer nemamo razloga sumnjati u to, a njegovo ponašanje ocijenimo kao nerazumno, morat ćemo se i sami (kao čitatelji) uhvatiti u koštac s njegovim demonima. Od nerazmrsivog spoja nerazumnosti i samoljublja, posesivnosti i paranoičnosti, satkan je ovaj neusporedivo najluđi ljubavni roman. (Osim „Orkanskih visova“, dakako.) Jer ljubav, ako ćemo je definirati kao nesebično darivanje, u ovom se romanu premeće u patološku izrođenost – u oduzimanje. Ali u stvarnom životu stvari su malo drukčije: zračna dimenzija ljubavi, njen pulsirajući nemir, obično se s vremenom prometne u prazninu, jer životna radost odveć sretnih ljubavnika ne ide joj na ruku i ona će (sretna ljubav) s vremenom ispariti. No osujećenost do neizdrživosti izluđenog ljubavnika kakav je Juan Pablo Castel učinit će ljubav doslovno ubitačnom. Camus, koji je otkrio Sabatov Tunel i svojim oduševljenjem pridonio njegovoj popularnosti, izrekao je zgodnu, u suštini ciničnu istinu o ljubavi: da su samo one koje su osujećene – vječne.

Na kraju ovog nemuštog osvrta na „Tunel“ može se reći da je možda ključ mračne ispovijesti J. P. Castela upravo u pogrešno protumačenom prozorčiću koji je naslikao u gornjemu kutu slike, ne znajući kakve će posljedice prouzročiti taj, njemu nevažan detalj. Maria Iribarne ga je (priznavši mu to na rubu suza) tako dugo promatrala samo iz znatiželje, a za opsjednutog Castela njena je nepomična pojava pred slikom stvorila po njegovim riječima jednu od njegovih „tipičnih izmaštanih konstrukcija, jednako preuzetnih kao one rekonstrukcije dinosaura načinjene na temelju jednog slomljenog kralješka“. Kao u romanima Patricije Highsmith, u pogrešnim tumačenjima zlosretnih susreta može se začeti bezumno zlo koje je nastalo iz iracionalnog htijenja.

Fatalni prozorčić iz Tunela podsjetio me je na jedan drugi prozor iz istinite priče, na prozor kupea vlaka kojim je gospođa Berta krenula u malu osvetničku avanturu, tamo nekih šezdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kad je i ona sama kao šezdesetgodišnjakinja jednog jutra za doručkom odlučila da se mora osvetiti mužu za njegove avanture tako da hitno otputuje na desetak dana (iz čistog mira), a da mu ne kaže kamo ide ni kad će se vratiti. Odmah sam primijetila da u toj njenoj priči nije bilo traga osvetničkog žara već je to bila samo izlika da posjeti prijateljicu na moru. U vlaku je srela njemačkog turista, koji je zbog nje promijenio svoje planove i odsjeo u istom mjestu u kojemu je odsjela i ona, zapravo u hotelu preko puta kuće u kojoj je stanovala prijateljica. Ugledala ga je na prozoru idućeg jutra u trenutku kad je otvarala grilje sobe u kojoj je spavala. Provela je s njim nekoliko dana u i njoj samoj neobičnoj bliskosti, a onda ga je bez riječi napustila i vratila se doma. Ali nije očekivala da će on krenuti za njom, pronaći je u Zagrebu, pa je morala tu priču dovesti do kraja. Pozvala ga je na ručak u jedan jako popularan restoran na Kaptolu. Tako je osveta mužu prerasla u osvetu muškom rodu (doslovno je to rekla), jer je sa sobom povela muža, pa je tako njih dvoje sjedilo za stolom do stola za kojim je sjedio Nijemac, a ona je hinila da ga ne poznaje. Pamtim i danas da mi je to ispričala želeći me što duže zadržati u razgovoru, a bila je već ponoć, njeno uobičajeno vrijeme za razgovore s naručenim posjetiteljima. Tijekom tih noćnih razgovora sjedila bi zavaljena u fotelju s nogama ispruženim na tabureu. Imala je tada više od osamdeset godina, a podrugljivi podsmijeh malo kad joj je silazio s lica, bez obzira na ozbiljnost teme o kojoj je bilo riječi. Pa tako je i te večeri započela priznanjem kako joj je dozlogrdilo danonoćno gledati kako se suši boja na slikama njenog muža. On je naime bio slikar kao i Castel iz „Tunela“ i volio je svoje modele jednako kao i studentice.

***

„Nebo nad Toskanom“. Kakav lijep naslov, pomislila sam kad mi je u ruke došao rukopis nedovršenog romana čovjeka kojega ne bih mogla nazvati čak ni znancem. Prava je istina bila da je bio prijatelj mojeg prijatelja, a u tom odnosu ja sam bila nevidljivi statist. Nisam se sjećala da mi se ikad obratio, osim usputnim, ovlašnim pozdravom koji ne bih mogla drukčije protumačiti nego kao iznuđenu pristojnost, a koja je, kad je već usputna, sama po sebi uvredljiva. Ne da nisam htjela, ali stvarno nisam bila u prilici bolje ga upoznati, a istina je i to da mi se sviđao njegov sirovi humor s primjesom ironičnog poricanja svega što mu se nije sviđalo, koji se rijetko sreće kod dobro odgojenih urbanih tipova, a on je bio jedan od njih – posljednji izdanak građanske klase. Često sam ga viđala u društvu njegove bezvoljne i umorne supruge, kojoj se uvijek žurilo nakon posla odvući ga kući. Njoj ni malo nije bilo stalo do njegovih druženja sa starim dečkima, jer kad bi zasjeo na terasu kvartovskog kafića, bilo bi teško pokvariti mu zadovoljstvo u polaganom pijuckanju piva i pućkanju lule u društvu štrasera, (kako su se sami međusobno nazivali).

Ali sve se promijenilo onog dana kad je iznenada napustio suprugu. Ti njegovi kvartovski znanci više ga nisu susretali na starim mjestima i s vremenom su prihvatili činjenicu da su ostali bez društva tog nadasve zanimljivog tipa kojemu je očito bilo lako napustiti sve do čega mu je nekada bilo stalo: ženu, njen impresivni građanski stan, staro društvo, stare navike. Jer on je ipak, za razliku od mnogih s kojima se družio, bio istinski građanin (ma koliko je glupo to naglašavati), jedan od onih rijetkih koji preziru svoj status onda kad ga drugi i nesvjesno ističu.

Kao što sam već rekla, s nekom makinalnom lakoćom napustio je sve, ali i ostavio za sobom mnogo njemu važnih stvari u kojima je do tada uživao: svoje hobije, svoje panama šešire, pa čak i svoju dragocjenu zbirku lula. A ostavio je i pribor, odnosno sve što ide uz taj nimalo jeftin hobi, što nisam mogla povjerovati, odnosno shvatiti, jer sam poznavala neke od lulaških fanatika, ali tako se govorilo. Govorilo se i da je na nekom udaljenom dalmatinskom otoku, pod terasom svoje kamene kuće ostavio laneni sako i slamnati šešir koji su ga tu čekali, kao i nekoliko lula i natikače za plažu. U zamišljenoj inventuri, ti predmeti nisu mogli pojedinačno, svaki za sebe nanijeti bol, ali kao što je rekao junak jednog Maraievog romana: „…nije istina ni to da su velike boli ono što se ne može podnijeti…Jer ono što se ne da izdržati jesu one sitne boli, zapravo to nisu ni boli, uglavnom ih se pojedinačno i ne osjeća, tek onda kad se već skupe… Međutim, skupe li se, kao cjelina, postaju nesnosnima.“

U tom konglomeratu napuštenih stvari našao se i nedovršeni rukopis „Neba nad Toskanom“.

Jednog dana, kad se njegova zlovoljna ostavljena žena raspričala o muževljevim napuštenim stvarima, kojih je sudbina, na uvredljiv način sada bila prepuštena njoj, spomenula je i „Nebo nad Toskanom“. Osupnula me je činjenica da joj je, uza sve te stvari s kojima nije znala što će, uz postojanje onih koje su joj nanosile bol, bilo ostavljeno nešto što nema materijalnu vrijednost kao što su šešir, lula ili natikače, ili pak umjetnički portret njenog muža koji je visio na zidu u dnevnom boravku. Taj rukopis, pomislila sam, makar i nedovršen, vjerojatno posjeduje vrijednost svjedočanstva o njegovom sada već bivšem životu, jer možda se u njemu krije jedan od razloga njegovog odlaska. Na prvi pogled nerazumnog, rekla bih.

Rukopis je došao u moje ruke gotovo 'sam od sebe'. Mislila sam da se moram pobrinuti za nj kao za siroče ostavljeno na kućnom pragu, pa sam obećala da ću, kad ga pročitam i možda uspijem nagovoriti njegovog sad već iščezlog autora (izbrisao je sve kontakte, telefonske brojeve i adrese) da ga dovrši, možda i uspjeti pronaći izdavača, iako u takvim stvarima nikad nisam imala uspjeha. Ta zamisao nije bila realna, ali ja sam i inače patila od nerealnih ideja, a u ovom slučaju i od silne želje da pročitam jedino živo i stvarno što je ostalo iza njenog iščezlog supruga.

Ima nečeg što je zajedničko oproštajnim pismima onih koji zauvijek odlaze i samoubojice što svoj rukopis ostavlja 'na milost i nemilost' nepoznatim čitateljima ili jednostavno – nikome. To je vrijedilo za rukopis „Piva u biljarskom klubu“ Wagiha Galija, koji je nađen u stanu njegove prijateljice, uz poruku da je njegovo samoubojstvo bio jedini smisleni čin u njegovom životu. Ali autor „Neba nad Toskanom“ je živ i zdrav napustio svoj rukopis ne pridajući tom nerazumnom činu nikakvu važnost. Meni kao pokloniku nerazumnih postupaka imponira lakoća s kojom je to učinjeno jer se radi o nevelikom djelu neosporne kvalitete.

Rukopis je naslovljen: „Nebo nad Toskanom. Kronologija jednog mrtvog vremena“. U „Uvodnoj napomeni“ stoji:

Ovo nije roman o ratu, zapravo uopće nije roman, nego usputne bilješke i priče o ljudima i događajima u razdoblju od 1988. do 1995. godine. To što se u ovim zapisima često spominju ratna zbivanja, logično je, jer najveći dio ovog razdoblja obuhvaća upravo ratno vrijeme. Nema nekog zapleta u ovim zapisima. Nastali su s vremenom, neki su prepisani iz mog osobnog dnevnika, a neki su dosad postojali samo u mom sjećanju, te će tako moj budući čitatelj koji očekuje velike pothvate, junake i hrabra djela ostati razočaran, jer nisam ni Ludlum niti Le Carré. Želio sam opisati događaje kako sam ih doživio, pokušavajući osloboditi se tuđih uspomena i prepričavanja koja neminovno nastaju u takvim situacijama, sve radnje, osobe i mjesta što se ovdje spominju doista postoje i doista su se zbile, sve osobe su stvarne, jedino sam iz određenih razloga neke događaje prešutio, no to su osobni a ne politički ili neki slični razlozi. Izbjegavao sam govoriti prava imena osoba, radije ih nazivam njihovim nadimcima. Nije potrebno objašnjavati razloge. Isto tako znadem da niti spomenute osobe neće smetati činjenica da ne navodim njihova prava imena. Njima nije potrebna papirnata slava, oni nisu heroji, niti su častohlepni. Da su takvi, ne bi ni bili zabilježeni u ovim zapisima iz jednostavnog razloga što se ne bi nalazili na tim mjestima.

Rat je provala barbarstva po okomici koja je napala čovjeka ne samo izvana nego i odozdo, iz primordijalnih sfera. Da parafraziram Hamvasa: „Ono što je bilo gore, dospjelo je dolje, ono što je bilo dolje, izronilo je. Nesvjesno se uspelo, a svjesno se srozalo“. Iako možda nitko osim mene neće imati priliku pročitati ovu nikad dovršenu knjigu, citirat ću jedan njen odlomak, jer bi bilo šteta ne učiniti to. Doživjela sam ga kao piščevu trenutnu spoznaju o apsurdnosti položaja u kojemu se našao. Bila je to spoznaja o nerazumnosti kao pokretaču odluka, zbog kojih ne vrijedi žaliti, jer su u biti duboko smislene.

Ležimo tako nas trojica, i Beba, gledajući sumorno zatvoreno nebo, uzdahnu: „Eh, da nam je sad jedan Johnny.“ Osvojio me je tom rečenicom. Usred blata, minobacačkih granata, rafala i psovki, taj mali, dugokosi klinac, s okruglim naočalicama, rođeni Zagrepčanin, iz ulice Ljudevita Posavskog, razmišlja o nekoj sobici osvijetljenoj samo svijećama i ukrašenoj indijskim motivima, gdje se osjeća miris sandalovine, kako sa kakvim dobrim komadom duva džoint, i tako ležeći na sjevernim visovima kričkih brda, Beba je, razmišljajući o svom džointu, zapravo nosio u sebi ideju lijepog, običnog života, života u kojem mnoge stvari mogu krenuti ili dobro ili loše. No živi se, živi se za neki budući osmijeh, razgovore s prijateljima, dobru knjigu i tulume gdje se pali cigareta bez straha da te drmne snajper. Ne, nije on u sebi nosio nikakvu veliku patriotsku ideju, nije ga nosio slijepi fanatizam, strast za avanturom ili ubijanjem, nego obična ljudska želja da sve ovo ludilo što prije završi i da on može, kao i ranije, potajno smotati džoint i odvući doma kakvu zgodnu curu. No isto je tako bio svjestan (kao uostalom i svi mi) da toga nema bez vlastitog doprinosa, pa će, ako treba, dati svoju jedinu kožu da sve to jednom netko drugi umjesto njega može učiniti. Nema tu nekih velikih riječi i patosa, netko je morao otići, stisnuti petlju i reći: „DOSTA!“. Ali zašto baš mi? Teško je to danas objasniti. Krenuli smo poneseni vlastitim osjećajem za pravdu, naprosto smo morali otići… Bilo bi nam mnogo teže ostati kod kuće, gledati s olimpijske perspektive, zavaljeni u udobne naslonjače pred televizorom. A u prosjeku smo imali 39 godina. Oldtimeri. Čudan je taj osjećaj, ležiš iza nekog grudobrana, na nultoj liniji, u polurazrušenoj selendri kojoj si jučer saznao ime i koja postoji samo na specijalkama, hladno ti je, slabo si naoružan, i svjestan si da se neće ukazati nikakav deus ex machina u vidu korpusa američkih marinaca ili barem polovnog tenka T-55, da ispred tebe nema nikog, a da je iza tvojih leđa sve ono što voliš i svi oni poznati i nepoznati koje voliš, znaš da će netko zbog toga dobiti priznanje ili čin, ali to je tvoj zbor i ne žališ zbog toga. Možda smo za neke heroji, za neke opet budale, ali o tome ne razmišljaš, sad si ovdje i učini ono što treba i što misliš da treba učiniti. A ja sam i tada imao, kao i danas, neki svoj ideal. Moj ideal se zove „nebo nad Toskanom“. Davne 1978., sa bratićem sam proputovao Toskanom, vidio Firencu, Luccu i Sienu. Želio sam, barem još jednom, sjesti na glavni trg u Sieni, negdje koncem kolovoza, koji je u zalazu sunca sav u nijansama terakote, gledati fontanu kako izbacuje mlaz prema prekrasnom toskanskom nebu. A ja bih sjedio, pio kavu, i gledao nebo nad Toskanom. A nositi u sebi takvu želju, znači bez obzira na sve, imati snage prenijeti ideju dobrote i vedrine, na neku zamišljenu drugu obalu, daleko od ove mračne, krvave, masne krležijanske balkanske strahote…

Kad pomišljam o tome što se događa u ratu, nisam sklona vjerovati riječima, jer svjedoci smo, da, kad potresenost pretvorimo u riječi i rečenice, sve nekako ode k vragu. Na kraju vjerujem samo u NERAZUMNOST kao autentični čin pobune i njen verbalni izričaj. Pogotovo kad je „nerazumnost“ svjesna, no čak i onda kad je podsvjesna, nagonska reakcija; u nebitnim životnim situacijama ona može biti reakcija na bilo što, ali u ratnim vremenima ona je moralni čin, dragovoljno skakanje u ambis, nagonsko žrtvovanje. Upravo iz tog razloga i zbog činjenice što sam, kao što sam već rekla, rijetko kada vjerovala riječima kad su posrijedi ratna svjedočanstva – povjerovala sam „Nebu nad Toskanom“.

Za autora pretpostavljam da se, iako je prividno iščezao, nigdje ne pojavljuje kao netko tko ima nešto važno za reći a tiče se njegovih ratnih uspomena. Prije bih od takve osobe očekivala ironičan podsmijeh, prezir prema vlastitoj 'respektabilnoj' biografiji. Ono što me zapravo muči (nakon čitanja) jest sumnja da nam iskustvene spoznaje onog drugog, u ovom slučaju autora „Neba nad Toskanom“, ni u čemu ne mogu pomoći. Jer odavno bismo već postali anđeli da je drukčije.

Sveopće istine nema i ne može je biti.