Sinoć sam zatvorila škure prije spavanja. Čim sam ugasila svjetlo, Ana je povikala s kreveta na drugoj strani hotelske sobe: “Pali svjetlo!” Zazvučala je prestravljeno i odmah sam pritisnula prekidač.

“Što je bilo?”

“Kao da smo u grobu”, uzviknula je. “Ne mogu spavati u mraku.”

“Pa nećemo valjda spavati s upaljenim svjetlom?”

“Otvori bar te škure. Šta si nas tako zatvorila?”

“Probudit će nas sunce”, uzdahnula sam i ustala. S njom nema smisla raspravljati. Ponavljat će jedno te isto dok je ne poslušam.

“Kao u grobu”, zamrmljala je opet dok sam se borila s prozorom. Ljutile su me moje ruke koje su jedva podignule kvaku. Ana je pričala sama sa sobom: “Nek ide kvragu i ona i te škure. Imat ćemo vremena za mrak. Ne moramo se već sad zatvoriti.”

Uskoro sam je čula kako duboko diše u snu. Ležala je na leđima, otvorenih usta, obješene kože. Obasjana mjesečinom izgledala je krhko i blijedo, i pomislila sam: “Izgleda kao leš”, a onda sam se prekorila, što mi pada na pamet, još nam nije vrijeme.

Opet sam pogledala na sat. Deset i šesnaest. Ne znam zaspati u tišini. Kod kuće bih upalila televizor, našla neki film, zatvorila bih oči i slušala glasove dok se ne bi posve stišali. Prevrnula sam se na drugi bok, zagledala se u bijeli zid. Nisam željela gledati Anu, nisam željela razmišljati o starosti i smrti. Nije zdravo razmišljati prije spavanja.

Ana je tiho hrkala, a ja sam zamišljala da smo u vlaku, da je to zvuk kotača. Sutra razgibavanje u hotelskom bazenu u 9, šetnja u 10.30. Sutra će biti dobar dan. U zdravom tijelu zdrav duh! Ne znam što je gore, staro tijelo ili stari um. I um treba vježbati. “Zašto ono kotači vlaka tandrču?” pitala sam se kao što sam cijeli život ispitivala učenike i na trenutak sam se uplašila da ne znam odgovor, a onda je bljesnuo: “Između tračnica postoji uski procijep koji im omogućava termičko širenje. Kad kotač prelazi preko tog procjepa, proizvodi karakterističan zvuk.” Dobro je, još sam tu. Ana je zahrkala još glasnije. “Dok kotači tandrču”, podsjetila sam se, “znamo da je sve u redu.”

Ručni mi je sat pokazao pet i pedeset četiri. Skinula sam ga i protrljala zglob. Koža pod remenom bila je glatka i nježna, kao da je otkucavanje sata čuva od prolaska vremena. Doručak u hotelu servirali su od sedam. Mogla bih se spustiti u predvorje. Nisam bila gladna, ali nisam znala ni što bih drugo sa sobom. Uvijek iznova uplatim te izlete s penzionerima, želim se maknuti od kuće, ali samo me podsjećaju na neumitni prolazak vremena, na to da smo sve stariji, a svatko stari na svoj način.

Ana je još spavala. Na dnevnom je svjetlu više sličila na sebe i na trenutak sam je opet vidjela kao mladu profesoricu. Kad sam je prije šezdesetak godina upoznala u našoj zbornici, visoku i vitku, u elegantnom smeđem sakou i suknji po zadnjoj pariškoj modi, pomislila sam da izgleda kao da je došetala iz žurnala. Noćas se oko dva trgnula iz sna. Vikala je: “Dajte mi vode!”, nekim tuđim glasom. Sjedila je na krevetu, u dugoj spavaćici nalikovala je izgubljenoj djevojčici. U polusnu sam joj prigovorila što me budi, neka ustane, čaša je na umivaoniku.

“Ali kupaonica nije na pravom mjestu”, zaplakala je.

“Pa dobro je, nemoj plakati sad”, rekla sam. Uplašilo me njezino jecanje, i ustala sam što sam brže mogla, otišla sam po vodu, ali dok sam se vratila s čašom, ona je već spavala, skvrčena preko pokrivača. Ja nisam mogla više zaspati.

Dosta je izležavanja. Šest i trideset je dobro vrijeme za ustajanje. Savila sam noge u koljenima i okrenula se na bok. Oslonjena o ruku podigla sam tijelo s površine kreveta, spustila stopala na pod, u sjedećem sam položaju izravnala leđa. Stražnjicu sam privukla rubu kreveta. Bio je niži od onoga kod kuće. Morat ću se jako odgurnuti. Uprla sam rukama o madrac, zaljuljala se unaprijed, uspjela težinu prebaciti na stopala i napokon se uspraviti. “Starosti moja”, izašlo je iz mene uz uzdah. Moje tijelo više odavno nije moje.

Nema sad smisla razmišljati o tome kako smo nekad davno izgledale, najmlađe profesorice u školi, ona francuskinja, ja fizičarka. Neke druge dvije osobe. Opet sam sjela na krevet. Skinula sam pidžamu, navukla trenirku. Sad sve mogu samo iz sjedećeg položaja. “Ajde, ajde, još si ti i dobra”, rekla sam si, ali nije me utješilo. Na izlasku iz sobe namjerno se nisam pogledala u ogledalu.

Evo je, dolazi. Sedam i dvadeset. Ja sam u međuvremenu napravila dva kruga oko hotela. Napokon mi se krv vratila u udove, zglobovi su mi se otkočili, tijelo se polako vratilo u sebe. Gledala sam je s kraja hotelskog restorana. I dalje je imala ponosan, dostojanstven hod, iako je ova stara verzija bila desetak centimetara niža od mlađe. Njezino je tijelo bilo gipkije, poslušnije od mojeg.

“Dobro jutro!” poviknula je veselo konobaru za šankom, a zatim mi mahnula preko cijele sale. Ana je u svaku prostoriju ulazila kao na scenu. Nosila je modernu trenirku na velike tirkizne i plave kvadratiće, srebrne tenisice, počešljala se i našminkala. Nasmiješila sam se. Tog je jutra opet bila svoja, a ne malena djevojčica koja noću plače, ne bespomoćna starica koja se plaši mraka.

“Draga moja, ja nisam uopće spavala”, rekla je. “Cijelu sam se noć prevrtala i budila.”

“Ja sam te čula samo jednom.”
“Ma daj? Pa kad? I tebe sam probudila? Pa baš mi je žao!”

“Ma nema veze.” Ako se nije sjećala, neću joj ništa ni spominjati. Kao ni to da je glasno prohrkala ostatak noći, i da sam ja bila ta koja nije mogla spavati. “Daj, sjedni.”

“Čekaj, idem po hranu. Kakav je doručak?”

“Nije loš.”

Vratila se s tanjurom punim grožđa. “Draga moja”, rekla je, “ja sam se cijelu noć prevrtala i budila, uopće nisam spavala.”

Ručak je bio najavljen za pola jedan. Čekale smo na osunčanoj terasi. Ana je šutjela, a oči su joj se zatamnile kao uvijek kad je duboko razmišljala. Podigla sam nogavice hlača, sunce mi je kroz kožu grijalo žile, vidljive i kvrgave. Zamišljala sam kako se temperatura krvi podiže, držat će je postojanom i kad se opet spustimo u grad.

“Kako se zvala ona mala koja se kasnije udala za onog iz tehničkog? Znaš na koga mislim? Kako se on zvao?” pitala me Ana.

“Kako se on zvao ili kako se ona zvala?”

“Ma ona mala, daj, ne zezaj, znaš na koga mislim”, odgovorila je ljuto.

“Pa znaš kako su se zvali, i ona i on! Radile smo trideset godina s njim, pokušaj se sjetiti.”

“Da se mogu sjetiti, ne bih tebe pitala!” viknula je i ustala od stola.

“Kamo ideš sad? Imamo još pola sata.”

“Pa na bazen!”

“Kako na bazen? Jutros smo bile tamo.”

Zastala je i ponovno je bila izgubljena djevojčica. “Kad smo tamo bile?”

“Kaže Marija da smo danas napravile 8000 kilometara”, rekla je dok je za večerom sjedala za stol. Na tanjuru pred njom bilo je nekoliko njoka i komad pohanog mesa.

“Misliš, koraka?”

“Molim?”

“Napravile smo danas 8000 koraka”, rekla sam i odgurnula svoju juhu od gljiva. Pojela sam nekoliko žlica i više nisam bila gladna.

“Koraka, da, to sam rekla.”

Uzela je nož u ruku i neko vrijeme zbunjeno gledala u komad mesa.

“Treba ti i vilica”, rekla sam, a tijelo mi je odjednom obuzela duboka tuga.

“Molim?”

“Moraš vilicom pridržati meso, a nožem ga razrezati.”

Spustila je nož i zagledala se u mene.

“Ana”, zaustila sam, ali nisam znala što da joj kažem. Par trenutaka smo se gledale, a onda se nasmiješila i pitala: “Kako se ono zvala ona mala koja se kasnije udala za onog iz tehničkog, onog koji je puno pušio, sjećaš se?”

“Ne sjećam se”, rekla sam.

“Šta su smiješni bili!” Uzviknula je. “Iako, možda i nije bilo smiješno. Ipak je ona bila mala, bila je tek učenica. Nije ništa znala o životu. Kako se ono zvala? Sjećaš se? Ona koja se kasnije udala za onog iz tehničkog? On je stalno pušio.”

Podigla je nož, zagledala se u meso pred sobom, a ja sam otpila gutljaj vode koji ću, osjećala sam, kasnije isplakati.

“Lijepo nam je bilo danas”, rekla je dok se uvlačila pod poplun. “Bilo bi mi ljepše da je mogao i Franjo sa mnom, ali i ti si dobro društvo.”

“Baš ti hvala”, isplazila sam joj jezik.

“Čekaj, a zašto ono Franjo nije došao?”

“Pa ne znam, vjerojatno je nešto morao”, otpila sam još par gutljaja vode.

“Ma da, on stalno nešto mora”, promrljala je. Zaborav ponekad donosi olakšanje. Ni njezin Franjo ni moj Ivo već nekoliko godina ništa ne moraju.

“Sjećaš se ti Maje”, pitala sam. “One učenice koja se kasnije udala za Josipa, iz tehničkog?”

“Da!” nasmijala se. “Kako si ih se samo sjetila? On je jako puno pušio”, dodala je zavjerenički, kao da mi otkriva neku tajnu.

“Da, jako je puno pušio. Čuj, ostavit ću nam svjetlo u kupaonici upaljeno, malo ću otškrinuti vrata, da nam bude svjetlije.”

“Da, pametno. Inače smo kao u grobu, u tom mraku. A to nam ne treba još.”

“Ne treba nam. Stavit ću ti i čašu vode tu, vidi, ako se probudiš žedna.”

“Ne pijem ja noću vodu jer inače stalno moram na WC.”

“Neka svejedno tu bude.”

“Ajde, neka.”

Uzdahnula je još jednom.

“Ne znam ako ćemo više na izlete s penzionerima”, rekla sam nakon nekoliko dugih trenutaka, više za sebe. Ana je već duboko disala. Okrenula sam se prema zidu i čekala da zahrče. Neka hrče. Vozimo se vlakom. Dok kotači tandrču, sve je u redu.