U Zagrebu, u izdanju Filozofskih istraživanja, izlazi knjiga Predraga Fincija Estetsko u promijenjenom svijetu. Knjiga je podijeljena u pet poglavlja: 1. O dopunama i dovršavanju, 2. O izložbama i slikama, 3. O fotografiji, 4. O estetskom i 5. O umjetnosti u našem dobu. U svojoj novoj knjizi Finci diskutira i pravi neku vrstu rezimea svojih estetičkih stajališta, o kojima je pisao u ranije objavljenim knjigama, esejima i raspravama o estetskom i estetici. Evo početka knjige Estetsko u promijenjenom svijetu:

Uvijek još nešto. I uvijek kao da tek započinjemo. Kao da tek otvaramo pitanja, kao da pravimo uvod, jer uvijek nanovo idemo ka problemima koji nas zanimaju. S kojim pitanjima u filozofiju uđemo, s tim pitanjima svoje misaono putovanje i završimo. Tako je u svoj filozofiji, tako i u estetici, u kojoj uvijek nanovo diskutiramo estetička pitanja, otvaramo probleme estetskog i stvaralaštva, uvijek nanovo promišljamo estetske fenomene i gradimo zidanicu djela. I sada, kada polako dovršavam svoj opus, kada sumiram svoja stajališta, kada možda pravim zadnje bilješke i dodajem završne dopune onome što sam o estetici napisao, još uvijek kao da tek pristupam estetičkoj problematici. Filozofija nije samo ovaj ili onaj pravac, ni uvijek ista metoda, ni niz teza i tvrdnji, nego permanentno promišljanje bitnih pitanja bića. Takva je i estetika. Otvorenost je jedna od bitnih karakteristika kritičkog mišljenja i cjelokupnog stvaralaštva. Filozofija i umjetnost nastoje predočiti što je istina i ljepota onoga o čemu kazuju. U tome i filozofija i umjetnost gaje otvorenost prema svom predmetu i trajnu nedovršenost u svojim nastojanjima. Što dokazuje njihovu stvaralačku snagu i potvrđuje njihovu misaonu vitalnost. U svakom temeljitom pristupu zadatku, u predanom radu, u svakom istraživanju, a u stvaralaštvu posebno, neprekidno ispisujemo uvod, stvaramo temelj i dograđujemo ono što bi trebala biti građevina našeg djela i osobnog postojanja. U stvaralaštvu i mišljenju nikada nije sve završeno, nikada sve do kraja sazdano. Uvijek je moguća još nešto popraviti i dodati. U pisanju je uvijek moguće nešto dopisati, i već završeno popraviti i još nekom riječju dopuniti. Dopuna je ono što nečemu dodajemo, čime popunjavamo prazninu, što ubacujemo tamo gdje nešto nedostaje, sitna korekcija, dodatak već urađenom, neki detalj s kojim djelo postaje cjelovito, konačno uobličeno i završeno, nužna dopuna koja mora biti utkana u tijelo okončanog oblika. Ovo je takva knjiga, knjiga dopuna. U nizu eseja koji slijede dodajem, popravljam i dopunjavam ono što sam i o čemu sam godinama kazivao i pisao, a što uz sav napor nisam stigao do kraja dovršiti, čak ni u potpunosti redigirati, a već objavljeno ponegdje korigirati. U tome sam sličan mnogim drugim filozofima i piscima: uz sav trud uvijek ostane neka namjera, još neka neostvarena želja, nedovoljno jasno artikulirana ideja, neka tek započeta stranica. Svaki opus je niz bilježaka, naznaka djela koje nikada do kraja neće biti ostvareno, jer je sve što je mišljenje i stvaranje put bez kraja, stalno nastajanje svijeta duhova. Gotovo svaki pisac je sve svoje dugo, dok je mogao pisao, svoje dopunjavao, popravljao, sve dok sam sebi nije svoje rekao, sa svojim problemima na kraj izašao, sve u red doveo, pa to u tekst pretvorio, a onda, tek što pomisli da je svoje završio, opet, ponovo još nešto dopunio, dotjerao, preciznije artikulirao... I ovi moji „kasni eseji” nastavak su i dovršavanje davno započetog putovanja. Ako je takvo putovanje uopće moguće završiti.