Dragi Gorane,

prije svega, pa nećeš vjerovati što mi se dogodilo, Grimmove mi bajke od ChatGPT-a prevedene, bog i bogme nećeš. I u paklu i u raju znadu da ni sâm još nisam posve siguran da mi se to odista i dogodilo, da nisam siguran nisam li možda usnuo ružan san pa da je taj ružan san nekako zamijenio odijelce s nelijepom zbiljom. I, da prostiš, takvo što samo meni dogoditi se može, to ti mogu odmah reći.

Ali prije svega, vidiš, tako to biva: ja pošaljem mail, a ti odgovoriš već za dan-dva: meni onda treba dugo, dugo da napišem novi. Istini za volju, nije to uvijek zato što klešem novi roman, pa i sami mailovi zahtijevaju finu obradu, kad su i oni, takorekuć, jedna specifična književna forma. Naime, nepatvoreni čovjek od lijepih slova ne smije si dozvoliti da u svijet pošalje bilo kakvu brljotinu, nipošto, a ne, pa svaka ispisana riječ potencijalni je metak ili ruža, to je jasno kao vijugavi tok mistične rijeke. Pa čuo si valjda za one knjige sabranih korespondencija, obično se to objavljuje nakon što se pisac već, je li, odjavi iz popisa stanara: evo ja baš jučer dočitao Pekićeva pisma, tȍm posvećen prijateljima: Borislav Pekić, to ti je jedan srpski suvremeni klasik: robijao u Jugoslaviji, emigrirao u Englesku, drugovao s Kišom, Kovačem itd., za njih ste valjda i vi graditelji materijalnih katedrala čuli, bar se nadam da ti jesi čuo: ta njegova pisma, to ti je jedan uljuđeni, starinski, klasični pristup pismenoj komunikaciji: misliš da je on ta pisma slágao kako mu se ćefnulo? Hajde, ne bilo ti zapovjeđeno, ugugulaj ga: možeš li zamisliti da to lice tek tako sjedne i počne pisati pismo? A sad, nije da se uspoređujem s Pekićem, ipak je čovjek pripadao jednoj sasma drugoj generaciji. Stoga, dakle, vidiš, ti kad čitaš moj mail, tebi se on može činiti kao napisan u dahu i bez pretjeranog mara, ali to je privid, kao kad usred pustinje nabasaš na, je li: familijarizacija s čitateljem, tako ti se to zove: uvučem te u svoje misli kao da su moje.

A sad, ah, a sad: ti znaš da je kukanje krumpirova zlatica artičoke žića svakog kreativca, pa ni moj nesretni slučaj nije po tom pitanju izuzetak, ali, ipak, moram ti se malo i pojadati. Naravno, nije to ono što se samo meni dogoditi može, o tome ću uskoro, samo još ovo da ti povjerim, jer nije lako. Pa Sunce ti poljubim i ne opržim se.

Općenito, lijepa su ti slova, dobri moj Gogo, kao drogo, i to ne onaj što se čibuči ili cucla, a ne, nego kao onaj što pravo u žilu ubrizgava se. Ma ustvari kao robija, ona Pekićeva ili Genetova ili Solženjicinova. O Genetu ću drugi put, možda, opširnije, zasad samo ovako: jedan Francuz, lopov bio, ljepljivi prsti i tako, a što da se radi, pa ga neki budže vadili iz, da prostiš, dreka: i nije tvoje da to znaš. I što se onda dogodi? Pa dogodi se to da sjediš okružen, ha, ako već ne prijateljima, jer, a to ti mogu odmah reći, TI si prijatelj, – prijatelj još od vremena kad si bio samo sudrug u dodiplomskim patnjama – dogodi se, dakle, da sjediš okružen, pa recimo: znancima, sjediš tako okružen znancima te nisi u stanju ne mjeriti njihove misli koje oni, je li, odvažno pokušavaju verbalizirati, a koje su, ako ćemo pravo, vrlo skromne dubine, takorekuć pomalo neugledne s metafizičkog stanovišta, nisi u stanju ne mjeriti te misli prema književnim standardima: netremice razmatraš kako bi se dale ugraditi u tekst: ima li u njima ljeposlovne kakvoće kad već, eto, oskudijevaju u onoj metafizičkoj. No da sročim to tako da razumiješ: oni razgovaraju, a ti samo gledaš što bi od tog njihovog, od Boga prokletog, razgovora mogao uvaliti u priču ili roman. Stoga, dakle, vidiš, prokletinja ti je taj književni postupak, živa prokletinja, moj Gogo, pobenaviš, poševeriš, u Vrpolju ti presjednem, nosaš ga na ramenima kao pretilo dijete, izgubiš pojam o granici između života i književnosti, ama ne znaš ni postoji li ta granica uopće.

(Brigita viče da je ručak gotov: neku sečuansku piletinu najavila još jutros. Znaš da se ja nikad ne žalim, kamoli da bih se žalio na hranu, ali opet će me proljev od tog sojinog sosa, već vidim. A ako se požalim, mislit će da se žalim...)

Evo me nazad, isušio dva tanjura pa šta bude, bit će, i tko priča, taj će, je li, i preživjeti.

A sad, da se još malo pojadam, odnosno da napokon prijeđem na stvar, kad si već tu. Ma to što se događalo unazad par tjedana, takav ti usud, da se ne lažemo, samo mene može dopasti. Ti barem znadeš koliko sam jeftin za održavanje, pa uši mi lubeničar istegnuo, na što ja to trošim? Hajde, reci, na što? Koji put tjedno buteljčica-dvije s biranom ekipom u Graciji (sjećaš se da smo i ti i ja bili ondje posljednji put kad si bio), padne, je li, koja nova knjiga tu i tamo (nova nova, mislim, o rabljenima bolje da ne), mora čovjek imati i barem tri-četiri pristojna odijela, ali sve je to, pa sve je to dio one prokletinje književnog postupka, tako se ideje plode, međusobno i s tuđima, sve će se to, naime, posredno ili neposredno ugraditi u književno djelo. A inače, pa svaki cent ukuću (nije ovo 'ukuću' pogrešno napisano, nije ta bjelina koje nema slučajno tu) ugradim, i niti se bunim niti postavljam pitanja: umalo napisah »svaku lipu«.

Stoga, dakle, vidiš, puknuo ti meni film pa odlučih da se počastim, da si i ja priuštim nešto u tom životu nesvetom, gravitacijskom silom okovanom. Mislim si: ako može Brigita svaki drugi dan po mljevena mesa, povrća, voća, kruhove, nareske, inćune, čokoladice..., pa mogu valjda i ja ubosti malo vinila preko Discogsa. I nađem ti ja jednog Nijemca, izvjesni Klaus, desetak tisuća ploča u ponudi ima, poštarina besplatna ako narudžba prijeđe 100 eura. I skucam ti ja tako šačicu naslova, oko 500 eura ukupan ceh, da izbjegnem, je li, tu poštarinu. A Brigita taman ušla u radnu sobu, stala mi sve virkati preko ramena, i na koncu, kaže ti ona na koncu: »Ploče! Super! Daj da i ja nešto!« Točno tako je rekla, »Daj da i ja nešto!« Kao da se pare po alejama u parkovima beru. Evo, šarafi me ona piletina, znao sam da će tako, ti si mi svjedok.

Močugu mu žvalavu, što me ispati zahod. Ama čut će me i za Sečuan i za soju i za sos pa kud puklo da puklo, pa smijem valjda i ja nekog Mološčića prigovoriti.

A što se tiče ploča, ovako ti je bilo dalje: pristanem ja, šta ću, i doda ti Brigita u narudžbu te neke svoje čudake. Natjerala me prethodno da poslušam s YouTubea – moj Gogo, to ti oni zovu avangardni rock, još album uživo pa neki čiča gnoji saksofonom, a pjevač skviči, stenje, ko međed mumla, pa obrve mi otpale ako ja to razumijem. Ali dobro, njena stvar. I pitam ti ja nju: »A jel mora baš dupli album?« Kaže ona: »Taj nemam.« Prešutio sam da je dupli album skoro duplo skuplji od običnog, i hajde dobro, ode ona po svoju novčarku, plati digitalno tih petsto i nešto eura, odmah vidljivo da je Klaus primio, sad samo da spakira i pošalje paket. I tu ti se okolnosti lijepo uhvatiše za ručice pa udri u vrzino kolo. Prošlo pet, šest dana – ništa, status narudžbe kao i prvog. Napišem ti ja poruku, strogo ali pravedno, da što li se to, magare mu nasamareno, događa – na to Klaus promijeni status narudžbe u in progress. Još pet, šest dana – ništa. Pa popušim ja tebi kurac, Klause, mislim si ja, da prostiš, moj Gogo: jar me optočio, ne podnosim nepravdu, pa barem ti me poznaš. I opet ja poruku, a ovaj istog dana odgovori da mu je žao, ma da mu je jako žao, ali da je imao zdravstvenih problema i da je završio u bolnici, pa poslat će paket čim se oporavi i dođe kući. Prođe još tjedan, a ja ti lijepo opet njemu poruku. Dan, dva, tjedan: od odgovora – ništa. Sad ti se ja već uspuhao, pa nek popuše čmar, da prostiš, i on i njegova bolnica, nije 500 eura sitniš: Brigita mi morala masirati glavu, baš me to uznemirilo. I nu, guglala ona: isti grad, isto ime, umro čovjek. Um-ro. Pa stado ti veprova na tarabu tulavu mokrilo, nema tko drugi da bude. Pa možeš li ti to vjerovati? Jednom u životu ja da se počastim, i čovjek mrtav-hladan umre. Evo, ne znam koja je procedura, moram vidjeti s tom firmom, Discogs se zove, već sam to spomenuo ali znam da zaboravljaš nazive i imena, moram provjeriti s njima ima li mogućnosti za povrat novca. A još mi se i šlafrok raspada, trebat ću pod hitno novi, ali hajde, to je već druga priča. Opet me šarafi piletina...

Uh, dušu ostavih u zahodu.

Moj Gogo, život je problematičan jer postoji smrt. Ili, kako bi Meister Eckhart rekao: pomozi sebi pa će ti i drugi ljudi pomoći.

Cox i Labudica rastrčali se po stanu, hoće u popodnevnu šetnju, a Brigita, eno je u kuhinji već slaže neki brudetić za večeru, pa idem je požuriti da izvede pesonje u tu šetnju, em glad me već hvata nakon proljeva, em pesonje da ne trpe pune mjehure. Prenesi, molim te, najtoplije pozdrave Ivi, i stoj mi dobro, uz nadu da te nisam suviše izdeprimirao ovim svojim jadima.

Prijateljski tvoj

Z.