Nakon što sam nedavno nemilosrdno ispljuvao Ivanu, odjurio sam do zahoda ispovraćati to silno licemjerje iz sebe. Nisam, doduše, rekao ništa što ne bi bila istina, no žestina mog tona bila je pretjerana, a visina, s koje sam joj se obraćao, lažna i umišljena. Jednako uplašen za svoj životić, nisam ja bio ništa bolji od nje, s jednom jedinom željetinom svog pilećeg srca – da se broj mojih preostalih godinica što više uveća. Shvatio sam to nekoliko dana prije, nakon pogreba Tužnog viteza.

O njegovoj smrti obavijestio me nepoznat muški glas koji mi se obraćao s poštovanjem, pa i nekom vrstom divljenja koja mi se, međutim, nije svidjela jer me obvezivala na čudnovat način. Taj nepoznat muški glas nešto je očekivao od mene i pritom ne mislim na dolazak na pogreb. Ja sam na pogreb svakako namjeravao otići i odraditi ono što sam propustio onoga dana kad smo se vratili s našeg pobjedonosnog pohoda iz drevne u današnju Požegu. Vratiti dug Kihotu. Ili, da se ne lažemo, vratiti dug sebi. Ima trenutaka, rijetkih doduše, kad postanem svjestan kakav sam zapravo, uobraženi gad bez premca, koji ništa ne radi i nikamo ne ide bez osjećaja i tereta vlastite posebnosti. Ni na Kihotov pogreb nisam otišao bez njega. Nosio sam ga u vlaku, držao ga na krilu milujući ga da ostane miran dok me taksi vozio do Kihotova sela na obroncima planine. Nakratko sam zaboravio na njega, osupnut ljepotom sela, savršeno uklopljenog u gorski zagrljaj. Ni par spaljenih kuća nije umanjivalo taj dojam. Dapače, bar prema veličini ruševina, te su kuće morale narušavati sklad naselja i dobro je učinio taj koji ih je spalio. Kad sam se stao uspinjati prema groblju, za koje nisam znao gdje se nalazi, ali sam ga, prateći niz parkiranih automobila i traktora, bez problema našao na visoravni tristotinjak metara iznad sela, moj teret je oživio i počeo mi lajati za vratom pa sam jurio gore da ga se što prije otresem, što me ostavljalo bez daha te sam nekoliko puta morao zastajati da dođem do zraka, govoreći pritom sam sebi kako sam samo došao odati počast prijatelju i vratiti dug. Međutim, što sam se više približavao groblju, sve sam jasnije razabirao lica okupljenih koja su se od groba počela okretati prema meni, a njihove mrke brđanske fizionomije gledale su me s neskrivenom antipatijom. Napravio sam još jednu pauzu, naslonivši se na golemi BMW-ov SUV, koji je samo grobljanska ograda spriječila da se odveze do samoga groba kao da se radi o drive in groblju, a onda sam nastavio hodati ravno u neprijateljsko leglo, što me namah učinilo monolitnim, postao sam jedno sa svojom posebnošću jer ja jesam poseban, budaletine brđanske, kao što je poseban bio i Tužni vitez, o kojemu vi, zatucani gorštaci i drvosječe, gluhi od motorke i slijepi od piljevine, pojma nemate, iako ste s njim cijeli život proživjeli.

Zabio sam se kao stršljen u osinjak, zauzevši položaj lijevo od svećenika, omalene okruglaste bube, koju sam lako mogao zamisliti izgubljenu za volanom onog SUV-a, nasuprot izdvojenoj grupici od dvije žene koje bi mogle biti blizanke kad među njima ne bilo razlike od dvadesetak godina, isto tupo lice, isti prazni pogled vodenastih očiju koje učas uskipe žutom masnom mržnjom i tad jedino žive, vidjelo se da se jedva suzdržavaju da ne zalaju, vjerojatno ih je samo svećenikova prisutnost u tome sprečavala, i dvojice drvosječa s još većom razlikom u godinama. Stari je vjerojatno muž olinjale vještice, a mlađi sin ili brat njezine kćeri i učenice. Kihot nije spominjao djecu, ali nema sumnje da je to njegova obitelj pa mi ga dođe još više žao jer živjeti s ovima morao je biti pravi pakao. Oba muškarca su nervozno cupkala i stezala šake, jedva čekajući da svećenik otpjeva svoje pa da se vrate glazbi koja im je više godila uhu, urlajućim štilovskim simfonijama i žalosnim jaucima zaklanih stabala.

I ja sam nestrpljivo čekao da svećenik odradi službeni dio pogreba. Njega je, međutim, moj dolazak i ulazak u njegov prostor sasvim izbacio iz ravnoteže.

– Samo vi dajte, ne dajte se smesti, padre, oče, tatice, ta ja sam nitko, tek komedijaški i pomalo zlobni ministrant – rekoh još mu se više približivši. On me pogleda s mržnjom, no kad je nakon nekog vremena nastavio sa službom, shvatio sam da ne mrzi samo mene. Mrzio je on i pokojnika, za kojega je pokušao izmoliti Očenaš, ali je sam sebe prekinuo u bolnom grču i stao nizati strašne slike iz Apokalipse pa dva-tri retka Očenaša, pa proklinjanja, pa Sotona, pa pokušaji odgovora na teška pitanja, koji mu nisu polazili za rukom. A one, te njegove debeljuškaste ručice, živjele su svoj život, imale su svoju volju i savjest, jer, dok se on opet vratio na molitvu, one su bijesno sklopile molitvenik i zabile ga svom snagom u njegova prsa. On se nagne naprijed kao da je dobio nožem, a onda krikne prema nebu, moleći svog poslodavca za oprost.

– Oprosti mi, svemogući Bože, ali ovaj nečovjek ne zaslužuje katolički pogreb! Ne samo što je izvršio svjesno samoubojstvo jer se nije htio liječiti nego je pred svojom obitelji, koja ga je voljela najnježnijom kršćanskom ljubavlju, zgazio svoje pumpice i komore za disanje, razbio aparat za kisik i pobacao svu ostalu terapiju, nego je krenuo u mahniti pohod protiv nevinih i dobrih kršćana, ostavljajući iza sebe zgarišta, spaljene kuće i aute, a možda i leševe! Samo je u ovom selu zapalio tri kuće, ne poštedjevši pritom ni vlastita svekra! U gradu i okolici tridesetak uzoritih obitelji ostalo je bez krova nad glavom, nekima je zapalio i po pet kuća, a napao je i sam biskupski dvor, možeš li to zamisliti, Svemogući? Meni samom zapalio je Mercedes, kojega sam krvavo zaradio i kupio prošle godine, i samo dobrim ljudima mogu zahvaliti što su mi kupili BMW-a jer oni znaju da se Božji posao ne može obavljati bez pouzdana vozila. Eto, takav je to nečovjek bio! A vi, draga obitelji, rodbino, prijatelji i suseljani također oprostite, ali ja se ne mogu više pretvarati i gaziti po svojoj i našoj katoličkoj vjeri! I amen! Amen!

Zrak zasmrdi od tirade bubasta klerika, koja mi se učini lažnom i loše odglumljenom, i to odglumljenom upravo zbog mene. Iako nisam sumnjao u istinitost onoga što je rekao o Kihotovu vatrenom pohodu, traženje oprosta od Svemogućeg bilo je degutantno i prozirno, a ispričavanje rodbine izlišno i govnarsko jer je čak i letimičan pogled na okupljene, počevši od žene, punice i svekra, odavao da pogrebno stado nije nimalo tugujuće nego upravo mahnito od bijesa i ujedinjeno u mržnji s popom. Diveći se u Kihotovoj hrabrosti, koji je, po cijenu vlastite smrti, odlučio krenuti na posljednji pravednički pohod na kokošare i gadove, odlučio sam ga braniti do kraja i stati između njega i ujedinjene mržnje. Mrzite mene, gadovi, mrzite me još više i jače nego njega, dajte sve od sebe.

– A je li ubio koga? Ili je samo palio ukradeno i nezakonito stečeno?

– Ubio je, naravno da je ubio! Stotine! Tisuće! Broja im se ne zna, nevinim dušama! – vrisne pop i zaradi klicanje mahnite gomile.

– A ima li koja nevina duša ime i prezime? Ili se ni to ne zna?

– O, saznat će se, itekako će se saznat! Kad se iskopaju grobnice, kad se istraže jame i pećine, sve će se saznat!

– Aha, drugim riječima, nije sigurno da je ubio, a da je palio, palio je, u to nimalo ne sumnjam. E pa vidite, dragi padre, oče, tatice, vaša Crkva oprostila je mnogima koji su puno ubijali i čija se imena znaju, i ne samo što ste im oprostili nego ste ih još i blagoslivljali i vodali naokolo da svjedoče moć vjere, ili kako već vi to zovete. A njemu, koji, siguran sam, nikoga ubio nije, uskraćujete oprost, ponajviše zbog toga, rekao bih, što vam je zapalio Mercedes!

– Bogohuliš! Sotono!

– I neka! Svejedno, šta god svi vi ovdje okupljeni mislili o pokojniku, ja znam da danas ispraćamo velikog čovjeka. Nisam ga, doduše, imao čast dugo poznavati, ali zajedno smo proživjeli ono što je samo malom broju ljudi dano, iskustvo života i smrti, iskustvo nadnaravnog, o kojemu ipak neću govoriti naprosto zato što vi to ne zaslužujete. Reći ću samo to da jedan čin vašeg velikog sumještana bio direktno nadahnuće hrvatskom piscu rođenom u Kaptolu za besmrtno djelo Auvergnanski senatori, možda i najbolju satiru našeg 19. stoljeća. Ako ne vjerujete meni, pitajte, evo, vašeg patera.

– Recite svome stadu o kojemu se piscu radi, padre! – doviknuo sam kleriku izazivački, a on blene u mene pregorjelim lampicama očiju. – Oh, pa zar je moguće da vi to ne znate! A radio je za istog poslodavca kao i vi, bio je svećenik, naime, k tome još i vaš, iz Kaptola. Čvrknuo sam ga po proćelavoj, iako još zelenoj, tikvi. Ništa? I dalje nema struje? Pa dobro, nema veze, svatko ima svoje područje, vi se eto razumijete u marke skupocjenih automobila, oni su potrebniji za vaš posao od literature, čak i ako su je pisali svećenici. Šta je tamo neki satiričar prema bemveovom terencu! Je li?

Nisam mogao odoljeti, još sam jednom pokucao po njegovoj tikvi, nježno i više od dragosti, ali je ona ostala zatvorenom poput masivna sefa.

– Pusti velečasnog na miru, izrode, Sotono!

– Pa zar ga ja držim? Neka slobodno otperja u onaj kamion koji ste mu kupili. Uglavnom, naš pisac zvao se Vilim Korajac i, premda ga je sam Šenoa nagovorio na pisanje, onaj prvotni impuls, prvu iskru nadahnuća dobio je kad je čuo za djelo našeg velikog pokojnika. Da nije bilo Tužnog viteza ili Kihota, kako ga mi zovemo, ne bi bilo ni Auvergnanskih senatora. I otkrit ću vam još nešto: iako se tom djelu danas mnogi dive, zbog njega su vaši šijački preci mrzili Korajca ništa manje nego što vi mrzite Kihota.

– Ma nemoj! A kako je on to napravio? – zalaje zlobno Kihotova punica.

– A kako? Onako kako najbolje zna! Paležom! Zapalio je Požegu 1866. godine!

– Neka ga neko utiša, neka mu iščupa jezik, ja više ne mogu slušat ove poganosti! – zavrišti Kihotova udovica, ali je nadjača ljigavi, zluradi smijeh.

– Aha, sad mi sve jasno! Čim sam te vidjo, znao sam da si govno, a sade znam i kako! Ti si mom zetu gadarijama napunio tintaru, zbog tebe je pošandrco! A glup si ko kurac! Samo si se gadno zajebo kad si se došo vamo naslađivat! Došo jesi, ali neš i otić, razbojniče, palikućo! Velečasni, ajte vi sad, bolje da ovom ne svjedočite.

– Želim, itekako želim! – reče klerik, ali nisu samo njegove ručice imale vlastitu volju, isto je vrijedilo i za njegove nožice, kojima se sjuri do SUV-a, u kojemu nestane iza volana kao patuljak iza kormila velike lađe. U međuvremenu me šijačka pogrebna satnija okružila sa svih strana. Ne pomišljam na bijeg, čak i kad bih se provukao kroz obruč, ne bih daleko dospio, sa svojim plućima ja više ne mogu biti maratonac. Mahnuo sam velečasnom u SUV-u, čija se bubasta glava uspjela uzdignuti iznad volana, nesposobna odoljeti zovu spektakla, pa se snažnom udarim šakama u obje arkade, a on se uhvati za glavu kao da sam njega udario.

– Vudubuda! Vudubuda! Vudubuda! – povikao sam smijući se dok sam ponavljao magiju šakama, a bubasta glava letjela čas nalijevo čas nadesno. Izbubao sam praznovjernu bubu na mrtvo ime i na daljinu zabavljujući se tim nevjerojatnim kretenlukom, uživajući u svom smijehu čiji je eho odjekivao gorjem. To me vratilo sebi, opet sam postao pravi ja, slobodan, gol, bez lažnog sjaja, bez pozlate, bez tereta posebnosti. Spreman za konačni obračun.

– I tako jadni šijaci, ništa niste naučili iz gluposti vaših predaka! Namamili ste me ovamo, haha, i neka ste! Meni je čast pasti kraj Tužnog viteza, kraj mog brata Kihota, ali nemojte misliti da je to kraj! Kao što se vašim precima danas smiju, tako će se smijati i vašem kretenizmu. Ili da vam prevedem na vama razumljiviji jezik:

ČUJTE MRSKI KOZOJEBCI, BANDO BRĐANI,

STIĆI ĆE VAS RUKA PISCA

I U KOZOJEBINI

I U KOZOJEBINI

ČUJTE MRSKI DRVOJEBCI, BANDO BRĐANI

SPALIT ĆEMO VAŠU GLUPOST

I U DRVOJEBINI

I U DRVOJEBINI

SLUŠAJTE SAD PORUKU SVETOG ILIJE

NEĆETE NAS UGASITI

NISTE NI PRIJE

NISTE NI PRIJE

Pjevajući tako brđanima iz sveg glasa, krajičkom oka vidim kako prema meni dolijeće nešto, na djelić sekunde ugledam lopatu, koja me tresne posred lica, donoseći najprije bljesak, pa toplinu, pa tamu.

Probudilo me bubnjanje zemlje. Glava mi je bubanj, na meni se hladi krv, na čelu još raste oveća kvrga, nos stoji ukrivo, ili bar imam takav dojam. Upalio sam svjetlo na mobitelu i pogledao oko sebe. O glupi brđani! Umjesto da me uguše zemljom i utišaju zauvijek, oni su me strpali u nekakav sanduk od dasaka, prilično komotan, komotniji od onih kapsula u tokijskim hotelima, samo bez televizora. Imam sasvim dovoljno prostora za ono što mi je prijeko potrebno. Nisam pušio još od Zagreba.

Kresnuo sam Zippo i zapalio svoju posljednju cigaretu. Auuuuu, kojeg li blaženstva! Um mi se prazni i oslobađa, ne mislim ni o čemu, ja sam dim koji udišem i izdišem, prolazim kroz pukotine u sanduku i zračne hodnike u neslegnutoj zemlji, vijem se iznad groblja i skačem po vrhovima stabala. No kad sam popušio više od polovice cigarete, osjetio sam moćan udar panike. Posljednja cigareta! Zar je to zaista moja posljednja cigareta? Je li moguće da više neću zapaliti? Jaooo, jaooo, beskrajna je moja glupost. Gluplji sam od svih kozojebaca i drvojebaca zajedno.

Ali onda me obasja sretna, gotovo petarpanovska misao, od koje sam bukvalno poletio i udario u poklopac sanduka, ponovno ozlijedivši glavu. Ali baš me briga za glavu, šta je glava prema lijepoj misli kako ono nije bila moja posljednja cigareta. Kakva posljednja, kako posljednja, ta ja imam još čitavu kutiju! I ne samo to, u džepu maskirnih hlača imam malu termosicu s kavom. Hahaha! Pit ću kavu i pušiti, pušit ću do samoga kraja, dok zrak ne postane gust kao zelenkasta sluz u plućima. I još ću napisati priču u kojoj ću spaliti glupost i odmah je poslati uredniku da je objavi. Bacam se na posao, ganut do suza svojim herojstvom. Iako ležeći, umrijet ću boreći se, s oružjem u rukama.

Kako je počelo, tako će i završiti. S punom kutijom.

Amen.