Ova Nietzscheova predavanja o budućnosti obrazovnih institucija spadaju u njegove manje spominjane, manje poznate i manje uspješne tekstove, ali i u njima razabiremo ideje koje karakteriziraju njegovu genijalnost. Znamo koliko je on bio opsjednut idejom jednog budućeg čovjeka i ta ista opsesija je sada pred svima nama: hoće li doći doba nadčovjeka, nekog boljeg čovjeka, ili će doći doba nekog bića koje je potpuno različito, a možda i protivno ovom biću koje je Nietzsche imao u vidu i koje još jest? Ili će ljudsko biće zamijeniti vještačka inteligencija i svijet pametnih mašina u svijetu bez Boga? Nietzsche je bio protivnik tadašnje znanosti i obrazovnog ustrojstva jer je htio da obrazovanje bude život, da u sebi ima dionizijsku, stvaralačku iskru, iskru života, jer samo takav može biti potpuni, istinski čovjek.

To čini pedagoški zadatak vrlo odgovornim i u spoznajnom i u moralnom pogledu. Zadatak nastavnika je da u svom vođenju učenika prepozna, razvije i potiče učenikove sposobnosti. U tome se razvijaju učenikova sposobnosti komunikacije, koje se demonstriraju u mišljenju, govoru i pisanju. U Volji za moć Nietzsche bilježi da je dobra škola zahtjevna škola, a ona mora biti takva ako hoće da učenik uistinu postane obrazovan i ostvari svoj cilj. Odgajanje je za Nietzschea usavršavanje ljudske prirode. Ovo, međutim, nije neko filozofsko zagovaranje individualizma, nego načelni zahtjev i zadatak koji se postavlja pred svakog pojedinca i društvo u cjelini, pa je to zapravo jedan optimistički nalog koji od svakoga traži da bude ono što jest. I da u tome bude najbolje što može biti. A to je na nov način iskazana maksima iz Apolonova hrama u Delfima: Spoznaj sebe. Kada sebe spozna, tada osoba može biti ono što jest. U tome je rečeno da svako treba osloboditi sebe, kroz svoje obrazovanje doći do najboljeg sebe sama. I za Nietzschea obrazovanje je ponajviše važno kao osobni proces, kao ono što se događa u osobi, kao što se u njoj događa i spoznaja, dakle i filozofska spoznaja. Zato je pitanje osobnog obrazovanja pitanje osobnog razvoja, sukob unutarnjeg i vanjskog, rascjep onoga što osoba želi znati i što mora znati, dakle sukob osobnog interesa i onoga što je propisano konvencijama i pedagoškim programima, gdje samo osoba koja se drži svoga uistinu može razviti i dosegnuti svoju osobnost. Tako obrazovanje postaje formiranje svoje vlastitosti, stvaranje svoje originalnosti, uspostavljanje sebe kao posebnosti.

S tim na umu bilo bi moguće reći da je ovaj veliki mislilac kritizirao obrazovne institucije upravo zato što mu je obrazovanje bilo izuzetno važno. I konzervativna filozofija izvora i liberalna filozofija emancipacije će se složiti da je u tome iskazano ono što je presudno po ljudsku egzistenciju: ostvariti sebe i svoju slobodu. Što je možda presudni razlog u razumijevanju značaja našeg obrazovanja i brizi o budućnosti obrazovnih institucija. Nietzscheova kritika obrazovanja je protivljenje neukosti i duhovnoj tuposti, a u dosluhu sa tonom njegovog sveukupnog filozofiranja: sve treba podvrći radikalnom preispitivanju, treba razbiti stare ploče vrijednosti, odbaciti moralnu hipokriziju, razoriti svaku iluziju i razrušiti idolatriju, treba „filozofirati čekićem”! Filozofija mora na drastičan način upozoravati. O svemu, pa i o obrazovanju, koje također pripada filozofiranju. Zato je pitanje obrazovanja i njegovih institucija za Nietzschea bilo životno pitanje, bitno filozofsko pitanje i pitanje našeg bivanja. Takvo, istinsko obrazovanje je pretpostavka uspostavljanja pravih vrijednosti. Ono je za sada stvar budućnosti. A kakvo bude obrazovanje, takva će biti budućnost. A i filozofija te budućnosti.