Biti nesuvremen za Nietzschea znači biti jednostavan i čestit u mišljenju i životu. Takvih je uvijek bilo malo. Nietzsche je i u svojim razmišljanjima o obrazovanju htio mijenjati i prevrednovati postojeće vrijednosti, pa je njegovo kazivanje o obrazovanju srodno njegovoj kritici kulture. U njemu je želja za znanjem bila bliska volji za životom, jer je spoznaja bila put ka transformiranju ljudskog u neko više, savršenije biće, u biće budućnosti. To biće je do sada doživjelo svoju negativnu interpretaciju u nacističkom nadčovjeku, baš kao i romantičarski zanos nacionalizmom, i danas nanosi štete tim istim narodima i pojedincima, a sada svima pripremaju distopijsku verziju u rađanju armije artificijelnih bića i svijeta u kojem je sve manje izgleda da će čovjek kakvog znamo uopće više postojati.

Nietzsche je svojih pet predavanja o budućnosti obrazovanja održao u Bazelu 1872. Iako ova predavanja spadaju u njegova manje važna djela, ona nisu značajna samo zato što ih potpisuje autor Volje za moć, nego i zato što mogu i nama današnjima biti instruktivna. Ona su filozofova reakcija na stanje u obrazovanju u njegovom dobu, u kojem je prema njegovom svjedočenju država imala previše upliva u obrazovne programe i nadasve je brinula o svojim interesima, a ne o obrazovanju. Nietzsche nije htio biti prorokom, nego je iz uvida u situaciju u njemačkom školstvu nastojao zaključiti što bi ubuduće moglo biti i u tome ukazao na dvije tendencije: s jedne strane je bila težnja da se „obrazovanje što više proširi, i s druge, težnja da se ono umanji i oslabi”. Iz obaju razloga trebalo je brinuti o obrazovanju. Ova predavanja su zapravo Nietzscheov niz priča i lijepih opisa razgovora i događaja, što je svakako bio neuobičajen način iznošenja filozofskih ideja, a unekoliko podsjeća na iznošenje argumenata sugovornika u Platonovim dijalozima, ovdje kao razgovor filozofa i njegovog pratitelja, koji će i sami spominjati Platona i njegovu priču o konjima i proturječnim ljudskim težnjama. U svojim pričama ovaj pjesnik i mislilac govori o „uznemirujućem pitanju” stanja tadašnjeg obrazovanja, a taj osjećaj uznemirenja je i danas prisutan u odgovorna svijeta. Svaka nebriga o obrazovanju je gubitak za taj naraštaj, a što nekima to malo što znači ništa ne mijenja na stvari. Nietzsche tu iznosi i svoju pomalo naivnu, mladalačku predodžbu da je postati filozofom „postati obrazovan”. U Nietzsheovo doba obrazovanje je krasilo najbolje, smatralo se značajnim biti učen, nasuprot današnjoj poplavi antiintelektualizma, koji se hvali svojom neukošću, prizemnom razboritošću i „životnom praktičnošću”. No, ni u doba kada su ova predavanja držana nije nedostajalo kontroverzija unutar samog obrazovnog procesa. Nietzsche je žalio što univerzitet sve manje brine o filozofiji i umjetnosti. Ne gleda dobro na „obrazovano barbarstvo”, a ni na specijalizaciju, koja smanjuje opseg obrazovanja, posebno ne gleda dobro na ono školovanje koje izjednačava obrazovanje i korist, a kao korist vidi novčanu korist, koja neke učini sretnima. To je slično onim „izborima studija” koji i danas donose novce, pa student ne pohađa medicinu da bi jednom pomagao ljudima, nego da bi lako našao posao i dobro zarađivao. Nietzscheov profesor, koji iskazuje njegove teze u ovim predavanjima, dokazuje da genijalnost i ispravno djelovanje moraju biti u jednom. Zadatak nam je da shvatimo svoje vrijeme. Nastavnik navikava učenika na ozbiljnost i marljivost, poštovanje pravila i discipline, a mladalačku originalnost smatra nepotrebnom, preranom i štetnom, jer učenik treba najprije da uči i u sebi razvije „strogo... samoobrazovanje”. U tome Nietzsche, kao i Hegel i Schopenhauer, želi uspostaviti vezu njemačke sa grčkom kulturom (u Nietzscheovim bilješkama čitamo da on kao najviše obrazovanje priznaje samo „ponovno buđenje helenizma”!) i prihvata zanos romantičnog nacionalizma: „Do istinske obnove i istinskog pročišćenja gimnazije doći će samo dubokom i snažnom obnovom i isto takvim pročišćenjem njemačkog duha” (str. 46.). U bilješkama za ova predavanja čitamo da je „zadatak obrazovanja: živjeti i djelovati u skladu s najplemenitijim težnjama vlastitog naroda”. U trećem predavanju Nietzsche se zalaže za aristokratsku prirodu duha i zapravo zagovara romantičarski pojam genija, koji izrasta iz narodnog duha i najljepša je slika, dika i ponos kulture iz kojeg je iznikao. „...naš cilj nije masovno obrazovanje, već obrazovanje odabranih pojedinaca, opremljenih da ostvare velika djela koja su pred njima” (str. 53.). U svojoj kritici obrazovanja meta mu je najčešće „bijeda gimnazije”, u koje idu oni koji teže „ka sferi vlasti” i tako „država postaje mistagog kulture” (str. 59.), a upravo je država protivna izvornoj, nacionalnoj kulturi. Kada pak Nietzsche kritizira „mladi naraštaj filologa”, on anticipira ili već brani sama sebe od napada kojima je bilo izloženo njegovo rano djelo Rođenje tragedije. Nietzsche prave simptome krize prepoznaje u jeziku, u nebrizi za jezik koja je nebriga prema istinskom obrazovanju, a u tom pojednostavljenju i slaboj pismenosti možemo opaziti udvaranje prosječnosti pod izlikom općeg obrazovanja, premda bi moralo biti jasno da uistinu vrijedno, vrhunsko pripada samo izuzetnim pojedincima. I u ovim predavanjima Nietzsche podvrgava kritici postojeće stanje i traži radikalne promjene, jer tvrdi „da nemamo obrazovne ustanove, ali da treba da ih imamo” (str. 63.). Ovaj pjesnik i filozof ne daje nikakav recept, ne može, veli, ni predvidjeti što bi to jednom moglo biti, ali zna da obrazovanje ne smije biti sinonim za korist, nego treba biti mnogo više i bolje od toga. Zato se zalaže za obnovu kulture, u čemu bi stvaralaštvo i filozofija bili od presudne pomoći (što je u dosluhu sa Schellingovom vjerom u moć umjetnosti u njegovoj filozofiji umjetnosti), ali to nipošto ne bi bilo bez rizika, pa je to put kojim se usuđuju zaputiti samo usamljeni i umni. Ova filozofska šetnja, ova Nietzscheova pedagoška priča završava, kako spoznaji dolikuje, u kasne sate uputom o nuždi boljeg obrazovanja.

O tome čitamo i u Nietzscheovim Skicama i mislima, gdje ovaj mislilac bilježi da bi za stvaranje prave obrazovne ustanove bila potrebna „njena unutrašnja obnova i podsticanje njenih najčistijih moralnih sila” (str. 95.). Zato onaj koji tome teži najprije treba u sebi obnoviti spregu s prirodom i osluškivati riječi velikih duhova, jer „obrazovanost počinje slušanjem”; „Obrazovanje je život u skladu sa velikim duhovima, radi velikog cilja”; „Obrazovanje se sastoji u tome da oni najplemenitiji trenuci svih naraštaja izgrade nekakav kontinuum, u kome se može nastaviti življenje” (str. 108–110.).

Veza mišljenja i života ovdje je iskazana kao veza istinskog obrazovanja i trajnog života duhovnih vrijednosti, kao uzdizanje duha ka najboljem, a to se ne postiže napabirčenošću općeg obrazovanja (današnjim rječnikom: skupom površnih informacija), ni tehničkim znanjima (današnjim rječnikom: specijaliziranošću), nego samo uvidom u temeljno i najviše. Tome mogu težiti mnogi, ali to mogu postići samo neki. Ovaj Nietzscheov elitizam je svojstven vrhunskim duhovima, koji su sami sebi zadali najviše ciljeve i ne prave kompromise sa usvojenim konvencijama svojih suvremenika. Friedrich Nietzsche je sigurno u takve spadao.

(Nastavit će se.)